Naslovnica Vijesti Hrvatska

Masoni između Tita i Pavelića

U partizane je otišlo tridesetak slobodnih zidara, a u vrhu ustaške vlasti bio je samo Kvaternik
02. lipnja 2014. u 20:00 20 komentara 22295 prikaza
Boris Lalovac
Foto: Wikimedia Commons
Pogledajte galeriju 1/2

Između dva rata radilo je u Hrvatskoj oko 500 slobodnih zidara, jedni u sklopu Velike lože Jugoslavije, drugi u iregularnoj Simboličkoj velikoj loži Libertas. Nekolicina slobodnih zidara bili su Titovi suradnici, dok je Slavko Kvaternik bio jedini slobodni zidar koji je radio uz Pavelića, uz nekoliko manje važnih slobodnih zidara na nižim službenim dužnostima.

Poglavnik Pavelić strpao je u Staru Gradišku 42 slobodna zidara, koja je pustio iz zatvora tek na proljeće 1942. godine. Trojica su bila u logoru likvidirana, dvojica su umrla ubrzo poslije oslobođenja iz Stare Gradiške. Malo je poznato da je više od trideset slobodnih zidara otišlo u partizane, da su surađivali kao liječnici, a mnogi su poginuli u bitkama na Sutjesci i Neretvi.

Među prvima koji je otišao u partizane bio je poznati atletičar Janko Praunsperger, član zagrebačke lože Pravednost. Pridružio se partizanima na Žumberku. Bio je neko vrijeme sumnjiv jer je imao u džepu nekoliko engleskih funti. Njegov otac Fileus, koji je imao na Svačićevu trgu modernu ljekarnu, bio je slobodni zidar od 1909. godine. Janko je brzo napredovao u partizanima, postao je sanitetski poručnik. Poslije rata, razočaran u sebe i novi društveni poredak, izvršio je samoubojstvo. Povjesničar umjetnosti dr. Cvito Fišković, član splitske lože Pravda (od 1938.), organizirao je Prvu konferenciju kulturnih radnika na Hvaru (1943.) Poslije rata, godine 1958. postao je redoviti član HAZU. U partizanima i logorima bila su i trojica braće Herlinger. Liječnik Dragutin, član židovske lože Zagreb 1090 N. O. B’nai B’rith od 1928. godine. U vrijeme rata upućen je zajedno s drugim židovskim liječnicima u Bosnu, tako je u Bihaću bio član ekipe koja je liječila endemski sifilis. U studenome 1943. radio je u centralnoj bolnici Vrhovnog štaba. Potkraj 1943. bio je ranjen u borbi na Sutjesci gdje je ubrzo preminuo od posljedica ranjavanja. Mlađi brat Ivo, član osječke lože Budnost, preživio je bitku na Neretvi. Dobio je čin pukovnika. Poslije rata preselio se u Sarajevo. Treći brat Gjuro, član lože Budnost od 1932. godine, poslan je kao ratni zarobljenik u njemačke logore. Poslije rata vratio se u Zagreb gdje je do mirovine radio u Okružnom sudu.

Riječka loža Sirius

Samo 1943. godine u partizane je otišlo oko dvadeset slobodnih zidara. Tako su u partizanima bili, između ostalih, Ljubo Leontić, Ante Mandić, Milan Marjanović, Mirko Mladinov, Ivan Sobol, Vinko Zalokar i poznati liječnik Srećko Šilović, osobni Titov prijatelj. Svi su bili slobodni zidari, ljudi na dobru glasu, koji su uvijek pomagali drugima, živjeli i djelovali tolerantno.

Poslije rata mnogo slobodnih zidara bilo je zatvoreno, osuđeno na zatvorske kazne, a neki su od njih u prvim danima i mjesecima 1945. izgubili svoje živote. Nova vlast bila je najrigoroznija u Rijeci. Udba je pratila rad mještana koji su podupirali ideje fašizma. Među njima bio je i Icilio Bacci (Baccich), član uspješne riječke lože Sirius (od 1924.). Poslije Prvog svjetskog rata postao je vjeran suradnik Gabrielea D’Annunzija, kasnije predsjednika provincije. Za vrijeme fašizma bio je sportski direktor, aktivan član Talijanskog olimpijskog odbora. Nakon što su jugoslavenski partizani zauzeli Rijeku, iako upozoren da napusti grad, tada već gotovo sedamdesetogodišnjak, odlučio je ostati u Rijeci, čvrsto uvjeren da nikad nikome nije učinio ništa nažao te da i dalje može biti od pomoći svojim sugrađanima. Dana 21. svibnja 1945. otišao je na policiju, gdje je trebao preuzeti propusnicu za kretanje, te je uhićen i zatvoren. O njegovoj daljnjoj sudbini nema pouzdanih podataka. U jednom pismu iz siječnja 1946. bivši kraljevski namjesnik Ante Mandić (slobodni zidar) piše da je senator Bacci prebačen u zatvor u Karlovcu gdje je procesuiran i pogubljen.

Kirurg i političar Mario Blasich (Blažić), slobodni zidar, član lože Sirius od 1904., poslije Prvog svjetskog rata okušao se u politici, ali manje uspješno pa je nastavio raditi kao liječnik, često besplatno, osobito u siromašnim četvrtima Rijeke. Svoj posao napušta prisilno, kad mu je teška bolest paralizirala obje noge. Bio je slikar amater, 1923. godine izlagao je u Zagrebu na izložbi riječkih umjetnika. Godine 1943. u njegovu kuću došli su partizani i tražili od njega izjavu da će se boriti protiv Nijemaca za priključenje Rijeke Jugoslaviji. Odbio je to govoreći: „Možete mi odrubiti glavu, ali iz mojih usta neće izaći ta blasfemija.“ U noći 3. svibnja 1945., na dan zauzimanja Rijeke, partizani su ušli u njegovu kuću, zaključali obitelj u kupaonicu, ušli u spavaću sobu te ga zadavili na krevetu ostavivši otiske čizama na posteljini. Usput su ukrali ručne satove i druge dragocjenosti koje su našli u ormariću pored kreveta. Dvojicu odgovornih za njegovu smrt Vojni sud jugoslavenske vojske osudio je na smrtnu kaznu. I treći član riječke lože Sirius Giovanni Rubini (Rubinich) završio je tragično. Bio je inženjer graditeljstva. Uz ostalo autor je višekatnice Sirius u Dežmanovoj ulici u Rijeci, gdje su ove godine u podrumu otvorili vrata slobodnozidarskog hrama. Bio je član riječke vlade 1918. godine i pristalica pripojenja Rijeke Jugoslaviji. Poginuo je kada su ga partizani u njegovoj kući gurnuli niz stube. Bio je član lože Sirius (1906.) i kasnije član lože Italia Nuova (1925.)

Demetrović nesretno završio

Slobodnozidarska loža Sirius ustanovljena je 1901. godine. U njoj su bili na početku Talijani, među njima deset Židova, tri protestanta i tri katolika, što dokazuje tolerantnost u vjeri i politici. Loža je izradila program, u kome se zauzimala za intenzivno njegovanje bratstva, za izjednačavanje narodnih konfesionalnosti i klasnih opreka u Rijeci, za ublaženje postojećih socijalnih neprilika, za podupiranje riječkog Novog lista. Pod zaštitom Velike lože Jugoslavije godine 1938. nastao je na Sušaku vjenčić Luč Kvarnera u kojem je radilo osam članova. U izvještajima Udbe o slobodnim zidarima u Rijeci, na Sušaku i u Opatiji zapisane su karakteristike pojedinih slobodnih zidara koji su preživjeli rat. Tako za slobodnog zidara veterinara Giovannija Corrade iz Pule stoji primjedba: „U početku fašizma vrlo aktivan skvadrist, iza kapitulacije Italije postao antifašist i pomagao NOP. Za vrijeme Italije bio je na dužnosti općinskog veterinara, pošten, te nije stekao nikakvo bogatstvo. Pozna mnogo ljudi, ali nema jedno uže društvo. Bio je tajnik lože.“

Nesretno je završio političar i publicist Juraj Demetrović iz Jastrebarskog. Prije Prvog svjetskog rata bio je tajnik Glavnog odbora Socijaldemokratske stranke. Nakon atentata u Sarajevu bio je uhićen, prognan na deset godina iz Zagreba, poslije rata priključio se Svetozaru Pribičeviću (slobodni zidar), bio s njim u Demokratskoj stranci. Poslije je ušao u vladu generala Petra Živkovića, postao ministar trgovine i industrije. Kao publicist pisao je za mnoge časopise, najviše objavljivao u Jugoslavenskoj njivi, u Slobodnoj tribuni, Demokraciji. Za okupacije i kvislinškog režima u Srbiji bio je jedan od političara koji su zagovarali pasivnost i prema partizanskom pokretu i prema otvorenoj suradnji s okupatorom. Po završetku rata bio je osuđen na smrt. Bio je aktivan slobodni zidar. U ložu Maksimilijan Vrhovac ušao je 1918. godine. (Loža je prije nekoliko mjeseci obnovljena i radi u okviru sadašnje Velike lože Hrvatske). U loži je bio govornik, ali i nosilac viših stupnjeva Drevnog i priznatog slobodnozidarskog škotskog obreda između dva rata.

Novinar, književnik Niko Bartulović iz Starigrada na Hvaru bio je od rođenja buntovnik. Rano se uključio u redove napredne, nacionalističke omladine oko Ujevića i slobodnog zidara Oskara Tartaglie. Najprije je studirao filozofiju u Pragu, onda u Grazu. Nakon sarajevskog atentata osuđen na petogodišnju robiju koju je izdržavao u Šibeniku, Mariboru, Grazu i Karlauu. Poslije amnestije sa slobodnim zidarima Ivom Andrićem, Vladimirom Čorovićem i Brankom Mašićem pokreće reviju Književni jug. Postaje član Orjune i odlazi u Beograd, gdje je urednik listova Javnost, Krug i Vidici. Planirao je sa slobodnim zidarom Milanom Marjanovićem avionom se prebaciti u Grčku, ali nisu uspjeli. Vratio se preko Crne Gore u Split i s književnikom Đurom Vilovićem, također slobodnim zidarom, potražio pomoć od Draže Mihailovića. Tako je završio u četničkom taboru na Ravnoj gori, gdje su objavili njegovu smrt. Ali Bartulović se vratio „s planina“ u Split, gdje su ga 1944. uhitili Nijemci zbog veza s izbjegličkom vladom u Londonu. U zatvoru je ostao do oslobođenja Splita. No osloboditelji su ga ponovno zatvorili. Počekom veljače 1945. poveli su ga iz zadarskog zatvora prema Zagrebu, gdje mu se navodno trebalo suditi. Ubijen je negdje na putu od Obrovca prema Topuskom. U ložu Dositej Obradović u Beogradu bio je primljen 1930. godine, dobio je razrješnicu radi primanja u englesko-jugoslavensku ložu u Londonu kamo nije nikada stigao.

Ni danas se ne zna gdje je pokopan ugledni zagrebački ljekarnik i slobodni zidar Josip Salopek (Sallopek). Farmaciju je studirao u Zagrebu. Kako se bogato oženio, kupio je Brodjovinovu ljekarnu na Zrinjevcu. Za opremljenu ljekarnu platio je tri milijuna dinara (u to doba učiteljska plača bila je oko 700 dinara.) Uz proizvode BabyMira u zrinjevačkoj se ljekarni mogla kupiti poznata krema Ljubica, ali i drugi proizvodi pa se Salopek brzo obogatio. Bio je dio zagrebačke elite. Sa suprugom Marijom i kćerima Leom i Beatom kupio je 1931. vilu na Gvozdu 15. Skupljao je slike poznatih domaćih i stranih slikara, putovao po Europi, bio u Londonu, na Olimpijskim igrama u Berlinu 1936. godine. Na početku rata dao je ostavku na mjesto člana upravnog odbora Apotekarske komore. Pomagao je običnim ljudima, nabavljao za partizane lijekove. Josip Salopek je bio jedan od najdrastičnijih primjera žrtve radikalnog društvenog preokreta. Kao predstavniku imućnog sloja konfiscirana mu je imovina, kao vlasniku ljekarne nacionalizirana ljekarna, supruga i jedna kći odvedene su u radni logor, a njega su osudili kao neprijateljskog suradnika i strijeljali. Mjesto pogubljenja i grob do danas su nepoznati. U ložu Maksimilijan Vrhovac bio je primljen 3. ožujka 1933. godine, dvije godine zatim postao je majstor. Loža je bila utjecajna, razvijala je bratske odnose sa slovenskim slobodnim zidarima kojih je bilo šesnaest u spomenutoj zagrebačkoj loži. Tada je brat dr. Vladimir Katičić između ostalog rekao novoprimljenoj braći: „Tko u naše redove stupa, pa i s najplemenitijim osjećajima, a ne vodi ga načelo: davati, a ne uzimati, praštati, a ne osvećivati, zaboraviti, a ne podjarivati; bit će skoro razočaran jer naš se savez bazira na altruizmu.“

Slobodni zidari već u tridesetim godinama prošlog stoljeća u svojim su ložama razmišljali o ujedinjenoj Europi. Jedan od slobodnih zidara je tada, 1931. godine, zapisao: „Kada je u pitanju stvaranje ujedinjene europske zajednice, koja bi trebala osigurati definitivan i trajan mir među europskim narodima; dakle, da se ostvari nešto za čime teži svaki dobri slobodni zidar, potrebno je da se prethodno dođe do uvjerenja o koristi takve zajednice. A do toga uvjerenja lako je doći masonima ako se točno drže svojih slobodnozidarskih načela i ideala. Iza toga dužnost slobodnih zidara bila bi da se na tome ne zadrže, već da to svoje uvjerenje šire, koliko mogu, oko sebe i u profanom životu i da, ako i koliko dođu u priliku, i svojim radom pridonesu ostvarenju te zajednice.“

NDH i masoni

Bilo bi arogantno, povijesno oportuno, politički i moralno drsko tvrditi da su Nezavisnu državu Hrvatsku utemeljili slobodni zidari. Jer to je bio samo Slavko Kvaternik koji je 10. travnja 1941. proglasio NDH. On je u bratstvo ušao na kraju Prvog svjetskog rata, godine 1919. u budimpeštansku ložu Kossuth Lajos. Nema podataka da je kasnije surađivao u hrvatskim ložama i bio aktivan slobodni zidar. Ali kako kažu: jednom slobodni zidar, zauvijek slobodni zidar. Povijest će morati još revidirati njegov udio u državi koja nije dobila epitet pravne, moralno poštene demokratske države, baš suprotno. Kad je shvatio Pavelićevu pogrešnu političku doktrinu, suprotstavio mu se, povukao iz vlade. Poglavnik ga je najprije poslao na odmor u Slovačku, a poslije ga razriješio svih dužnosti. Njegov sin Eugen (Dido) poslije poraza Njemačke nagovarao ga je da ode s njim u Italiju i Ameriku, ali otac je to odbio. Bio je mišljenja da nije ništa krivo napravio. Amerikanci su ga uhitili, izručili Jugoslaviji, gdje je 6. lipnja 1947. bio osuđen na smrt. Ni za njegov grob se ne zna. Za sobom je ostavio potresno oproštajno pismo u kojem je zapisao: „ Ja sam vojnik i ne bih rado o politici više govorio, ali još moram jednu svoju reći. Hrvatski je narod u svojoj biti bio uvijek demokratskih načela. Najveći njegovi sinovi i najsvjetliji umovi bili su prožeti demokratskim principima u davnini pa sve do današnjih dana. Od Ante Starčevića do Stjepana Radića i onih mladih, koji i danas rade na spasu Hrvatske. Svaki je Hrvat svjestan da je demokracija prvi uvjet njegova mira, sreće i slobode (...) Sve što sam radio, radio sam u najboljoj vjeri, da to činim za dobro naroda i domovine. Duboko sam uvjeren da će hrvatski narod, kad opet dođe do svoje slobode, stvoriti na svom području najsigurniju tvrđavu mira i napretka. Bog dao da to uskoro bude! Neka hrvatski narod iz ove najveće katastrofe svih vjekova izađe sačuvan! Neka nikada ne dozvoli neprijatelju da mu zavlada!“

masoni (1) zavirili smo u tajne Veliki meštar: U svakoj je vladi bilo masona pa je tako sada i u ovoj masonska obilježja (1) Politička šahovnica Jesu li naši masoni dugotrajniji ili utjecajniji?

Hrvatski povjesničari još nisu prebrojili sve žrtve Drugog svjetskog rata. Podaci iz knjige Snaga (izdavač Profil) govore o tome da su u partizane otišla 32 slobodna zidara; u četnike samo četiri (od toga dvojica Srbina koja su radila u hrvatskim ložama); u Staroj Gradiški od ustaške ruke ubijena su trojica slobodnih zidara; poslije rata u novoj Jugoslaviji likvidirano je sedam članova hrvatskih loža; pet ih je emigriralo; pred narodnim sudom našla su se 43 optužena slobodna zidara, neki od njih dobili su visoke kasne, umrli su u zatvorima. Spomenuti mrtvi slobodni zidari nemaju svoje grobove, nitko ne zna kako su umrli, gdje su pokopani. Za njima su ostale uspomene i spoznaja da slobodno zidarstvo nikad ne smije zaboraviti graditi hram sveopće ljudske ljubavi. U splitskoj loži Pravda prije osamdeset godina jedan je brat rekao: “Svaka voštanica ima nešto herojsko u sebi. Ona po višem određenju troši sama sebe i pretvara se u najdragocjenije dobro – u plamen.”

U Budimpešti postao mason 1919. godine

Slavko Kvaternik, koji je 10. travnja 1941. proglasio NDH, u bratstvo je ušao na kraju Prvog svjetskog rata, godine 1919. u budimpeštansku ložu Kossuth Lajos. Nema podataka da je poslije surađivao u hrvatskim ložama i bio aktivan slobodni zidar. Ali kako kažu: jednom slobodni zidar, zauvijek slobodni zidar

Ilustracija
VAŽNO
Imate atmosferski bojler? Ovo su neke stvari na koje treba paziti kako biste izbjegli tragične posljedice

A1 izdvaja za Vas

  • ćaćaća:

    u hrvastkoj je sad i previše slobodnih zidara..na burzi najviše...

  • U sridu:

    Zasto novinar nije napisao imena onih koji maltretiraju ovu zemlju?znamo za neke ali zelimo znati sve njih.

  • Avatar javorko
    javorko:

    Potpuno krivo i netocno..kao prvo masoni su osnovali Jugoslaviju i ona je bila experiment videnja njihovog pogleda na zivot..svi su isti, svi trebaju bit jednako obuceni,nacionalno stremljenje strogo zabranjeno..a zasto?Masoni su priznali su da sotonisticki kult,a sotona nema ni vjeru ... prikaži još! ni naciju,svaka razlicitost je put kojim ne može sluziti Luciferu..Masoni su bili zabranjeni u Ndh i ta je bio Dido mason to ne vjerujem..a sta se tice Tita prva i osnovna cinjenica da tito kao djecak s sutle nije vodio Jugoslaviju ,jugu je vodio becki mason Joseph Mayer,postoje 50 teza u korist tome..Juga je bila cista tvorevina masona potpomognuta najvecom sillom zla i domovinom masona Engleskom!!