U gustoj magli iznad hercegovačkih brda na današnji se dan srušio zrakoplov makedonske Vlade. Nesreću kod Stoca nitko nije preživio, a osim tadašnjeg predsjednika današnje Sjeverne Makedonije, Borisa Trajkovskog, poginulo je i svih šestero članova njegova izaslanstva te dvojica pilota. Iako su dvije opsežne istrage, kao uzrok te nesreće, navele nevjerojatan i tragičan niz pilotskih pogrešaka, od proceduralnih propusta, preko loše komunikacije do fatalne odluke donesene u trenucima visokog stresa i smanjene vidljivosti, taj tragičan događaj i danas prate brojne kontroverze i teorije zavjere. Taj četvrtak, 26. veljače 2004. godine, za Makedoniju je trebao biti povijesni. Upravo je tog dana tadašnji makedonski premijer, Branko Crvenkovski, u Dublinu pripremao predaju zahtjev za članstvo Makedonije u Europskoj uniji, što je bio jedan od ključnih političkih ciljeva predsjednika Borisa Trajkovskog. Istog tog dana Trajkovski je, sa svojim najbližim suradnicima, vladinim zrakoplovom krenuo iz Skopja prema Mostaru, gdje su trebali posjetiti 'Mostarski sajam gospodarstva' i sudjelovati na međunarodnoj konferenciji o investiranju. No, Beechcraft 200 Super King Air Z3-BAB, nikada nije stigao na odredište. Za devet osoba, uključujući predsjednika, njegove savjetnike, pripadnike osiguranja i posadu, bio je to put bez povratka.
Nestali su s radara
Tog jutra padala je snažna kiša, a magla je bila iznimno gusta. Dok je letio iznad brdovitog područja, između Stoca i Ljubinja, na granici dvaju entiteta, samo nekoliko kilometara od mostarskog aerodroma i tek minutu prije slijetanja, vladin je zrakoplov iznenada nestao s radara. Pripadnici francuskog bataljuna SFOR-a obznanili su da su vezu s posadom izgubili nešto poslije 8 sati, kada je avion s makedonskim izaslanstvom od mostarskog aerodroma bio udaljen samo 15 km zračne linije. Upravo se tada, po svjedočenju mještana, na nebu začuo neobičan zvuk, no zbog guste magle i oblaka ništa se nije moglo vidjeti. Vijest o nestanku zrakoplova, iznad brdovitog i nepristupačnog terena, pokrenula je golemu potragu, a u prvim njenim satima vladala je potpuna konfuzija. Policija, zdravstveni djelatnici, spasilačke ekipe, pripadnici SFOR-a, pirotehničari i novinarske ekipe, baš nitko nije znao u kom smjeru treba krenuti. Osim kiše i magle, potragu za zrakoplovom otežavalo je i to što područje na kom se dogodila nesreća još uvijek nije bilo razminirano, jer je to bila crta razgraničenja između srpskih vojnih snaga i postrojbi HVO-a.
Tek oko 10 i 30 sati spasilačke su se ekipe uputile na područje koje je bilo označeno kao moguće mjesto nesreće. Iza pirotehničara, prema brdima su krenula i vozila medicinske pomoći te novinarske ekipe. U potragu je bilo uključeno preko 500 policajaca iz oba entiteta te pripadnici SFOR-a i međunarodne policije. Trebala su im čak 24 sata da otkriju točno mjesto nesreće, na kom su zatekli stravičan prizor. "Nikada u životu nisam vidio tako jezivu sliku, dijelovi tijela, aviona, osobne stvari strašno", rekao je novinarima očevidac, koji je među prvima stigao na mjesto tragedije, između Stoca i Mostara. U Makedoniji je tragična vijest objavljena tek u 10 i 30 sati, a službena potvrda da je u avionskoj nesreći poginula čitava makedonska delegacija stigla je iz Dublina, od tadašnjeg makedonskog premijera, Branka Crvenkovskog, koji je tog dana spremao predaju zahtjeva Makedonije za članstvo u EU. Za Borisa Trajkovskog, koji je bio veliki pobornik makedonskog puta u EU, trebao je to biti dan za slavlje. Vladinim je zrakoplovom iz Mostara planirao otputovati u Irsku, kako bi premijeru Bertie Ahernu, koji je tada predsjedao Europskim vijećem, predao makedonsku aplikaciju. No, umjesto u Mostar, a potom u Dublin, taj ga je zrakoplov odveo u smrt. Umjesto proslave povijesnog koraka, Makedonija je tog dana bila zavijena u crno. Izrazi sućuti stizali su od svjetskih čelnika koji su Trajkovskog pamtili kao prozapadnog političara i mirotvorca, ključnog za postizanje Ohridskog sporazuma, kojim je spriječen građanski rat toj u zemlji.
Sumnje i glad za odgovorima
U padu aviona na Matića brdu, kod sela Rotimlja život su, osim predsjednik Trajkovskog, izgubili o njegovi savjetnici, Dimka Ilkova-Bošković, Risto Blaževski i Anita Lozanovska, dužnosnik Ministarstva vanjskih poslova Mile Krstevski, pripadnici osiguranja Ace Božinovski i Boris Velinovski te piloti Marko Markovski i Branko Ivanovski. Brojne nelogičnosti bile su plodno tlo za još brojnije sumnje. I dok su se, jedna za drugom, rađale teorije zavjere, konkretan, argumentiran odgovor na pitanje zašto je avion, samo nekoliko kilometara od mostarskog aerodroma, udario u obližnje brdo trebale su dati dvije crne kutije, pronađene na mjestu nesreće, koje su bile poslane na analizu u Pariz. Komisija za ispitivanje uzroka nesreće, koju je formiralo Vijeće ministara BiH, zaključila je da je uzrok pada aviona bila "proceduralna greška pilotske ekipe u fazi slijetanja na mostarski aerodrom, koja je dovela do toga da avion udari u brdo". No, takvo šturo objašnjenje nije zadovoljilo makedonsku stranu niti je umirilo javnost.
Postavljalo se pitanje kako je moguće da je do pronalaska olupine prošlo više od 24 sata, iako je zrakoplov bio pod radarskim nadzorom. Sumnju je rasplamsala i informacija da su francuski kontrolori leta iz Mostara istog dana bili hitno vraćeni kućama. Zbog svih tih sumnji i pritiska obitelji žrtava, ali i zbog teorija da se nije radilo o nesreći nego o atentatu, makedonska je Vlada 2012. godine zatražila pokretanje nove, opsežne, međunarodne istrage koja je trebala dati konačne odgovore na pitanja koja su godinama mučila javnost.
7 kobnih pogrešaka
Novi istražni tim, sastavljen od eksperata iz BiH, Makedonije, Srbije i Hrvatske, koji je predvodio iskusni zrakoplovni stručnjak, Omer Kulić, gotovo je dvije godine analizirao sve dostupne dokaze. Konačni izvještaj, iz prosinca 2014. godine, potvrdio je da ipak nije riječ o atentatu, no istovremeno je razotkrio šokantan niz od čak sedam fatalnih pogrešaka pilota i ozbiljnih sistemskih propusta koji su izravno doveli do katastrofe. Utvrđeno je da posada toga dana, zbog najavljenih loših vremenskih uvjeta u Mostaru, nije smjela niti poletjeti iz Skopja, a kada su se, unatoč tome, ipak našli u zraku, nisu izvršili adekvatnu pripremu za slijetanje, niti su se pridržavali propisanih procedura. Ignorirali su informacije iz kontrolnog tornja i upozorenje kontrole leta o izrazito niskim oblacima te se nisu preusmjerili na drugi aerodrom, što je bila standardna procedura. Spustili su se znatno ispod dozvoljene minimalne visine, a istraga je utvrdila i da avionom, u trenutku nesreće, nije upravljao pilot nego kopilot. U kritičnoj fazi leta deaktivirali su automatskog pilota, pokušavajući upravljati letjelicom ručno, za što nisu bili adekvatno obučeni.
Osim ljudskog faktora, izvještaj je ukazao i na alarmantno stanje samog zrakoplova. Vladin Beechcraft nije bio propisno održavan, imao "važeću dozvolu, ali bez stvarnog tehničkog pregleda", a nedostajala mu je i ključna sigurnosna oprema, poput ispravnog sustava za upozorenje o blizini tla (GPWS). Jedan od najšokantnijih podataka iz istrage bio je taj da jedna od dvije crne kutije i to ona koja bilježi parametre leta, nije bila ispravna skoro 10 godina, što je značajno otežalo istragu. Taj niz propusta koštao je života makedonskog predsjednika, čitavu njegovu delegaciju i pilote.
Teorije zavjere i vječne sumnje
Unatoč tom vrlo iscrpnom, drugom izvještaju, dio makedonske javnosti nikada nije u potpunosti prihvatio službene verzije događaja. Potaknute političkim kontekstom u kojem je Trajkovski djelovao, teorije zavjere nastavile su živjeti i bujati. Naime, kao političar koji je potpisao Ohridski sporazum te time dao veća prava albanskoj manjini, Trajkovski nije bio omiljen u svim političkim krugovima, a njegova prozapadna orijentacija mogla je zasmetati i određenim interesnim skupinama. Najglasniji zagovornik teorije o atentatu, odvjetnik dijela obitelji žrtava, Ignat Pančevski, godinama je tvrdio da je zrakoplov makedonske Vlade bio oboren, a ostaci su potom uništeni kako bi se prikrili dokazi. Iako istražitelji nisu pronašli nikakve dokaze koji bi potkrijepili takve tvrdnje, sjeme sumnje bilo je posijano. Nakon što su istrage zaključile da je uzrok nesreće bio tragičan splet ljudskih pogrešaka i sistemske nebrige, pitanja o tome tko je snosio kaznenu odgovornost za brojne utvrđene propuste ostala su bez odgovora. Niti jedan kazneni postupak nikada nije pokrenut, niti u BiH, niti u Sjevernoj Makedoniji. Tako je let koji je trebao simbolizirati put zemlje u Europu postao simbolom jedne od najvećih tragedija u novijoj povijesti Balkana čije sjene i danas, više od dva desetljeća godina kasnije, lebde nad hercegovačkim brdima i žive u kolektivnom sjećanju nacije.
Otvori KEKS Pay
