U malom Drnišu, gdje svi znaju sve, Kristijan Aleksić (50) već godinama nije bio tajna. Susjedi su ga se bojali. Policija ga je znala. Sudovi su ga procesuirali. No 19-godišnji maturant Luka Milovac, koji je vikendom radio kao dostavljač, poslan je na njegovu adresu. U subotu navečer, 16. svibnja 2026., dovezao je pizzu do njegovih vrata. Aleksić ga je, prema optužbi, hladnokrvno ustrijelio s terase hicima iz improviziranog vatrenog oružja koje je sam izradio. Luka je umro na mjestu. Aleksić je pobjegao, a cijeli grad je zadržao dah dok ga specijalci nisu uhvatili u ponedjeljak u zoru.
Luka Milovac nije prva žrtva Kristijana Aleksića. Vratimo se trideset i dvije godine unatrag. Dana 27. svibnja 1994., tada osamnaestogodišnji Aleksić u Prgometu je počinio zvjerstvo koje je moralo biti trajni crveni alarm za društvo. Brutalno je ubio svoju susjedu, dvadesetdvogodišnju bolničku pralju Marijanu Sučević, izbovši je nožem čak 17 puta. Osuđen je na 12 godina zatvora. Unutar rešetaka, sustav je imao 31 priliku shvatiti s kim ima posla – toliko je, naime, stegovnih prekršaja Aleksić skupio tijekom izdržavanja kazne. Dvaput mu je određivano obvezno psihijatrijsko liječenje.
Sustav je znao da iza rešetaka sjedi tempirana bomba. Ipak, pustili su ga van. Ono što je uslijedilo nakon njegova izlaska zvuči kao mračna satira hrvatskog pravosuđa. Obiteljsko nasilje, verbalno i fizičko uznemiravanje strine i njezina sina 2020. – dobio je samo 1.600 kuna globe. Sud je naveo “loš socioekonomski status” i raniju prekršajnu neosuđivanost, ignorirajući prethodne kaznene osude. Nekoliko godina kasnije, 2023., policija mu je oduzela improvizirano oružje i streljivo. Optužnica je podignuta, ali suđenje nikad nije počelo. Nije mu određen istražni zatvor i ostao je na slobodi. Dok nije ubio Luku. Aleksić je priznao ubojstvo, ali nije pokazao kajanje.
Ovo ubojstvo nije izolirani slučaj. Ono je otvorilo stare rane i podsjetilo na još jednog čovjeka kojeg ćemo uskoro ponovno vidjeti na ulicama. Dana 22. kolovoza 2012. Split je još uvijek bio grad pun turista. Na Marjanu, pulsu grada, šetala je 31-godišnja Meksikanka Selena Margarita Graciano Macedo. Došla je s bratom Emanuelom. Fotografirali su grad, smijali se. Onda se Emanuel na trenutak odmorio, a Selena je nastavila sama. Tamo ju je čekao Edi Mišić, tada 29-godišnji konobar, osobenjak, šutljivi tip koji je svakodnevno trčao Marjanom. Taj dan nije trčao za rekreaciju. U ruksaku je nosio sendviče, ručnik, dres Milana – i ljepljivu traku i kuhinjski nož iz majčine kuhinje. Planirao je.
Zaskočio ju je blizu vrha Telegrin. Vezao joj usta i ruke ljepljivom trakom. Odvukao je do zidića. Skinuo joj gaćice. Prerezao vrat. Tijelo je bacio u procjep te ga prekrio granjem, kamenjem i lišćem. Kad je tijelo pronađeno, Split je zadržao dah. Marjan je postao sablasno pust. Rasprodali su sprejeve za samoobranu u ljekarnama. Psihoza je zavladala gradom. Mišić je ostavio gotovo sve: ruksak s krvavim Milanovim dresom, njezin fotoaparat, nož, ljepljivu traku – sve puno njegova DNK, koji istražitelji nisu imali s čim usporediti, nije bio evidentiran. Gradom je tjednima vladala nezapamćena psihoza, a Mišić je identificiran tek kada su članovi njegove obitelji i poznanici u medijima prepoznali krvavi Milanov dres pronađen blizu žrtve. No, pravi šok za obitelj žrtve i hrvatsku javnost uslijedio je u sudnici.
Unatoč svjedočanstvu ugledne patologinje dr. Marije Definis Gojanović, koja je izjavila da u dvadeset godina prakse nije vidjela drastičniji i potresniji slučaj, sud je Mišiću odrezao minimalnu kaznu od 15 godina zatvora. Razlog? Tužiteljstvo pravno nije uspjelo dokazati kvalifikaciju "teškog i okrutnog ubojstva" zbog bizarne medicinsko-pravne akrobacije. Naime, na djevojčinu je vratu pronađen hematom koji je sugerirao da je ubojica snažno pritisnuo to mjesto prije samog rezanja, što je moglo dovesti do gubitka svijesti. Sudu je to bilo dovoljno za zaključak da žrtva u samom trenutku smrti "nije bila u stanju svjesnog šoka i patnje", te je zvjersko ubojstvo prekvalificirano u – obično. "Ne mogu vjerovati da sud nije utvrdio da je Selena patila. Svi dokazi ukazuju na to da je prolazila kroz pravi užas. Kako je moguće da netko odvede djevojku, veže joj ruke, prekrije usta, a da se to nazove 'običnim' ubojstvom?" u suzama je govorio Emanuel Macedo, brat ubijene Selene.
Ono što u slučaju Edija Mišića najviše ledi krv u žilama jest potpuni izostanak klasičnih socijalnih indikatora devijantnosti prije samog ubojstva. Za razliku od Aleksića, Mišić se nikada prije nije liječio u psihijatrijskoj ustanovi. Nije se drogirao, niti je imao problema s alkoholom. Do tog kobnog dana, s pravne strane, nije počinio teža kaznena djela; iza njega su bile tek mladenačke crtice – sudjelovanje u tučnjavama, sitne krađe i problemi s ponašanjem tijekom školovanja. Zločin na Marjanu bio je bljesak čiste, akumulirane patologije skrivene iza maske uzornog sportaša. Mišić je bio potpuno sportski tip, bavio se borilačkim vještinama i boksom, a u osnovnoj školi "Split 3" bio je čak i prvak Hrvatske u rukometu i igrao je u istoj školi s kasnijim reprezentativcem Ljubom Vukićem. Oni koji su ga sretali u teretanama – od kluba "Quatro" do "Jokera" Željka Keruma – opisuju ga kao osobu iznimne, gotovo životinjske snage, čovjeka koji je dizao težine kao rijetko tko i koji je jednom boksao s hrvatskim prvakom Vugdelijom.
No, iza te fizičke impozantnosti krila se zastrašujuća praznina. "Ni s kim nije komunicirao, čak ni djevojke nije gledao", prisjećala se voditeljica fitness centra u kojem je trenirao dvije godine. Njegova razrednica iz Prirodoslovno-tehničke škole, Snježana Krešić, pamti ga kao čudnog samotnjaka koji se jedini nije pojavio na obljetnici mature, a kada bi ga sretala u gradu, samo bi odsutno odmahnuo rukom. Kada je ta maska pala, pred istražiteljima i vještacima ukazao se zid. Tijekom cjelokupnog psihijatrijskog vještačenja Mišić nije prozborio ni jednu jedinu riječ o ubojstvu Selene Macedo. Na svako pitanje usmjereno prema tom događaju odgovarao bi potpunom šutnjom. Pred vještacima ni na sekundu nije pokazao emocije ili trunku grizodušja; bio je izrazito hladan i nezainteresiran za sudbinu mlade Meksikanke čiji je život ugasio. Kada bi uopće govorio, kratko bi odgovarao samo na konkretna, tehnička pitanja o svom životu, strogo odbijajući otkriti ijedan dio svoje mračne unutrašnjosti. Vještaci su na kraju dijagnosticirali asocijalno-disocijalni poremećaj ličnosti s izraženim narcističkim i sadističkim elementima. Presuda je jasna: bio je potpuno uračunljiv. Znao je što radi, isplanirao je to, izvršio i – ušutio. Takav će čovjek 2027. na slobodu. Imat će 43 godine i bit će u punoj životnoj snazi.
Otvori KEKS Pay
