Ajmo se naći u Trinaestici. To ti je onaj stari birc u Dežmanovom prolazu, jedan od rijetkih u Zagrebu koji još odiše duhom socijalizma – kaže mi Mile Kekin dok dogovaramo intervju u povodu izlaska novog albuma Hladnog piva “Svijet glamura”, koji će svjetlo dana ugledati 16. travnja. Dogovaramo se za deset ujutro, a taj dan pljušti kiša, grad je siv. Mile dolazi točno u minutu, umoran, s podočnjacima. Loše je, kaže, spavao, ali za dobar razgovor uvijek je spreman.
– Živimo sto na sat mjesec dana prije izlaska albuma. Posljednjih dana rastrgan sam zbog obaveza od jutra do mraka. Uz to ima noći kad se prevrćem u krevetu i razmišljam o smislu i besmislu. Najbolje pišem pjesme kad padne mrak – opravdava se spontano Mile osmjehujući se na pitanje zbog čega to žestoki momci iz Hladnog piva nisu uspjeli pobjeći od glamura.
– To je samo neki lajtmotiv albuma, dotaknut ćemo se mi i mnogih drugih tema. Mnogi će ostati iznenađeni. Ugodno, nadam se. Svi su od nas u ovim političkim vremenima očekivali vrlo ozbiljan album, ali mi smo se eto uhvatili glamura, groteske i parodije, u kojima je ogrezlo naše društvo. Potvrđuje to i informacija koju sam neki dan čuo na radiju, a to je da se za ovaj regionalni Big Brother prijavilo više Hrvata nego natjecatelja iz svih ostalih država. To je naša paranormalna narodna psihologija, od koje ne možemo pobjeći. Osim stanja društva inspirirala me i kolumna Ante Tomića o metodama samospoznaje. Svi kao želimo upoznati svoje pravo ja, a bježimo od njega – tvrdi Mile, koji je kao dečko iz Gajnica slavu stekao stihovima koji uvelike ironiziraju navike ponekad uspavane građanske klase. Danas kao oženjen čovjek i roditelj priznaje da su ga neke pjesme u životu sustigle. Suočio se posljednjih godina i s mnogim životnim problemima zbog koji je stvaranje posljednjeg albuma bilo najteže do sad.
Lice puno kvasca
– Ove četiri godine dogodilo nam se puno toga, bilo je tu lijepih trenutaka, ali bilo je, na žalost, više onih ružnih. Ali uvijek me spašava to što mi glazba nije samo posao. Ona je način života, moj užitak. Vjerojatno i neka vrsta autopsihoterapje, ako tako nešto uopće postoji. Kad se skroz izliječim, kupit ću brod i otploviti nekamo. Kritike da nismo žestoki i britki kao nekad i da nam je ponestalo pravih tema, već su postale klišej. To nas prati od albuma do albuma, pa više ne obraćam pažnju na to. Sad mi je samo bitno da zadovoljim sebe. Ne seksualno, nego umjetnički, naravno – odmahuje Kekin rukom prisjećajući se zašto se uopće počeo baviti glazbom. Kao dijete gastarbajtera odrastao je u malom njemačkom selu i imao sretno djetinjstvo, bez trauma koje bi bile motiv da svoje velike jade pretoči u pjesmu.
– Živio sam u jednom industrijskom selu, ali sam iz svoje sobe imao sam pogled na beskrajne livade jer smo bili zadnja kuća u selu. Roditelji su radili od jutra do mraka, često prekovremeno, pa smo brat i ja uglavnom bili prepušteni sami sebi. Kao tinejdžer bio sam jako prištav, lice mi je uvijek bilo puno kvasca jer me majka uvjerila da to čisti kožu. U biti, bio sam frustriran do boli i uvjeren da nikad neću imati curu. Kad danas pogledam fotke iz te faze... Stvarno sam bio ružan. Izvukla me muzika. Tada sam slušao sve, od njemačkog novog vala, Nene, koju je obožavala moja stara, rocka, Azre, Riblje čorbe, Partibrejkersa... – sjeća se Mile, koji se nakon iznenadne očeve smrti, potkraj svoje osnovne škole, s mamom i bratom, vratio u Zagreb.
– Nisam baš bio pretjerano kul kad sam shvatio da se iz jednog idiličnog sela selimo u grad. Jedno vrijeme bio sam bio potpuno izgubljen, ali kad sam se zainatio i dohvatio gitaru, sve se zaprašilo – kroz smijeh priznaje frontmen benda, koji iza sebe danas ima sedam uspješnih albuma, tri Porina, 60.000 prodanih nosača zvuka, šesto koncerata... A sve je počelo, kako to uglavnom biva – zbog žena. – U Gajnicama sam na autobusnoj stanici upoznao Zokija, svojeg gitarista. Osnovali smo bend, pa su počeli tulumi i svirke. Tad sam shvatio da, tko bolje svira, ima više uspjeha kod cura, pa sam se dao na posao. Godinama mi nije bilo jasno zašto je neka djevojka između njega i mene odabrala njega, a to se često događalo. Iz tog jada su nastajale moje prve ljubavne pjesme – otkriva Mile, koji se i danas pita kako je, uza sva žestoka pijanstva i gluposti koje je napravio u mladosti, uspio ostati živ. A sa životom se jednom zamalo pozdravio, kada se prije 18 godina na Badnjak iz Dalmacije autobusom po najvećoj buri vraćao u Zagreb. Vozač je zaspao, pa se autobus, u kojem je bilo nekoliko bendova, zamalo prevrnuo u provaliju.
– Mislio sam, evo moj kraj u 23. godini! Pa neću valjda umrijeti u cvijetu mladosti, tek sam počeo živjeti? Ali sve je sretno završilo – kaže. Priznaje da nikad nije živio seks, drugs i rock and roll. Prije je to bio alkohol, rock and roll i seks, kad ga je bilo, a nije ga, kaže, bilo u pretjeranim količinama. Droga ga nije privlačila jer ne voli gubiti kontrolu. Toga se u životu jako boji. Nije Mili nimalo neugodno priznati neke svoje nedostatke i razotkriti iluziju koju poneki obožavatelj Hladnog piva ima o njemu.
– Nikad nisam uspio biti skuliran tip. Puno toga sam uspio biti, ali to nikako. Najviše od svega sam nestrpljiv, jako nemiran. Taj sam problem pokušao riješiti jogom, pa sam se prije par godina čak i upisao na tečaj joge misleći da ću tamo naučit levitirati u lotus-položaju. Ali smo tamo uglavnom trčali bosi po dvorani i radili sklekove, što me previše podsjećalo na treninge u JNA, pa sam brzo odustao. Uza sve to, jako dobro gubim stvari. Nekoliko puta izgubio sam novčanik i dokumente, i sada se naježim kad se toga sjetim. Znam sebi iz čista mira zakomplicirati život – objašnjava promatrajući košulje u obližnjem izlogu, koje su mu fetiš. Dok razgovarate s tim punkerom, rokerom i profesorom njemačkog jezika, ne možete se oteti dojmu da je Mile lik koji se ne da vrtjeti oko malog prsta. Vrlo je siguran u sebe, a svoja će uvjerenja braniti temperamentno. Svađa li se često?
– Kad je bend u pitanju, prepirke i svađe su naša svakodnevica, posebno ovih dana kad se trebamo dogovoriti o finalnoj verziji albuma. Tad smo jako napeti, ali to je dobro jer se trudimo da nešto napravimo najbolje. Nedavno nas je posjetio jedan prijatelj, uvjerio se kako funkcionirmo i okarakterizirao nas kao hrpu luđaka. Ima nas mnogo temperamentnih u bendu, ja nisam najgori. Istina, ne dam se zafrkavati, ali dogodilo se puno puta da me netko zajebe. U ovom poslu kojim se bavim, ima puno samoprozvanih menadžerčića, koji žele zavrtjeti laku lovu, diletanata i nadriorganizatora koncerata koji se nikad neće održati. Rijetko gubim vezu s realnošću, i u životu i u pjesmama. Ako ne možeš shvatiti pjesmu Hladnog piva, onda fakat imaš problem. Nisam bahat, ne patim od elitizma, jedini problem je moj temperament – odlučno će Mile. O privatnom životu, supruzi Ivani i sinu Viti Mile ne govori. To je intima. Ne voli taj striptiz za medije.
– Možda jednog dana, kad mi nestane inspiracije, pozovem paparazze da mi slikaju familiju kraj nove kuhinje, ali zasad me to ne zanima – šali se. Žene, kaže, pokušava razumjeti premda je najveći izazov za muškarca kad se žena ne razotkrije do kraja.
Sin skače po kući uz Azru
- Žena je poput nepročitane knjige i tako treba biti, tu leži kemija između muškarca i žene. Udijelila mi je jednom davno moja stara nekoliko savjeta kad su u pitanju žene, samo su mi se učinili previše staromodni, pa ih nisam koristio u praksi – otkriva nam konstatirajući da ga brak nije potpuno izmijenio.
- Ostao sam onaj stari, samo puno više uživam u privatnom životu. Dijete je trajna obaveza. Vito ima tek četiri godine, ali ga jako zabavlja glazba. Trenutno je u Azra-fazi. Skače po kući i viče: Fafala si mi. Ništa mu ne namećem. Ako ga nešto zanima, pokažem mu. Neću ga gurati ni u kakve vode, sam će ih otkriti.
Pitamo Milu za kraj od čega najviše bježi u životu.
– Od kolotečine. To je nešto što te može najviše otupiti. Možda sam zato uvijek nemiran.
\"Stvarno sam bio ružan\" ?!?! ... pa što si sada nego ružan, hebo te pas ?!?! ... kakav si tek onda bio ? ... hebo te pas-magarac ... mile cecin a ceca arkanova ... hebo ih pas sve skupa ... strava ...