Sve je više razvoda, brakovi se sklapaju sve manje, rađa se sve manje djece, raste broj jednoroditeljskih obitelji i samačkih kućanstava. Zbog loše ekonomske situacije u zemlji koja pada na europsko dno po svim parametrima važnim za dobar život, napušta je sve više njezinih građana. Zemlja nema nikakve demografske strategije, a nikako da osmisli ni suvislu obiteljsku politiku, čime pokazuje potpunu nezainteresiranost za temeljnu jedinicu društva, obitelj. Štoviše, na nju nasrće zastrašujućim najavama o dodatnim restrikcijama proglašavajući ih reformama. Građanima se sprema mirovinska reforma s produljenjem radnog staža iako se pritom radni uvjeti ne poboljšavaju. Zdravstvena reforma kreće od privatizacije ordinacija primarne zdravstvene zaštite, koje nisu ni u javnom sustavu uspjele postati temeljni stup zdravstvene zaštite pa je pitanje kako će to postati kao privatne i koliko će nam osnovna zdravstvena usluga ubuduće biti dostupna. Obrazovna reforma u prvom je naletu ugušena i veliko je pitanje što će od nje biti. Na lokalnim se razinama sve svelo na to koja općina može isplatiti nešto novca obitelji za prinovu, ali pristojno radno mjesto i plaća kao okosnica urednog obiteljskog života golemom broju ljudi u Hrvatskoj samo je san.
U nedostatku smislenih obiteljskih politika i konkretnih rješenja za bolji život, institut obitelji posljednjih godina našao se u fokusu Crkve osnažene krugom svjetonazorski izrazito konzervativnih opcija koje su prilično agresivne u nakani da suvremenu hrvatsku obitelj kreiraju prema strogo određenim zamislima. Veliki ljudski i novčani resursi usmjereni su na akcije kao što je bio referendum za brak, za zabranu pobačaja, protiv Istanbulske konvencije...
Pesimisti pitaju
Stavovi koje zagovaraju prodrli su u neke početne zakonske prijedloge pa se u tajnim nacrtima novog Obiteljskog zakona opetovano puštaju odredbe nezamislive suvremenom pluralističkom društvu, poput one da su obitelj samo supružnici s djecom, pa kresanje prava izvanbračnih partnera i njihove djece ili pak ona o pravu roditelja na odgoj i obrazovanje djece u skladu s njihovim vjerskim i filozofskim uvjerenjima. Restriktivni se baloni puštaju i kad je riječ o razvodima, koje se nastoji otežati i tako valjda “učvrstiti” brak pa se pesimističniji kritičari pitaju – jesu li na redu kresanja nedavno stečenih prava istospolnih zajednica. Rasprava o tim temama usijala je javnost, a svima su puna usta obitelji. A što se zapravo događa s obitelji u Hrvatskoj, je li ona ugrožena? Koju ima ulogu i kakvi utjecaji na nju djeluju te što u konačnici zbog tih utjecaja i promjena možemo očekivati?
Prvo bi trebalo stati na loptu kad se o toj temi uopće raspravlja, napomenut će stručnjaci koji sa strane promatraju prilično ostrašćenu javnu arenu u koju se sve pretvorilo.
Ono što je za početak u Hrvatskoj potrebno jest izgraditi svojevrsnu novu paradigmu rasprave i dijaloga o temama koje se tiču svjetonazorskih i vrijednosnih pitanja jer trenutačno se dijalog vodi dominantno na razini ponekad sirovih političkih rasprava, upozorava prof. dr. sci. Nino Žganec s Katedre socijalnog rada zagrebačkog Pravnog fakulteta.
– Kao svojevrsni “začin” javnom dijalogu pojavljuju se različite organizacije civilnog društva i Crkva, a njihovi su stavovi nerijetko duboko ukopani u unaprijed iskopane “ideološke rovove” čijim bi se pomicanjem granica, kako se čini, one urušile same u sebi. Naime, toliko se čvrsto brane zauzete pozicije da se ne otvara ni najmanji prostor za utjecaj na njih. S tim u vezi smatram da je ključna riječ koja nam treba u Hrvatskoj kad su pitanju teme poput braka, obitelji i obiteljskih vrijednosti - tolerancija – ističe prof. Žganec. Na to da je kod nas u velikoj mjeri prisutan pristup omalovažavanja druge strane i smanjivanje dijaloškog prostora, upozorava još jedan profesor sa zagrebačkog Pravnog fakulteta, prof. Zdenko Babić s Katedre socijalne politike, no dodaje i da prijepori slični našima postoje i u drugim društvima.
Nakon što je obiteljska struktura snažno obilježena procesima industrijalizacije i urbanizacije u ranijim razdobljima, za očekivati je bilo da će se trendovi promjena obiteljskih formi i unutarnjih dinamika nastaviti i u uvjetima još bržih vnjskih promjena kao što su globalizacija, digitalizacija, društvene mreže, novi migracijski oblici i slično.
Konzervativni pritisak
– Hrvatske su obitelji pod utjecajem tih promjena i same izložene brojnim pritiscima koji dolaze i od tih izvanjskih čimbenika i od pokušaja države da zakonskom regulacijom uređuje obiteljske odnose, i to u pravilu intervencijama koje bi restriktivno određivale poželjne oblike tih odnosa, ali i samu suštinu obiteljskog života. Umjesto da idu ususret promjenama obiteljskih oblika, zakonske promjene pokušavaju nametati neke, najčešće konzervativne ograde, uvlačeći državu u prostor intime, osobnih veza i emocionalnih odnosa koji se stvaraju u obiteljskoj dinamici. Najnovije najave restriktivnog obiteljskog zakonodavstva koje nameće uski, ideologizirani i u osnovi konzervativni pristup obitelji i braku pokazuje sve nerazumijevanje, ali i anticivilizacijski pritisak da se poništavaju imanentne i već osvojene slobode, temeljene na odgovornostima građana unutar obitelji. No teško je vjerovati da će ti pritisci, pogotovo ne dugoročno, moći zaustaviti pluralizaciju obiteljskih formi u Hrvatskoj. Naime, bračne, izvanbračne i istospolne zajednice realnost su u kojima ljudi žive, obitelji s više djece ili bez djece, s rođenom ili posvojenom djecom, samohrano roditeljstvo, samačka kućanstva i višegeneracijske obitelji pluralitet su koji treba uvažavati kao temeljnu slobodu izbora ljudi da žive po vlastitom nahođenju, a ne po diktatu države ili neke druge izvanjske institucije kao što je npr. Crkva – iznosi sociolog i bivši ministar socijalne skrbi Davorko Vidović.
Zloslutna tvrdnja koju sve češće čujemo, da je obitelj u krizi, za prof. Marinu Ajduković s Katedre za socijalni rad neutemeljena je i društveno neodgovorna. Obitelj je i te kako velika vrijednost, ali obitelj se ujedno i mijenja.
– U krizi su možda oblici obitelji koji nisu pratili suvremenost, kad obitelj funkcionira u jednom društvenom kontekstu, a drugi kontekst ima izraženu veću individualizaciju u društvu nasuprot kolektivizaciji pa su više usmjereni jedni na druge u ekonomski dosta nesigurnom svijetu – objašnjava prof. Ajduković i dodaje da obitelj danas treba drukčiju raspodjelu uloga jer, onog trenutka kad smo postali ekonomija koja se temelji na dva dohotka, što smo već desetljećima, kad znamo da su u riziku od siromaštva djeca koja odrastaju u obitelji s jednim prihodom, kad imamo i muškarca i ženu na tržištu rada, to zasigurno pretpostavlja i drukčiju raspodjelu uloga od tradicionalnih obitelji. Promjene koje doživljava obitelj sve više znače i nove oblike obitelji.
Propusti u 25 godina
– Imamo različite alternative koje su društveno manje ili više prihvaćene. Sve je veći broj izvanbračnih, čvrstih, stabilnih partnerskih zajednica. Najveći je izazov suočiti se s tim promjenama nasuprot tradicionalnoj obitelji – kaže. Jer, mijenja se odnos moći. U tradicionalnoj obitelji članovi su čvrsto povezani, mogu jako puno podrške pružiti svojim članovima, naglasak je na stabilnosti, stalnosti, rutini, obitelj pruža veliku podršku, ali ima i podosta rigidnosti. S druge strane, suvremeno društvo u kojem živimo vezano je i uz svijet rada i širi društveni kontekst, a nove socijalne politike u EU potiču osobnu neovisnost, individualnu odgovornost pa članovi nisu više usmjereni samo na obitelj. Tu naglasak više nije na konformizmu, stalnosti i rutini nego na fleksibilnosti, promjenama i inovaciji.
Ima jako puno potencijala da razvijemo moderan tip obitelji, da koristimo sve što je dobro iz tradicionalnog tipa obitelji, kako bi članovi dobili podršku pri promjenama i inovacijama u svim oblicima života. Zato mislim da je društveno neodgovorno govoriti da je obitelj u krizi. Treba reći da je u situaciji da treba pomoći članovima da se prilagode zahtjevima konteksta jer neke nove oblike ne možemo zaustaviti. Boriti se protiv promjena stvara nepotrebne tenzije i energija se ne koristi za uravnoteženo pomaganje obitelji – mišljenja je prof. Ajduković. Liberalizacija društva i novi sustavi vrijednosti koji nose i drukčije vrste zajednica mimo klasičnog braka, kao i sve češće jednoroditeljske obitelji neće ugroziti institut obitelji ni braka, uvjerena je i psihologinja Andreja Brajša Žganec, savjetnica Instituta društvenih znanosti “Ivo Pilar”.
– Mladim su obiteljima veliki oslonac šire obitelji, a kako taj oslonac u velikim gradovima često izostaje, važna je bolja infrastruktura za podršku mladim obiteljima – ističe psihologinja. Ističe pritom važnost ravnoteže između poslovnog i privatnog života jer ona povećava kvalitetu života članova obitelji, a time i vjerojatnost dužeg opstanka obitelji kao zajednice.
– Dakle, ovo je jedno područje u kojem bi se sigurno moglo djelovati. Neka istraživanja govore da stanovnici Hrvatske imaju veći stupanj nesklada u pogledu ravnoteže između poslovnog i privatnog života nego stanovnici nekih drugih europskih zemalja. Čimbenici koji pridonose napetostima u pogledu ravnoteže između posla i privatnog života jesu loši radni uvjeti, nedostatak zainteresiranosti za posao, nesigurnost radnog mjesta i loša financijska situacija, dugo radno vrijeme i onda ti čimbenici utječu na veću razinu stresa članova obitelji te na doživljavanje napetosti na poslu i/ili kod kuće. Dodamo li tome uslužne djelatnosti važne za pomoć obiteljima s djecom s kojima također hrvatski građani nisu uvijek zadovoljni, postoji prostor za napredak. Ovo su zasigurno neka od područja na kojima treba djelovati u poboljšanju kvalitete života i funkcioniranja obitelji u Hrvatskoj – ustvrdila je. Konkretna pitanja na koja valja hitno odgovoriti adekvatnim socijalnim i ekonomskim mjerama kako bi se preokrenuli ili barem ublažili negativni trendovi obiteljskog života nabrojio je prof. Zdenko Babić. Vlade unatrag 25 godina propustile su to, ustvrdio je. Propustilo se formirati kvalitetnu stambenu politiku usmjerenu na kupnju prve nekretnine, što još nije adekvatno riješeno. Treba unaprijediti programe obrazovanja svih razina s ciljem poboljšanja zapošljivosti mladih i povećati naknade za razdoblje pripravništva. Pretjerana fleksibilizacija radnih odnosa na početku karijere te izrazit porast nesigurnih oblika zapošljavanja mladima je u Hrvatskoj poput mača nad glavom zbog kojeg se ne odlučuju na formiranje obitelji, a mnogi i napuštaju zemlju. Nadalje, treba kvalitetno urediti i vrtićki sustav u smislu dostupnosti institucija, zatim da ga si roditelji mogu priuštiti, odnosno urediti cijene i ujednačiti kvalitetu na cijelom prostoru RH što je, ističe prof. Babić, prevažno i iz perspektive izazova usklađivanja rada i obiteljskog života. Hitno valja urediti i sustav dječjeg doplatka i rodiljskih i roditeljskih naknada te rad nedjeljom.
– Upravo je nedjelja jedan od rijetkih dana kada se obitelj u suvremenom društvu okuplja. Fleksibilan odnos prema nedjelji ne doprinosi jačanju obitelji, nego upravo suprotno – uvjeren je.
Mjerama ovog tipa donositelji odluka manje se bave, a u javnom prostoru dominiraju svjetonazorska prepucavanja preko uloge i oblika obitelji.
– Ti su procesi naročito izraženi u postkomunističkim i postsocijalističkim zemljama. To je još uvijek nesnalaženje u različitim aspektima života i vrlo se često jedna ideologija nastoji zamijeniti drugom. U suštini mi smo društva kojima nedostaje ideja i osobne i društvene odgovornosti, jer i dalje se više ide na poslušnost i pravila. I kad je riječ o kurikularnoj reformi prijepor je želimo li učenike koji će promišljati i biti kritički sudionici društvenih procesa ili želimo poslušne učenike koji će prihvatiti nešto jer mama i tata tako kažu – navodi prof. Ajduković i zaključuje da ne vjeruje u scenarij represije.
Vjernici nisu norma drugima Iznimno je zanimljiv tu stav teologinje dr. Ane Raffai, koja se kao katolička vjernica nipošto ne slaže s restrikcijama u području obiteljskog života.
– Brakove trebamo podržavati jer je to vrijedan oblik zajednice, no postoje i druge zajednice. Svaki čovjek želi biti prihvaćen, voljen, a kad ste u zajednici, relaksirate se, drugi vas podržavaju i osjećate se ugodno pa niste skloni nasilju, piću ni ekstremizmu. To je smisao kršćanske zajednice – kaže dr. Raffai i nastavlja: – Umjesto da postrožujemo zakone, učinimo ih što više uključivim, hajdemo vidjeti što je dobro za izvanbračnu zajednicu, samohrane roditelje. Jer, ako je obitelj osnovna jedinica društva, društvo je odgovorno da se ta jedinica ne osjeća atomizirano, ostavljeno, a jedan drugome možemo biti ruka podrške da nitko u društvu ne treba biti zanemaren. Mi vjernici imamo svoje norme, ali mi nismo norma drugima. Čak i norme koje mi imamo u svojoj zajednici mogu se razumjeti i na konzervativan i na progresivan način. Problem je i u rodnim pitanjima. Ne shvaćaju muškarci da su stoljećima bili norma čovjeka, a sad se ubacuje i žena, pa uskoro i transrodni... I zapravo je moralno pitanje: kojim pravom mislimo da smo mi norma drugima ako smo vjernici koji vjerujemo u Boga, koji je nama norma? Mi po svojoj slici hoćemo složiti druge, a zapravo je to grijeh. Bog je jedina norma prema kojem se utječemo, a nije on nama rekao da smo mi drugima kontrola. Tu se stvara zamjena teza, jedna logička greška. U mnogim se vjernicima stvara ta greška jer žele živjeti ispravno, a onda im se dogodi logička greška pa misle da će živjeti ispravno ako ispravljaju sve druge. Ne, ja se trebam sa sobom boriti. U islamu postoji mudra izreka da postoje mali i veliki džihad. Mali je onaj s puškama, a veliki sa samim sobom, vlastitom ograničenošću, nesavršenostima, potrebi da kontrolirate druge – zaključuje Ana Raffai.
U liberalnim društvima je patrijarhalnim obiteljima odzvonilo. Dovoljno je pogledati statistiku o broju ljudi koji žive u brakovima i broju novorođene djece. To je glavni razlog zašto svi europski narodi izumiru. Liberalizam je satrao europske narode. Jedini sa pozitivnim natalitetom su još samo Turci i Albanci,ali i oni se sve više liberaliziraju usprkos islamskoj vjeri,tako da i njima natalitet pada.