Nakon svakog višestrukog ubojstva, poput krvoprolića u Puli, kad Damir Voschion u masakru nad petero članova obitelji nije poštedio ni sedmogodišnju nećakinju i dvomjesečnog nećaka, dio zgrožene javnosti uvijek reagira isključivo emotivno i poziva na uvođenje smrtne kazne kao jedine pravedne za počinitelja.
Ovaj zločin neopisivo je grozan, pogotovu jer su dvoje od petero ubijenih djeca te zato što je riječ o ubojičinoj obitelji. Polazeći od činjenice da je ljudski život neprocjenjiv, iz tog istog razloga, nije li kažnjavanje ubojstva smrtnom kaznom, odnosno institucionaliziranim ubojstvom, licemjerno, nehumano te isključivo vođeno osvetom, a ne odgojem građana primjerom kazne za zločinca?
U civiliziranom društvu linč ne slovi samo tako kao barbarski čin, jer ako je ubojstvo dvomjesečne bebe posebno gnusan zločin, zapitajmo se u kojoj dobi žrtva prestaje biti žrtvom "posebno gnusna zločina"? S pet godina, 10, 15, 25? Kad ljudski život relativiziramo prvi put i pogubimo zločinca, iskustvo kaže da ćemo drugi put to isto učiniti puno lakše, a nekad ćemo, čisto ljudski, i pogriješiti u procjeni krivnje.
Tko bi u tom slučaju bio voljan preuzeti tragičnu pogrešku na svoju savjest? Uostalom, ako i smatramo da za upropaštavanje nečijeg života nije dovoljno 40 godina zatvora, što imamo na raspolaganju, doživotna kazna svakako jest, što još nemamo.
