Da je autor teksta od početka angažiran na sastavljanju zahtjeva premijera HNŽ-a za ocjenu ustavnosti mostarskog Statuta, kao što je 20. ožujka 2007. imao prigodu osporavati mu ustavnost u javnoj raspravi pred Ustavnim sudom FBiH, drukčije bi ga sastavio i temeljitije argumentirao. Ono što je tada propušteno umanjilo je šanse i nije se moglo radikalno popraviti.
Nakon temeljite i uspješne javne rasprave ostao je tek samo blago optimističan. Što će sud odlučiti, ostaje nam vidjeti. Važno je bilo barem staviti do znanja odlučnost da ćemo po završetku postupka zaštite prava pred domaćim pravosuđem potražiti pravdu u Europskom sudu za ljudska prava. Tu su nam šanse mnogo veće.
Ne samo zato što njegovi suci ne moraju misliti hoće li po isteku mandata dobiti zeleno svjetlo za neku novu dužnost, već i zato što su ključni međunarodni dokumenti UN-a, VE i EU-a o ljudskim pravima gotovo u cjelini inkorporirani u Ustav Federacije BiH, pa međunarodni sud neće biti ograničen samo formalističkim usporedbama osporenih odredbi Statuta s Ustavom, već će moći procijeniti povrede ljudskih prava od države ako su one u neskladu s međunarodnim normama.
Ured Visokog predstavnika naveo je njegov veliki interes za ishod toga spora, ali da on ne može biti stranka u sporu. A tko onda može, sud je bio u dvojbi. Tek je većinom glasova sudaca prihvatio da je to Gradsko vijeće Mostara. U javnoj raspravi osporili smo pravo pasivne legitimacije tome vijeću.
Suprotno je zdravoj logici da visoki predstavnik može supstituirati pravo Gradskog vijeća i umjesto njega donijeti Statut, ali da to pravo ne može supstituirati u postupku pred sudom. Postavilo se ozbiljno proceduralno pitanje. Logički je upitno kako može biti strana u sporu netko tko taj propis nije ni usvojio, a ne može onaj tko ga je nametnuo? Ma tko on bio, radi se o njegovu aktu, a samo on može biti odgovoran za njegovu ustavnost i posljedice primjene.
Tim prije što su i predstavnici Gradskog vijeća prvo pismeno izvijestili sud, a onda usmeno potvrdili u javnoj raspravi da ne mogu biti strana u sporu. Ipak, u BiH je sve moguće, jer je ona odavno postala - zemlja apsurda!
Vrlo je važno što je Ustavni sud jednoglasno odlučio da je mjerodavan ocjenjivati taj akt visokog predstavnika, budući da je dugo vremena vladalo mišljenje kako je on nadustavna institucija čiji akti ne podliježu ocjeni ustavnosti. Dugo su svi takvi zahtjevi odbacivani, a akti i institucija visokog predstavnika bili su izvan pravosudne kontrole. Sličnu poziciju imali su samo carevi i kraljevi u vrijeme srednjovjekovlja.
Do promjene je došlo nakon što je vrlo autoritativna Venecijanska komisija u svome izvješću Europskoj komisiji ukazala da je “politički, visoki predstavnik odgovoran Vijeću za provedbu mira (PIC)”, a da to “nije odgovornost prema narodu BiH”. Usto, “Protokol uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima traži da zakonodavno tijelo bira narod, a ovo je pravo lišeno svog sadržaja ako zakone usvaja netko drugi tijelo”. Budući da je upravo ta Konvencija sastavni dio Ustava Federacije te da ima prednost nad primjenom svih drugih akata dvojbeno je je li visoki predstavnik uopće mogao nametnuti Statut grada Mostara?
Venecijanska komisija upozorava kako “potreba da visoki predstavnik ima široka ovlaštenja svakako jest postojala u ranom razdoblju nakon zaključenja Daytonskog sporazuma. Međutim, takav je “aranžman fundamentalno nekompatibilan s demokratskim karakterom države i suverenitetom BiH. Što duže postoji, to postaje problematičniji”! Štoviše, komisija upozorava da to oslobađa odgovornosti domaće političare, a “postoji rizik da se stvori kultura ovisnosti nekompatibilna s budućim razvojem BiH”.
Procjenjujemo izglednim tri mogućnosti: 1. da će sud ipak djelomično udovoljiti zahtjevu i poništiti one odredbe Statuta koje su suprotne Ustavu, Europskoj konvenciji, Protokolu i drugim međunarodnim aktima o ljudskim pravima, kao njegovim sastavnim dijelovima; 2. da će se proglasiti nemjerodavnim za ocjenu ustavnosti onih odredbi koje su suprotne Ustavu države BiH za koje je mjerodavan Ustavni sud Bosne i Hercegovine; 3. da će odbaciti zahtjev u cjelini.
Mišljenja smo da prva varijanta ima najviše šansi, a treća najmanje. Ostaje nam nadati se u pravdu i pravednost najviše sudske instance. Ona zato i postoji. Ako pravde ne bude u SARAJEVU, možda je ipak bude u STRASBOURGU? Ako ne, trpjeti nam je nepravdu. I strpljivo čekati bolja vremena. Povijest kroz koju smo prošli barem nas je tomu podučila. Pravda je spora, pa ipak dostižna. A nada posljednja umire, rekli su davno.
Otvori KEKS Pay
