Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Hrvatska

Kad god isplovi, nad svakim je pomorcem jedno veliko ‘ali što ako...’

Priče hrvatskih mornara o ‘kruhu sa sedam kora’, zanimanju punom stresa i neizvjesnosti
05. listopada 2019. u 20:13 7 komentara 1571 prikaza
Luka Peroš
Foto: Privatni album
Pogledajte galeriju 1/2

Još kada sam upisivao srednju školu za pomorca i kada je postalo jasno da želim biti ono što su bili moji djed i pradjed, djed mi je rekao da ne zaboravim da je, bez obzira na to u koliko velikom brodu plovim, more uvijek daleko veće. Djeda već dugo nema, ali taj njegov savjet živi vječno. Sva tehnologija, sve znanje i umijeće uvijek može doći na veliki test neprilika koje vas mogu zahvatiti na moru. Tada vrijedi ona: ‘Bože, pomozi’ – kaže nam Luka Peroš, 32-godišnji Zadranin, drugi časnik na brodu, pomorac koji je pet godina na moru, ali je prije nekoliko godina primio i Plavu vrpcu Vjesnika jer je u prosincu 2016. spasio živote četiriju unesrećenih pomoraca na Atlantiku.

Bourbon Rhode Potonuli tegljač 'Zbog kvara nisu mogli upravljati brodom i nisu imali šanse u oluji'

To je najviše priznanje za jednoga mornara jer se dodjeljuje za spašavanje ljudskih života na moru u organizaciji Sindikata pomoraca Hrvatske. Njega je, a da nije ni znao, za priznanje prijavila supruga jer njegova je priča, ispravno je smatrala, zaslužila nagradu. Luka je tada svega dvije godine bio na moru, ali već je pokazao srčanost. Bio je na tankeru, treći časnik, bila je noć, spavao je, nije bila ni njegova smjena. Čuli su poziv 40 milja od sebe u smjeru Singapura, ribarica s Indonežanima bila je u nevolji. Luka je to javio kapetanu Indijcu koji je odlučio krenuti u pomoć ribarici.

Pa ja sam Dalmatinac...

– Bio je potpuni mrak kada smo im prišli, a ja sam u moru vidio žutu zmiju da pliva. Da je nisam vidio, vjerojatno bih skočio, ali od tog sam nauma odustao. Rekao sam kapetanu da mi mora vjerovati da ih mogu spasiti; mornari nisu znali plivati, a ribarica je tonula. Spustili su me usred noći u čamcu za spašavanje s palube tankera visoke 20-ak metara u mrkli mrak, na velike valove, i uspjeli smo ih iz mora, dvoje po dvoje, prebaciti na naš brod netom prije potonuća ribarice. Tek kada je sve završilo, shvatio sam rizik. Ali kada se nađete u toj situaciji, drukčije razmišljate; pomislio sam: “Pa ja sam Dalmatinac, plivati sam znao prije nego što sam naučio hodati, vozio sam kaiće, glisere, brodice. Ja bih sada, da je to Jadran, skočio u more, odnio im konop da ih privučem i spasim”. Nije tada, naravno, išlo tako, ali uvijek se nađe način – kaže Peroš.

Nakon toga, doživio je i loše vrijeme na jednom putovanju, a na zadnjem brodu na kojem je plovio i jednu kriznu situaciju u kojoj je pomagao kapetanu i koja se, srećom, pozitivno riješila. Da je posao pomoraca jedan od onih za koje se s pravom kaže da je “kruh sa sedam kora”, pokazala je i drama vezana za potonuće broda “Bourbon Rhode” kojim je upravljao hrvatski kapetan Dino Miškić. Svako toliko pojavljuju se i vijesti u medijima o problemima s kojima se pomorci susreću: od havarija, napada gusara do vremenskih neprilika, oluja, uragana. No sve je to, kaže nam sugovornik, dio posla. Luka četiri godine radi za istu kompaniju koja ima velike tankere za prijevoz naftnih derivata po cijelom svijetu.

Bourbon Rhode | Autor : bourbonoffshore.com Foto: bourbonoffshore.com

– Volim ovaj posao, za njega sam se školovao, završio srednju školu i fakultet. Ima dana koji su teži, ali i onih kada stvarno uživate na brodu, posebno kada je ekipa s kojom radite dobra, pozitivna. Što se tehnologije tiče, pa čak i od vremena kada sam ja počeo raditi, ona je napredovala, i to ne dvostruko nego gotovo deset puta, i pomorci, posebno časnici ili kapetani, moraju se stalno školovati, biti u toku s novim tehnologijama. Danas je sigurnost na brodu najveća i najvažnija stvar; dakle kvaliteta broda i sigurnost ljudi. I kada se grade novi brodovi, sigurnost je na prvome mjestu. Nekada su, primjerice, tankeri imali jednu, a danas imaju dvije oplate. Imamo stalne inspekcije koje sve provjeravaju, tako da se na to pazi. U svim kompanijama sigurnost je najvažnija, protokoli postoje, sigurnosni sustavi se poštuju. No problemi su uvijek mogući. Danas je teško voziti i automobil, a kamoli brod. I nije to kao da hodate po rivi. Na brodu je sve moguće. Ipak, svatko tko i malo misli i pazi na svoju i sigurnost posade, svest će taj rizik na najmanju moguću mjeru. Uz sve to nesreće su moguće. Prije nekoliko dana čitao sam vijest da se dogodila eksplozija na jednom tankeru u korejskoj luci. Tko zna što je uzrok; može biti i neki kvar, no uglavnom, nakon silnih inspekcija i istraga, dođe se do zaključka da se dogodio propust – kaže nam sugovornik.

Osim tehnologije, kaže, puno se toga promijenilo u ovom poslu. Nekada se, dodaje Luka, na brodu boravilo pola godine, njegov je djed znao ploviti i više od godine dana, a danas se ugovori sklapaju na četiri mjeseca. Bilo je i daleko više posade, fizički je posao bio zahtjevniji, ali je zato često vladala gotovo kućna atmosfera. Danas toga nema, posade je manje, odsvuda dolaze, plovite tri, četiri, najviše pet mjeseci. No stres, očekivanja i pritisak kompanije i raznih inspekcija su veliki. Uz to, a to će vam reći svaki pomorac, papirologije je sve više, a to oduzima vrijeme. Baš zbog stresa koji vlada, dobro je da se danas plovi kraće jer, uz sigurnost, jako važan je i profit, a onda i rokovi unutar kojih morate napraviti posao – dodaje Luka. Smije se jer, kako kaže, ljudi mu često zavide zato što putuje svijetom.

– Ja zapravo putujem po lukama, a “svijet”, odnosno gradovi i naselja i nisu često uz luke, s obzirom na to da prevozimo naftne derivate u velikim tankerima. Dakle, baš i ne vidim puno iako u tih četiri mjeseca obiđemo dobar dio svijeta jer plovimo od Europe; Belgije, Nizozemske, Rusije, preko Afrike uz nigerijsku obalu pa do Dalekog istoka; Perzijski zaljev, Kina, Japan. Na toj ruti, primjerice, Nigerija je još uvijek mjesto gdje možete sresti pirate. Kod Somalije je sada velika koncentracija vojne mornarice iz cijelog svijeta pa se gusari tamo ne usuđuju ići. Mi pristajemo kod Lagosa gdje se eventualno dogodi da netko dođe s cjevčicom krasti naftu na brod, gotovo kao kod nas kada kradu benzin iz kamiona na parkiralištu. No na drugim lokacijama ima svega. Svakih nekoliko dana satelitskim putem dobijemo obavijest da se događa neka pucnjava, pokušaj krađe, otmice – kaže Luka.

Kruh sa sedam kora Dug put do plaće od 20.000 dolara: Stranim brodovima zapovijeda 16.000 Hrvata

Mladi pomorac zadovoljan je kompanijom za koju radi jer omogućava im da napreduju, ugovori se poštuju, plaća je korektna.

– Moja kompanija ima sve nove brodove u floti i meni je to važno. Svatko traži od poslodavca ono što mu odgovara, nemamo svi iste interese; netko će ići tamo gdje su ugovori dulji, možda je za 50 ili 100 dolara veća plaća, ali meni je važno to što su brodovi novi, što se može napredovati, poštuju se prava radnika, postoje beneficije. Snašao sam se dobro, napredovao, a plaća je takva da obitelj i ja, čak i da supruga ne radi, možemo dosta komotno i ugodno živjeti. Imam sreću da imam riješeno stambeno pitanje otprije, tako da od plaće možemo i uštedjeti. Ipak, svi smo mi, da tako kažem, stalno na tržištu, tako da se uvijek može aplicirati za neki novi angažman s nekom drugom kompanijom. Istina, teže je mijenjati industriju. Recimo, ja sam sada na tankeru koji prevozi naftne derivate, ali za odlazak na, primjerice kruzer ili na brod koji prevozi ukapljeni plin, što je sada industrija koja jako raste i u kojoj su jako dobri i skupi brodovi, imam manje iskustva, što se gleda – dodaje Luka koji će još neko vrijeme biti na kopnu.

Uzeo je malo dulji godišnji odmor jer je prije tri mjeseca postao otac.

– Mislim da će mi idući rastanak biti najteži do sada. Kada god odlazite, nad svima nama jedan je veliki ‘ali, što ako’ i knedla stane u grlu na jednoj i drugoj strani. Ovoga će mi puta biti, siguran sam, preteško, jer osim supruge na kopnu će ostati i sin. Danas je dobra strana to što stalno možemo biti u vezi. Svaki brod ima internet i veze su odlične, od telefonskih do videoveza. Sve te komunikacijske sustave, satelitske veze koristimo stalno na brodu. Ja planiram put i stalno gledam programe za vremensku prognozu, pratim sinoptičke karte, kompanija ima i posebnu agenciju kojoj na dodatnu potvrdu šaljemo plan puta. No konačna je odluka o svemu na brodu na kapetanu; on je odgovoran za brod i posadu i on odlučuje – objašnjava Luka koji i sam želi napredovati do pozicije kapetana.

Tegljač Bourbon Rhode koji je potonuo u nevremenu Havarija Bourbon Rhodea Transkript hrvatskog kapetana: Valovi su visoki 10 m i više. Motori više ne rade

Iako je odluka kapetana najvažnija, nju ipak može omesti kompanija; vlasnik koji će kapetanu ponekad sugerirati opasniju varijantu puta da bi se na cilj stiglo na vrijeme. Da se upravo tu nalaze izazovi ovoga posla i svojevrsna “siva zona” koju je teško i definirati, smatra i Neven Melvan, glavni tajnik Sindikata pomoraca Hrvatske. Iako na brodovima postoje crne kutije, one snimaju situaciju u trenutku nesreće, ali ne bilježe telefonske razgovore između kompanije i kapetana, a ne postoje ni pisani tragovi komunikacije koji bi vjerojatno ponekad mogli biti kompromitirajući za kompanije. Glavni tajnik smatra da je danas puno stresnije biti pomorac nego prije dvadeset godina.

Pun ih je Mediteran

– Slažem se s Lukom, koji je sjajan mladi čovjek i pomorac, da je nekada na brodovima bila gotovo kućna atmosfera. Kada sam ja počinjao, na brodu sam bio 35. član posade. Danas ih više nema toliko. Kompanije štede na svemu, pa tako i na broju ljudi, pa su opterećenje i stres je daleko veći. Prednost je, naravno, to što je komunikacija s obitelji veća nego nekada. Danas, primjerice, stalni ugovor za pomorca ne postoji, nema stalnog zapošljavanja kao nekada kada ste od kadeta do zapovjednika, dakle cijeli svoj radni vijek proveli u istoj kompaniji. Posao uvijek mogu naći časnici, posebno strojari, ali teže je do posla doći pomorcima sa srednjom stručnom spremom. Nažalost, oni završavaju na brodovima za koje kažemo da su podstandardni i kakvih je u Mediteranu danas puno.

Kod njih nema ni kolektivnih ugovora za radnike. Naši pomorci uglavnom rade u kompanijama gdje imaju kolektivne ugovore, što je regulirano i preko ITF-a, Međunarodne federacije transportnih radnika – kaže Melvan. Prisjeća se slučajeva otmica u Nigeriji, zatim kada su našeg pomorca u Cadizu u Španjolskoj lažno optužili za krijumčarenje cigareta, kada su inspektori ITF-a pomogli pomorcima. Kod kolege u Cadizu bili su svega deset sati nakon njegova poziva za pomoć.

Afrika je u mnogočemu za pomorca siva zona, ali i tamo se snađemo. Uglavnom, naš pomorac, gdje god u svijetu bio, može nas nazvati i nikada neće biti sam. To puno znači njima, ali svakako i obitelji – kaže Melvan. 

>> Pogledajte i ovaj video: Rekonstrukcija nesreće broda Bourbon Dolphin

Od polja do polica u 24 sata
Domaći proizvodi koji u najkraćem roku dolaze na police dućana kako bi mi imali svježe voće i povrće
  • Avatar rubinet
    rubinet:

    Mirno more svim pomorcima.

  • rimac444:

    U postotku znatno više ljudi pogiba na kopnu i zraku nego na moru. Na žalost ništa u životu nije sigurno.

  • Avatar Dr Evil
    Dr Evil:

    "Gusari" su zakoniti pljačkaši koji su pljačkali u ime vladajućih, dok su "pirati" privatni razbojnici koji pljačkaju za svoj džep.