Duboko ispod površine sjeverne Europe, skrivena u hladnoj tundri Kolskog poluotoka, nalazi se Kolska superduboka bušotina – najdublja rupa koju je čovječanstvo ikada iskopalo. Iako promjera svega 23 centimetra, ova vertikalna bušotina seže čak 12.262 metra u dubinu, što je čini dubljom i od legendarnog dna Marijanske brazde, najdublje točke oceana.
Projekt je započet 1970. godine u Sovjetskom Savezu, u blizini granice s Norveškom. Ambiciozni cilj bio je doseći 15 kilometara dubine i istražiti do tada nepoznate slojeve Zemljine kore. Bušenje se provodilo specijalno dizajniranim strojevima, uključujući Uralmash-4E i kasnije Uralmash-15000, budući da dotadašnja tehnologija nije bila pripremljena za takve uvjete.
Unatoč velikim naporima, bušenje je 1994. godine zaustavljeno na dubini od 12,2 kilometra. Glavni razlog bila je ekstremna temperatura od oko 200 stupnjeva Celzijevih koja je ometala rad strojeva, kao i manjak financijskih sredstava. Projekt je službeno obustavljen, a bušotina zapečaćena metalnim poklopcem učvršćenim s 12 vijaka.
Danas je cijeli kompleks napušten, no i dalje privlači znatiželjnike i entuzijaste koji dolaze pogledati zahrđali poklopac ispod kojeg leži najdublji pogled čovječanstva u unutrašnjost našeg planeta.
Kolska bušotina ipak nije bila uzaludna – znanstvenicima je pružila niz fascinantnih otkrića. Na dubinama između 3 i 6 kilometara pronađena je voda, iako se dotad vjerovalo da to nije moguće. Osim toga, na dubini od sedam kilometara otkriveni su fosilni ostaci mikroskopskog planktona, kao i visoke koncentracije plinovitog vodika, što je dodatno produbilo naše razumijevanje geoloških procesa u Zemljinoj kori. Iako zaboravljena od institucija, Kolska superduboka bušotina i dalje ostaje jedno od najdojmljivijih poglavlja u povijesti znanstvenih istraživanja.
