Poniznosti i fantazije uništenja provlače se kroz sliku Europe u očima ruske političke vrhuške. Radikalizacija politike Vladimira Putina očituje se i u retorici prema Europljanima, što ilustriraju i njegovi zloslutni uspoređivački izrazi. Početkom 2019., dok je rat Rusije u Ukrajini još bio više-manje prikriven, Putin je europske vlade nazivao „saglasno kvičećim satelitima” Amerikanaca. U prosincu iste godine poslužio se pojmom za mlade, divlje, ali već zaklano spremne svinje. Tijekom nastupa pred vojnim dužnosnicima preuzeo je izraz svog suradnika Dmitrija Medvedeva, koji na Telegramu gotovo svakodnevno širi novu valnu propagandne retorike.
Najviše mržnje usmjereno je prema Ukrajincima. Nakon što je Putin započeo svoju „šarmantnu ofenzivu” prema američkom predsjedniku Donaldu Trumpu, Europljani su postali drugi glavni cilj njegovih verbalnih napada. Nedavno su opisani kao „neznatni degenerici” ili „pokorni nakot”. Medvedev, koji je kao ruski predsjednik od 2008. do 2012. važio za liberalnog reformatora, danas slijedi kremljski zeitgeist Rusi bi trebali vidjeti samo onaj dio Europe koji se usuđuje suprotstaviti Putinu.
Tradicionalno, ruski pogled prema zapadu uvijek je bio ambivalentan. Europa se divila „europskoj razini” razvoja, medicine, prehrane i tehnologije. Za Ruse je Europa bila simbol blagostanja, planiranja i pravne sigurnosti. Elita je tamo ulagala u nekretnine, dok je većini koja nikada nije bila u EU Europa ostala nedostižan standard. Osjećaj zaostatka prema susjedima kompenziran je karakterizacijom Europe kao uspješne i racionalne, ali hladne i sebične, dok su Rusi prikazivani kao topliji i miroljubiviji.
Istodobno, Europa se u ruskom diskursu često povezuje s egzistencijalnim prijetnjama. S zapada su kroz povijest dolazili Hitlerovi osvajači i Napoleonova Velika vojska. Na te traumatične uspomene Putin se poziva još u vrijeme kada je službeno nastojao graditi partnerstvo sa zapadom. Europa je, po njemu, odgovorna za raspad Sovjetskog Saveza, za oba rata u Čečeniji i terorističke napade u Rusiji.
Kremljska ideologija o „eksportu obojenih revolucija” tvrdi da Zapad želi ukloniti neugodne režime u Gruziji, Kirgistanu i Ukrajini. Čak i kada su u Rusiji izbili protesti protiv izborne krađe i korupcije, krivnja se svaljivala na Zapad, koji je prema propagandi koristio unutarnje „agente” i „izdajnike” kako bi destabilizirao zemlju. Prije Trumpa glavne „lutke na koncu” bili su Amerikanci, a Europljani njihovi pomagači i „sateliti”.
Putinu je cilj izgraditi političke zaštitne zidove protiv Zapada i uspijeva. Po podacima Lewada-centra, 1999. više od dvije trećine Rusa željelo je članstvo u EU. 2011. još uvijek više od polovice, no nakon sankcija zbog agresije na Ukrajinu, 2015. ta je brojka pala na 15 posto. Prema najnovijim anketama, 58 posto Rusa ima negativno mišljenje o EU.
To nije samo posljedica rata i Putinove prezentacije Rusije kao „pobjedničke nacije”, već i stalnog izvještavanja državnih medija, koji miješaju istinu i izmišljotinu o propadanju „neprijateljskih” zemalja zbog aktivista za rodna prava, migranata ili odricanja od ruske energije.
Putin njeguje i potiče osjećaj poniženja, koji kanalizira svijest o vlastitoj zaostalosti i nemoći mnogih Rusa prema vanjskim silama. Sam sebi je dodijelio ulogu osvetnika čak i u ratu, koji prikazuje kao obrambeni čin i katalizator „novog svjetskog poretka”. Lewada-centranova istraživanja pokazuju da Rusi uglavnom vjeruju promjenama neprijateljskih slika koje lideri u Kremlju definiraju, piše Frankfurter Allgemeine Zeitung.
I dalje većina vidi SAD kao neprijatelja no umjesto gotovo 70 posto 2018., danas ih je 39 posto, što odražava Putinov kurs prema Trumpu. S druge strane, oni koji EU smatraju neprijateljem porasli su s nešto više od deset na 29 posto.
Da taj postotak nije još veći, zasluge se pripisuju jednoj od sovjetskih narativa koji živi u Putinovoj propagandi: „prijateljstvu naroda”. Tu se stvara kontrast između mračnih, „rusofobnih” elita i „običnog naroda”, koji je navodno na strani Rusije. Time domaća publika dobiva osjećaj da nije izolirana, već da je voljena; a i na zapadu vladaju represivni režimi.
Ovo je jedna od poveznica između Putina i krajnje desnih i lijevih ekstremnih snaga na Zapadu, na koje Kremlj već godinama računa. Tijekom prosinačke sjednice, kada je europske lidere prikazao kao „zaklano spremne svinje”, hvalio je „dijalog” s Trumpovom administracijom i rekao da je s Europom takav dijalog trenutno malo vjerojatan, no da će se „prilikom smjene političkih elita u Europi” sigurno ostvariti. Promjene, dakle, ne traži Moskva nego Europa.
Kontinent ostaje fiksna točka ruskog mišljenja, unatoč partnerstvu s Pekingom, kojem se ne vjeruje. Nitko više ne govori o „okretu prema istoku” kao prije deset godina, niti o „posebnom putu” koji je Putin često isticao. Jer tko govori o putu, riskira da ga se pita kamo vodi.
Otvori KEKS Pay
I dalje je oligarsima i vrhuški životni san djecu školovati u EU i imati stan u EU