Još prije samo četiri godine je Pedro Castillo bio učitelj u zabačenom selu iza kojeg više nije bilo niti ceste. Sad je postao predsjednikom Perua, ali nisu svi oduševljeni...
José Pedro Castillo Terrones je još donedavno bio učitelj u osnovnoj školi broj 10465 smještenoj u mjestašcu Puña na obroncima Anda. Jedina državna cesta je tamo prestajala, iz sela vode još samo puteljci do okolnih kućica seljana. I "učitelj" je velika riječ: on je bio jedini namještenik te škole, zadužen i za čišćenje i za kuhanje obroka đacima, piše DW.
To se teško može nazvati dobrom prilikom za veliku političku karijeru, tim više što Castillo tamo nije dospio iz romantičnog idealizma dobrostojećih intelektualaca. On potječe iz do bola velikog siromaštva kakvo se još može naći u Južnoj Americi: otac i majka su bili nepismeni nadničari na imanju veleposjednika u pokrajini Cajamarca. U toj pokrajini je zapravo jedan od najvećih rudnika zlata čitavog kontinenta, ali to ništa ne znači tamošnjem stanovništvu: to je jedno od najsiromašnijih područja Perua. Kakav je to život bio svjedoči da je zadaća oca bila ponekad gazdu nositi na leđima preko blatnjavog puta da on ne zaprlja svoje čizme.
"On je bio tamo"
1969. im se rodio Pedro, treće od ukupno devetero djece i život je postao malčice bolji: koncem šezdesetih je vlast u toj zemlji preuzeo general Juan Velasco Alvarado i u reformi je nešto zemlje pripalo nadničarima kakav je bio Pedrov otac. Ipak je već s dvanaest godina s ocem odlazio da koji dan radi kao nadničar na plantaže kave - plantaže su udaljene 140 kilometara, a na put su išli pješice. Odlazio je i sa svojom sestrom kao nadničar na plantaže riže.
Ipak, nekako je bilo načina ići u školu - do nje je bilo dva sata hoda. I kao student u Limi prodavao sladoled i novine ili radio kao čistač u hotelima da sakupi za studij. Ali to je bilo doba i kad je počeo njegov politički angažman: priključio se pokretu Rondas Campesina, "Seoskim ophodnjama" koji su po provinciji Perua pružali otpor akcijama "Svijetle staze", pokreta Komunističke partije Perua i Revolucionarnom pokretu Tupac Amaru. Njegov studentski kolega Nilver Herrera tvrdi: Castillo se uvijek trudio pomoći ljudima. "Ako se trebala graditi cesta, on je bio tamo. Ako smo imali neki zadatak ili problem, on je bio tamo, a ako je trebalo pomoći bolesnom čovjeku koji nije imao novaca, on je bio tamo."
Politika je došla u njegovu zabit
Ta omiljenost je dovela do toga da ga je pokret naveo kandidirati se za položaj gradonačelnika glavnog grada pokrajine Anguie, ali nije bio izabran. Nakon toga se zapravo udaljava iz politike i radije se bavi nastavom u seoskoj školi. Ali politika je došla i do tog zabitog mjestašca u Andama: kao učitelj se naslušao praznih obećanja vlade o boljim školama, većim plaćama učiteljima i više šansi za učenike koje poučava.
Castilla je Sindikat učitelja izabrao za svog vođu, a on ih 2017. je poveo u štrajk koji se ubrzo proširio čitavim Peruom. Zapravo ga je tada još podržavala glavna protivnica ovih predsjedničkih izbora, Keiko Fujimori jer se nadala tako oslabiti vladu Fernanda Zavale i položaj tadašnjeg predsjednika Pedra Pabla Kuczynskog. Predsjednik je preuzeo ulogu posrednika u pregovorima vlade s učiteljima, ali zapravo on nije niti pozvao na razgovor i Castilla koji se već profilirao kao njihov vođa.
Ipak, vlada je prihvatila najveći dio zahtjeva prosvjednika i postavila ultimatum preostalim učiteljima da ako se ne vrate u učionice, da će na njihova mjesta postaviti nove. Castillo je na koncu ipak objavio kako se štrajk prekida - ali samo privremeno.
Čudna mješavina
Ono što ga je navelo uopće se kandidirati na predsjedničkim izborima ove godine je da nije imao tek podršku stranke Slobodan Peru, nego i sindikata te zemlje. Na njegovoj izbornoj listi koju je prijavio povjerenstvu je bio i bivši guverner Junina, Vladimir Cerron kojeg je onda Povjerenstvo diskvalificiralo kao kandidata jer je osuđen na zatvorsku kaznu zbog korupcije.
Načelno, njegova stranka se jasno zalaže za socijalizam i promiče Marxove ideje. Već to je dovoljno mnogima u toj zemlji da u Castillu vide mogućeg novog komunističkog tiranina. Takve naznake se doista čuju: Guillermo Bermejo, jedan od zastupnika stranke Slobodan Peru u parlamentu je jasno rekao kako ne drži mnogo do "demokratskih svaštarija". "Novi ustav je prvi korak, a kad jednom dođemo na vlast, nećemo je više ispuštati iz ruke."
Njegovo političko viđenje je teško sažeti u europska mjerila: on se zalaže za nacionalizaciju tamošnjih rudnika uključujući i nalazišta nafte i plina, ali to jesu bogatstva od kojih stanovništvo Perua nema gotovo ništa. Želi korjenito reformirati mirovinski sustav, poljoprivredu i naravno, školstvo Perua. Ali on je i uvjereni evangelički kršćanin prilično konzervativnih moralnih gledišta - a jasno pokazuje i simpatije za indogeno stanovništvo Perua: želi pomilovati Antaura Humala, vođu pokreta koji se zalagao za komunističku vladavinu pod upravom tamošnjih indijanaca i koji je osuđen na 19 godina zatvora za napad na policijsku postaju kad je poginulo četiri policajaca.
Tko ga podržava?
Castillo želi i "deaktivirati" Ustavni sud Perua kako bi predsjednika ubuduće birali svi građani zemlje, a najavljuje i formiranje vijeća koji bi trebao napisati potpuno nov ustav Perua. No veliko je pitanje, može li uopće ispuniti sve što želi i ima li doista podršku većine stanovništva te zemlje. Jer rezultati i ovog drugog kruga predsjedničkih izbora su se otegli tjednima obzirom da je rezultat i više nego tijesan: u prvom krugu je on osvojio jedva 19% glasova, a prema posljednjim rezultatima je osvojio 50,125% - samo 44.058 glasova više nego njegova suparnica, desničarska populistica Keiko Fujimori.
Ona se još uvijek nada da će detaljno prebrojavanje glasova njoj donijeti predsjednički položaj, a još manju podršku stranka Slobodan Peru ima u parlamentu te zemlje: tamo je 37 njenih zastupnika od ukupno 130 mjesta u parlamentu. Većinu u parlamentu čine stranke konzervativnog ili gospodarski neoliberalnog usmjerenja. Kako bi moglo završiti natezanje novog predsjednika i takvog parlamenta - to je teško reći. Jer niti njegova suparnica i kćerka autokrata Alberta Fujimorija nipošto ne uživa podršku mnogih stanovnika Perua.
Kina treba sirovine , zato ce sve vise dizat socijalisticke revolucije po J. Americi a jadnom narodu nece nista bolje biti kad kinezi preuzmu rudnike , sto se tice ovog aktivista , isto kao i nasi aktivisti , vjetojatno jee pun ko Ursa Raukar a glumi siromaha