Jeste li ovog ljeta u glavnim hrvatskim medijima pročitali ijedan pozitivan tekst o Hrvatskoj? Jeste li možda čuli ijednog oporbenog političara kako lijepo zbori o vlastitoj državi i njezinim institucijama? Kad čitate i slušate beskrajne polemike o benkovačkom i šibenskom festivalu, koji se financiraju javnim novcem, zaključujete li da živite u demokraciji ili u autokraciji? Ohrabruju li vas redovita ispitivanja javnog mnijenja u kojima dvije trećine ispitanika, u odgovoru na uopćeno, zapravo stupidno pitanje, kaže da država ne ide u dobrom smjeru? Vjerujete li uopće u njihovu objektivnost? I vjerujete li Radi Šerbedžiji ili Katarini Peović koji nas uvjeravaju da se bolje živjelo u Jugoslaviji?
Hrvatski je paradoks očit: nikad u povijesti nismo živjeli slobodnije, sigurnije i materijalno bolje, a nikad nismo imali crnju sliku o sebi. Oporba i veći dio medija danomice nas uvjeravaju da smo na rubu diktature, da se "vraća fašizam", da se zabranjuje sloboda izražavanja, da u Hrvatskoj "vlada institucionalni kaos i beznađe", da se uz blagoslov premijera Plenkovića provodi "kulturna revolucija"... Takvu sliku grade jer im je to valjda politički interes, no pritom ispuštaju iz vida ključni problem. Nije problem u kritici vlasti, ona je nužna i poželjna, nego u nepodnošljivoj lakoći kojom se javni prostor zagušuje najgorim ocjenama, a osobito u tome što se crnilom ne udara po vlasti – nego po državi. Crna percepcija nije više obična kritika vlasti, ona prerasta u samoranjavanje, u priču o zemlji u kojoj navodno ništa ne valja.
A činjenice su nešto sasvim drugo. Hrvatska je članica Europske unije i NATO-a, s najvišim standardom demokratskih sloboda u svojoj povijesti. Ovdje možete u udarnim terminima izvrijeđati premijera i predsjednika države bez straha da će vas itko cenzurirati ili privesti. Medija je više nego ikad, mišljenja su raznolika, javni prostor dostupan je i negatorima Hrvatske, društvene mreže otvorene su svima za neograničene izljeve frustracija. Ekonomski pokazatelji također ruše mit o "lošem smjeru". Plaće i mirovine rastu, zaposlenost je rekordna, BDP raste brže od prosjeka EU, turizam ostvaruje rekordne rezultate, europski fondovi pretvaraju se u autoceste, mostove i obnovljene bolnice, učenici dobivaju besplatne knjige i imaju osiguran topli obrok, suvremeno zdravstvo dostupno je svima... O takvom standardu u Jugoslaviji se nije moglo ni sanjati. Naravno da nije sve tako ružičasto, ali nije ni crno.
Otkud onda tako loša percepcija o Hrvatskoj ako u njoj nema ni ekonomske ni demokratske krize? Izvorište je u političkoj sceni: nesposobni, ideološki opsjednuti političari uz pomoć instrumentaliziranih medija sustavno potkopavaju ugled države, stvaraju osjećaj kaosa i krize iako su stabilni i njezini temelji i njezine institucije. U hrvatskoj politici sve je više onih koji se kunu u demokraciju, slobodu i ustavni poredak, koji misle da dramatičnim ocjenama i bombastičnim porukama brane državu, a zapravo je potkopavaju. Kako nazvati takve, koji iz dana u dan poručuju da institucije ne postoje, da Ustav više ne vrijedi, da se pravosuđe kupuje na placu i da su jedini spas oni sami? Jesu li to odgovorni političari i savjesni građani ove države, u što su sami uvjereni, ili je ipak riječ o autodestruktivnoj eliti i korisnim idiotima koji svoj rejting grade na širenju crnila te time, svjesno ili nesvjesno, Hrvatsku pretvaraju u zemlju beznadnih ljudi. Njihova najveća pobjeda bit će upravo to – da nas uvjere kako nam je u vlastitoj državi loše. A naš najveći poraz bit će trenutak kad u tu laž počnemo vjerovati.
FOTO U centru Zagreba prodaje se luksuzan stan od 238 kvadrata za 750.000 eura
Otvori KEKS Pay
Moji pradjed i prabaka su bili Mađari koje je Mađarska instalirala na privilegirane vodeće položaje u Hrvatskoj 1909. godine. 1918. godine nisu mogli dobiti državljanstvo nove države, Kraljevine SHS i trebali su biti protjerani. Ipak su ostali u Zagrebu gdje su im se rodila sva djeca, i svi su postali Hrvati i hrvatski domoljubi. I nitko u obitelji nije nikada kmečao ni za Austro-Ugarskom, ni za Kraljevinom Ugarskom. Tako da nikako ne razumijem ovo beskonačno kmečanje za Jugoslavijom, bratstvom-jedinstvom, Titom, partijom, socijalističkom revolucijom, partizanima i antifašizmom, ni ovo kontinuirano trabunjanje o ustashama, NDH i povratku fašizma.