Godine 2016. na Interliberu se, u izdanju Školske knjige, pojavilo drugo, prošireno izdanje "Književnog leksikona", samostalno autorsko djelo profesora Milivoja Solara. Nevelika, krajnje svedena knjiga, u kojoj se jezikom razumljivim svakome pismenom građaninu predstavlja najsvedenija bit književne povijesti, teorije književnosti, njezina pojmovnika i imenika. Vodeći računa o kompleksnosti svakog pojma i svake leksikografske jedinice u svojoj knjizi, Solar nastoji da razumljivim učini i ono što je po prirodi stvari nerazumljivo.
Književnost je, kao i filozofija, ili kao filologija u cjelini, nalik onim sedimentnim stijenama u kanjonu Neretve. Da bismo razumjeli onu koja je na samom vrhu i na površini, po kojoj je prosut tanak sloj zemlje iz koje niče osamljeni bor, moramo imati pojam o slojevima koji su ispod nje, sve do samog dna i do rijeke koja u dubini teče. Profesor Solar, međutim, u svom "Književnom leksikonu" upustio se u gotovo nemoguć pokušaj da objasni značenje, smisao i važnost svakoga svog pojma, tako što će s dvije-tri riječi premostiti sve sedimente. Nije to pisanje književnog priručnika za idiote - kakvo bi, možda, bilo moderno u Americi ili na Zapadu - to je nešto mnogo veće i ambicioznije: pisanje književnog priručnika za one koji nisu čitali, ali možda hoće. Solarov "Književni leksikon" je, kako će biti riječi u popratnim tekstovima, "namijenjen učenicima, studentima i ljubiteljima književnosti općenito". Ali zapravo bi se moglo reći da je namijenjen onom čovjeku koji će u kupeu putničkog vlaka postaviti profesoru pitanje što je to roman, ili što je to postmodernizam?
Otvori KEKS Pay
