Svi poznajemo ljude s vrlo različitim razinama motivacije. Neki će dati sve od sebe u svakom pothvatu. Drugima se jednostavno ne da uložiti trud. O prvima mislimo da su vrijedni, a o drugima da su lijeni – najzadovoljniji na kauču, umjesto da planiraju novi projekt. Što stoji iza tih razlika? Većina bi ih vjerojatno pripisala kombinaciji temperamenta, okolnosti, odgoja ili čak vrijednosti, donosi Guardian. No istraživanja u neuroznanosti i među pacijentima s moždanim poremećajima dovode te pretpostavke u pitanje, otkrivajući mehanizme u mozgu koji upravljaju motivacijom. Kada ti sustavi postanu disfunkcionalni, ljudi koji su nekoć bili iznimno motivirani mogu postati patološki apatični. Umjesto da budu znatiželjni, angažirani i produktivni – na poslu, u društvenom životu ili u kreativnom razmišljanju – mogu odjednom djelovati kao njihova suprotnost.
Primjer je David, mladi profesionalac koji je odjednom prestao mariti za posao, obveze i vlastitu dobrobit. Nije bio depresivan – bio je ravnodušan. Uzrok su bila dva mala moždana udara u bazalnim ganglijima, regijama odgovornima za pokretanje ponašanja, piše The Guardian. Takvi ljudi mogu učiniti što treba ako ih se potakne, ali sami od sebe ne vide smisao u trudu. Često im je napor veći od očekivane nagrade. Kod dijela pacijenata lijekovi koji potiču dopamin pomažu vratiti želju za djelovanjem, jer dopamin ne donosi samo osjećaj ugode, nego potiče "želim" – unutarnji poriv da se nešto postigne. Istraživanja među zdravim ljudima pokazuju sličan obrazac: oni skloni apatiji puno teže procjenjuju isplati li se u nešto uložiti trud, osobito kad je nagrada mala. Njihov mozak mora raditi više kako bi donio odluku, pa mnogi instinktivno biraju "ne".
Praktična rješenja uključuju planiranje unaprijed, čime se smanjuje broj odluka u trenutku, te biranje aktivnosti koje donose osjećaj postignuća. Kretanje – od žustre šetnje do plesnih treninga – dokazano podiže motivaciju, vjerojatno aktiviranjem dopaminskog sustava. Vizualni podsjetnici i alarmi mogu dodatno potaknuti akciju. Cilj je stvoriti rutinu u kojoj je procjena truda i nagrade lakša – i u kojoj "ne da mi se" polako prerasta u "mogao bih". Autor studije je Masud Husain, profesor neurologije i kognitivne neuroznanosti na Sveučilištu u Oxfordu i autor knjige "Our Brains, Our Selves" (Canongate).
FOTO Ovo hrvatsko mjesto našlo se na popisu najljepših turističkih sela na svijetu: Jeste li ga posjetili?
Otvori KEKS Pay
