Ako kuća usred grada gori, trebamo li pitati nekog za dozvolu ili moramo bez odgode gasiti požar? Ima li stražar pravo napustiti svoj položaj ako mu na vrijeme ne stigne smjena? Smije li liječnik zaustaviti operaciju zato što mu je iscurilo radno vrijeme? Mogli bismo tako do jutra. Možda se ovdje nekom ne čini baš tako dramatičnim da Hrvatska na nekoliko sati ostane bez Ustavnog suda. I vjerojatno je dobrim dijelom u pravu.
Vjerojatno nitko u Hrvatskoj nije izgubio san s petka na subotu u strepnji od ustavne krize ili od straha da će na jedan dan ostati bez ustavne zaštite, pogotovu znajući poslovičnu sporost Usuda, ali zapravo nitko u tom trenutku nije mogao pouzdano znati da će suci doista za nekoliko sati biti izabrani. Što da nisu bili? Što da je dogovor, deal ili politička trgovina, kako god to netko zvao, što da je sve to na koncu ipak u subotu palo u vodu? Što da je netko odlučio rastezati dogovor sve do predsjedničkih izbora? Do lokalnih? Dok na vrbi ne izraste gotova svirala?
Po objavi da su suci Ustavnog suda ipak na zadnji dan svojeg mandata izglasali da će njihov mandat u ograničenom smislu trajati sve do izbora novih članova Ustavnog suda, golema količina meke tvari poletjela je prema medijskom ventilatoru. Oštre se kuke i motike, pune livolveri. Kuha se katran, paraju jastuci s perjem. No, tko se ovdje zapravo u blato uvaljao? Nema dvojbe, Ustav RH na prvi pogled ovdje je (za dobrodošlu promjenu) kristalno jasan. Članak 122. govori da mandat suca Ustavnog suda traje osam godina i može se automatizmom jednom produljiti ako se na vrijeme ne odabere novi. Nakon toga gotovo. Nema više.
Nžalost mi nemamo stup srama jer mediji su ti koji štite takve koji ruše državu, takvi će nam opet nametnuti slučajnog štetočinu, svjetsku sramotu.