Galama zbog nasilja nad ženama, među mladima, divljanja u prometu, netrpeljivost prema migrantima, slabijima i hendikepiranima… sve je to šire i dublje od prevladavajuće medijske buke. Načelno prave, "ozbiljne" reakcije na nasilje nastaju tek kad se dogodi kao pojedinačan slučaj, kada je za žrtve već prekasno. Za umirivanje savjesti sa svih strana zapljusnu osude, čuđenja, istinska i formalna sućut prema žrtvama, bezrezervna osuda krivaca. Slijede duboke analize naglo probuđenih stručnjaka, reakcije uspavanih institucija koje donose brzinske smjernice i planove, "senzibilizacije, edukacije, nulte tolerancije prema nasilju", kao da se upravo sada događa sveopće prosvjetljenje! Kada se prašina slegne, jave se novi slučajevi, izblijede utisci starih tragičnih događaja i time interes javnosti… i tako se ciklički vrte tragedije. U međuvremenu i u međuprostoru ne događa se zapravo ništa…
Tako je od 'spašavanja vojnika Beroša' ruše se temeljna načela zdravstva, a i načina na kojim se vodi ova država.