Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Svijet

Sedlar o Sharonu: Objasnio sam mu da Tuđman nije antisemit

Bio je dio tri moja filma: “Petnaest do osam”, “Židovi i Hrvatska” i “Suze jednoga lava”. Uvijek smo razgovarali o Hrvatskoj
12. siječnja 2014. u 08:05 24 komentara 1824 prikaza
Ariel Sharon
Foto: PA/Press Association/PIXSELL

Radeći film “Petnaest do osam” (o generalu Mottiju Hodu, osnivaču izraelskoga ratnog zrakoplovstva, strategu čijom je taktikom Izrael dobio Šestodnevni rat i današnje granice s Jeruzalemom kao glavnim gradom) upoznao sam Ariela Sharona, tadašnjega izraelskog premijera. Naime, Sharon je s bivšim predsjednikom Ezerom Weizmanom i sadašnjim Shimonom Peresom svakako želio reći nešto o svome prijatelju Hodu kojega je posebno volio i poštovao, a film o njemu završavao sam u vrijeme kada je Motti Hod bio teško bolestan. Razgovor smo snimali u uredu premijera u Jeruzalemu u rujnu 2003. godine.

Ja li Tuđman bio antisemit?

– Ti si iz Hrvatske? – Da. – Jesi li poznavao predsjednika Tuđmana? – Da, poznavao sam ga. – Koliko dobro? – Vrlo dobro, mislim. – Je li on bio antisemit? – Ne, on nije bio antisemit. – Ali moje informacije govore da je bio...

– Gospodine generale, ne sumnjam da imate dobre informacije o mnogo čemu, ali ova informacija, neovisno o izvoru, totalno je pogrešna. Dapače!

Sjeli smo za stol i razgovor koji je trebao trajati dvadesetak minuta produljio se u dvoipolsatni razgovor o mnogim temama vezanim uz Mottija Hoda, ali i uz povijesne prilike u Izraelu u posljednjih nekoliko desetljeća. Po mišljenju mnogih koji su vidjeli taj razgovor s njim, Sharon nikada prije (a ni kasnije) nije u kameru iznio kompaktniju izjavu o “sto godina arapskoga terora” nego taj put. Bio je ozbiljan, temeljit, direktan, ali i ležeran, opušten i nasmijan po čemu ga svjetski mediji ne pamte. Rastali smo se uz dogovor da ću mu odmah po završetku poslati film da ga vidi.

Uz Mottija Hoda bio je jedina osoba koja je film vidjela prije prve javne projekcije. Odmah nakon što je pogledao film, pozvao me na svoj ranč u pustinju Negev. Višesatni razgovor pamtim po njegovoj zahvali za film koji je na njega ostavio dubok dojam, po razgovoru o mnogim temama koje su me zanimale, a nisam imao odgovor na njih, te po njegovu interesu za Hrvatsku. Bio je privilegij slušati osobu s takvom prošlošću i znanjem koja ti odgovara na sve što te zanima. To druženje završilo je dogovorom i njegovim pristankom da radim film o njemu! To mi je dalo priliku da toga legendarnog čovjeka upoznam izbliza.

Ariel Sharon u komi 8 godina Umro Ariel Sharon: Za Izraelce hrabri vođa, za Palestince tiranin

Gila Almagor, najveća izraelska kazališna i filmska diva, njezin suprug Jakob Agmon (osnivač Habime, izraelskog nacionalnog kazališta, neka vrsta njihova Stjepana Miletića) te Ariel Sharon i njegova supruga Lily bili su nerazdvojni prijatelji. Družili su se gotovo svakodnevno. No kada je Agmon 1982. na radiju čuo što se dogodilo u Sabri i Shatili, on je rekao Gili: Ja više ne želim komunicirati s Arikom! Gila mu je odgovorila: “Ako je tako, ne želim ni ja!” Inače su Gila i Jakob poznati po svojim akcijama u kulturi koje promiču postizanje mira između Židova i Palestinaca. Sljedeće desetljeće i nešto više dvije prijateljske obitelji nikada se nisu sastale, jedino su telefonski čestitali Novu godinu jedni drugima. Svjedoci kažu da, kada bi se Gila i Lily našle zajedno na nekom službenom primanju, mogao se rezati led koji je vladao među njima! Nakon niza godina jedno jutro Lily je nazvala Gilu.

– Gila, ovdje Lily. Ako ne sjediš, molim te, sjedni. Ja imam rak, umirem! Gila je spustila slušalicu, uzela taksi i za petnaestak minuta bila je uz svoju nekadašnju najbližu prijateljicu. Od tada do njezine smrti, manje od godine dana poslije toga, bile su zajedeno svaki dan.

Lily je umrla nekoliko mjeseci prije nego je Sharon postao premijer, a oboje su sanjali da on bude upravo premijer i da više ne bude vezan uz vojsku. No, na žalost, Lily to nije dočekala. Nakon njezine smrti Gila, Jakob i Ariel nastavili su se vrlo često družiti. Gila je imala nastup u Yad Vashemu u Jeruzalemu i nakon njega sjetila se da je taj dan Sharonov rođendan. Otišla je u dućan muzeja, kupila knjigu “Zadnja pisma iz Shoe” (oproštajna pisma logoraša iz vremena holokausta), nazvala Sharona rekavši da bi ga željela vidjeti i nešto mu darovati za rođendan. On ju je pozvao u svoj ured.

Pisma žrtava holokausta

– Što si mi kupila? – Knjigu. Nadam se da će ti se svidjeti.

Sjeli su, on je malo listao knjigu, a onda se obratio Gili: – Molim te, pročitaj mi jedno pismo. Gila je nasumce odabrala jedno pismo. Čitajući, primijetila je suze u njegovim očima. Kada je završila, rekla mu je:

– Hajde, sada ti meni pročitaj jedno pismo. Sharon je otvorio knjigu i počeo čitati jedno pismo. Gila i Ariel sljedećih nekoliko sati čitali su jedno drugome zadnja pisma iz Shoe, plačući zajedno. Bio je to njihov zadnji susret, koji je opisala u filmu o Sharonu.

Moj zadnji susret s Arielom Sharonom zbio se na njegovu ranču. Snimali smo ga kako hoda po ranču, kako se igra sa psima, kako gleda u daljinu, u zalazak sunca, kako čita, sluša glazbu, druži se s prijateljima... Film sam, de facto, imao i mnogo prije, ali za svoje potpuno zadovoljstvo trebao sam još nešto, nešto što nitko nije vidio. Nakon pitanja o politici pitao sam ga o nesretnom samoubojstvu njegova sina koji je, igrajući se oružjem koje je Sharon donio nakon rata iz kojega je došao kao najveći heroj svoga naroda, tragično nastradao te o njegovoj Lily koju je beskrajno volio... Emotivno mi je objašnjavao pa zaplakao. No, postavši svjestan kamera, dao mi je znak da prestanemo snimati. Stali smo, ali bio sam sretan jer sam imao nešto što nitko nije imao: njegove suze. Nekoliko sekundi, ali i to je bilo dovoljno.

Na odlasku mi je rekao: “Oprosti na onim suzama, to ti ionako za film ne treba, šteta vrpce!”

Odgovorio sam mu: “Generale, volim one vaše suze. One su me večeras podsjetile na jednoga čovjeka koga sam poštovao i volio.”

– Na koga?

– Na predsjednika Tuđmana!

Iznenađeno me pogledao. – I on je, poput vas, najčešće bio u macbethovskoj situaciji. Nije znao hoće li dočekati jutro. Djelovali ste u sličnim okolnostima koje vam nisu bile pretjerano sklone, a većina vas je medija razapinjala ne shvaćajući u kakvim ste prilikama djelovali i što ste sve morali prolaziti da biste došli do cilja. Eto, zato volim vaše suze, jer govore koliko ste velik, koliko ste drugačiji i kompleksniji čovjek, a takvih je sve manje, ako ih uopće još i ima. Hvala vam na suzama. Zagrlio me. Bio je to moj zadnji susret s njim.

Umjesto ova tri mogao sam napisati pet ili deset drugih sjećanja na Ariela Sharona. On je bio dio tri moja filma: “Petnaest do osam”, “Židovi i Hrvatska” i “Suze jednoga lava”. Iako smo razgovarali o mnogim temama (bio je čovjek vrlo široka obrazovanja i interesa), nikada nijedan susret nije prošao a da me nije upitao nešto o Hrvatskoj. Znao je, naime, koliko je meni ta tema važna, a od njega sam želio čuti što misli i kako nas on vidi. Znao bi reći: “Poštujem vašu strast za neovisnom državom, niste vi Balkanci, vi ste Europljani. U početku mi nije bilo drago da se Jugoslavija raspada, ali kada sam vidio o čemu se radi, bio sam na vašoj strani. Želio bih doći u Hrvatsku”. Na žalost, nije stigao doći, ali zato je, između ostaloga, na jednom njegovom rođendanu svirao Ivo Pogorelić koga je Sharon obožavao!

Poštovao sam i volio Sharona

Volio sam Ariela Sharona, poštovao sam ga. Volio sam njegov smisao za humor, njegovu pronicljivost, smisao za analizu, njegovu odlučnost da realizira ono što mu se činilo važnim za Izrael. Volio sam ga jer je, kada bi drugi rekli “stani”, krenuo dalje, a kada bi rekli “idi”, on bi stao! Zašto, to samo on i Bog znaju. Tim svojim odlukama znao je izluđivati nadređene, a nije da su Yitzhak Rabin ili Menachem Begin bili amateri ili nestručni ljudi! No njegove odluke bile su donesene hladne glave, ali iz strasti, ljubavi, odanosti i želje da njegov Izrael bude pobjednik.

Ako su tri lidera označila stvaranje i očuvanje izraelske države, a tu mislim na Ben Guriona, Yitzhaka Rabina i Ariela Sharona, mislim da neću pogriješiti niti ikoga uvrijediti ako kažem da je Sharonov trag na tome putu najdublji. Ben Gurion bio je prvi premijer, bio je dugi niz godina neupitni vođa, njegova riječ ni od koga nikada nije dovedena u pitanje, bio je neka vrsta biblijskoga pečata za sve što je radio. Rabin je bio legendarni vojskovođa kojemu se mnogo puta i sreća nasmiješila, ali je, na žalost, život završio od posljedica atentata. I njegov trag dubok je u stvaranju i očuvanju Izraela. Sharon je bio čovjek koji je čvrsto stajao na zemlji, koji je znao doći do cilja koji nitko u tome trenutku nije vidio, a bio je i čovjek meka srca. Bio je jedan od zadnjih lidera svoga naroda koji nikada nije podredio interes svoje zemlje svome vlastitome interesu. Volio je Izrael iznad svega, bio je domoljub onakvoga tipa kakvih je ostalo vrlo malo među današnjim svjetskim političarima. Bio je potpuno drugačiji, bio je svoj, svojeglav, uporan, strastan. Bio je veliki lider svoga naroda koji je za svoju voljenu zemlju obavio sve: i kao ratnik, i kao graditelj i kao političar. Zato mislim da je najveći. Zato mi je posveta na knjizi koju mi je darovao, a koja govori o mnoštvu detalja iz njegovoga života, posebno draga: “Jakovu Sedlaru u znak dubokoga prijateljstva i poštovanja. Shalom iz Jeruzalema!” Ponosan sam na nju i na činjenicu da sam u blizini toga velikoga čovjeka proveo nešto vremena koje će mi ostati u vječnom sjećanju

Dijana Zadravec
U RATU S KOLEGAMA
Tko je Dijana Zadravec, liječnica zbog koje se trese hrvatsko zdravstvo
Pevex
BICIKL U PROMETU
Infrastruktura i edukacija kao preduvjet za razvoj biciklističke kulture u Hrvatskoj
  • zes87:

    uglavnom, nikoliću, to jest bio metež građanskog rata, a Palestinci su prije toga ubili kršćanskog predsjednika Libanona, i još uz to bilo je par međusobnih masakra između kršćana i plo koliko je Sharon mogao anticipirati ponašanje saveznika, drugo je pitanje, ... prikaži još!je, uglavnom uzet je kao žrtveni jarac od strane međunarodne zajednice, ali zašto bi on slao svoju vojsku u direktnu borbu kad je u libaon samo došao da osigura tampon zonu da granate ne padaju po izraelu, a njegov posao nije bio da se bori, nego kršćanske falange nejasno je do danas koliko je mogao predvidjeti ponašanje saveznika, a činjenica jest da je posao kršćanske falange bio da pronađu ubojice preedsjednika Libanona, a ne njegov, što je njegov saveznik u toj potrazi učinio, znamo

  • Deleted user:

    svaki narod ima svoje velikane. tak je i on sigurno zidovima velikan. samo kaj oni jadni su okruzeni muslicima sa svih strana i ak ne buju dobro pazili ovi ih buju pojeli. njima ni bog nemre pomoci ak nebuju imali ... prikaži još! snaznu vojsku. samo snazna vojska im moze osigurati opstanak bar neko vreme.polozaj im je katastrofalan. bez amerikanaca su otpisani.

  • zes87:

    nkoliću last but no least, šef kršćanskih snaga koji je zapovjedao falangom sam je izbubio obitelj u masakru plo-a nad kršćanima navodno je dao jamstva Sharonu da će postupati humano prema civilima jer je falanga došla u sabru i šatilu ... prikaži još!tilu u potragu za ubojicama kršćanskog libanoskog predsjednika, što je i bio njezin posao, a ne posao izraelske vojske a znamo sada što je šef kršćanske falange smatrao humanim postupanjem prema civilima, onako kako su Palestinci postupili prema njegovoj obitelji humano zato je sharonova uloga nejasna i dvojbena a ovo ti sigurno nisu rekli palestinski studenti, to su prešutjeli