U hrvatskom nogometu ništa novo: Dinamo je i dalje najbolji, iako je u prvenstvo ušao bez tri reprezentativca koje je dobro unovčio na vanjskom tržištu, a usred sezone prolazio najveću upravljačku krizu poslije Tuđmanove uprave. Hajduk opet nije prvak države, 19. put zaredom, iako su u Splitu i okolici vjerovali da se vraća njegovo vrijeme. Posljednji poraz uvijek je najbolniji, pogotovo kad gubitnik prezimi na prvome mjestu; za Hajduk je to bio pritisak koji nije mogao izdržati. U Splitu su kupovali zvučna pojačanja i tesali ražanj za velebnu proslavu, a zec im je, sa Zajecom, pobjegao u maksimirsku šumu. Oporavak od depresije u koju je upao nesuđeni prvak ne mora trajati sljedećih 20 godina, ali ne može završiti bez dubljih rezova u tkivo klupske politike, poslije ekspresne smjene predsjednika kluba.
Jesu li Tuđman i Mamić i dalje glavni krivci što Hajduk ne može biti prvak države?
Malo se klubova u europskim razmjerima može pohvaliti navijačima kakve ima Hajduk: odani su, vjerni, strastveni, zaljubljeni do ušiju u svoj klub. Oni su snaga Hajduka dok Hajduku ide; kad stane, postaju prepreka, jer višak emocija i energije izražavaju na destruktivan način