Jelena Kleut, izvanredna profesorica s Odsjeka za medijske studije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Novom Sadu, jedna je od onih osoba koje već godinama upozoravaju na način vladavine Aleksandra Vučića, koja je obilato potpomognuta režimskom medijskom artiljerijom. Kao studentica prve godine 1999. i članica “Otpora”, sudjelovala je na prosvjedima protiv Slobodana Miloševića. S njom smo za Obzor razgovarali o višemjesečnoj studentskoj pobuni i njihovim taktikama te kako će se cijela priča rasplesti, ali i o tome zašto Vučić izbjegava raspisati izvanredne parlamentarne izbore, koje studenti traže, i kako se njegov režim obračunava s neposlušnim studentima i profesorima.
Dojam je da je vlast u svojevrsnoj ofenzivi, a da su studenti nekako u defenzivi. Je li po vama onaj veliki prosvjed u Beogradu prije nešto više od dva mjeseca, do kojeg je režim bio u svojevrsnoj defenzivi, bio prilika da se na njemu postave zahtjevi za izvanredne izbore?
- I da i ne. S jedne strane, dobro bi bilo da je 15. ožujka, osim onog zvučnog topa, dobio i neku jasniju artikulaciju studentskih zahtjeva. Jasno nam je poslije svega da ova vlast neće ispuniti studentske zahtjeve i to je propuštena prilika. Ona je onda i odvela studente prema planiranju nekih alternativnih scenarija, koji su na kraju išli na to da studenti traže izvanredne parlamentarne izbore, a s druge strane otvorilo je put vlastima da krenu u represiju nad sveučilištima. Čini mi se da su odlično shvatili da je način da se pritisnu studenti taj da se pritisnu njihovi profesori, prije svega oni koji ih podržavaju, ali i svi ostali. Od tada imamo set mjera koje se donosi da se smanje plaće, da se potpuno obesmisli proces nastave. Da smo ovaj razgovor vodili prije tjedan i više dana, čini mi se, potpuno bih se sa svime složila, ali poslije petodnevne blokade Višeg suda u Novom Sadu – koji je na opet specifičan način ujedinio i studente i građane okupljene u zborovima i profesore, i to novim zahtjevom, koji nije na listi studentskih zahtjeva – više ne bih mogla reći da je vlast u tolikoj ofenzivi. Odluka da se troje političkih zatvorenika pusti zapravo u kućni pritvor simbolična je pobjeda studenata. I evo, vidimo, već vlast pokušava nekim svojim najavama da će sada oni zbog nekog svog slučaja blokirati sudove, ali to je pokušaj da se pomuti voda u situaciji kada smo vidjeli da je broj ljudi koji su bili voljni blokirati sud izrazito velik, i da postoji odlučnost da se stane uz ljude koji su nepravedno optuženi. I tu mislim da je ovo bio simbolično važan korak. Tako da, eto, miješani su mi argumenti oko toga tko je u ofenzivi, a tko je u defenzivi. Meni se čini da dok god vlast ne može demonstrirati da kontrolira visokoobrazovane u smislu vraćanja na nastavu, organiziranja prijemnog ispita, oni će i dalje pokazivati pukotine, sada već rupe u cijelom sistemu koji su stvorili.
Dobro, slažem se s vama, ali nije li možda ovo, kada govorimo o solidarnosti s ljudima koji su bili zatvoreni, trebalo napraviti odmah istu večer kada su, uoči samog prosvjeda u Beogradu 15. ožujka, uhićeni, a prije toga su preko režimskih medija objavljene snimke očito ilegalnog prisluškivanja? Nisu li ljudi već tada trebali razmišljati da se to može dogoditi svima – da budu prisluškivani i da im se može upasti u domove?
- Apsolutno. Dakle, ako postoji mrlja na studentskom pokretu, to je ova. Ako ne odmah, dan nakon što je objavljen snimak ili nakon što su privedeni aktivisti, onda 15.; ako ne 15., onda dan poslije studenti su morali pokazati solidarnost s ljudima koji su bili dio njihova pokreta, koji su pomagali njihov pokret. Ovo je ne samo zakasnjela reakcija, nego zapravo sada vidite kako je vlast popustila pod pritiskom i pitate se što bi bilo da je taj pritisak bio pravovremen? Jesu li zaista ljudi morali biti pritvoreni 60 dana, je li Marija Vasić morala pribjeći ovako radikalnoj mjeri da bi izazvala pozornost i jednog dijela studentske zajednice, kao netko tko je od početka uz taj pokret, koji je nastojao zagovarati nepravednost takve optužbe i čiji su studenti, na kraju krajeva, izvan zemlje? Mislim da je to apsolutno zakasnjela reakcija, ali da dodam, bolje ikad nego nikad. Drago mi je što su studenti uvidjeli tu grešku koju su napravili. Mislim da je sada vrlo važno da nastave s ovim iskazivanjem solidarnosti. Dakle, troje ljudi i dalje je u zatvoru na Klisu i sada treba inzistirati da se i oni puste i da se u cjelini nezakonita optužnica povuče, da se ljudi mogu vratiti kući. Ovo je tek mala, simbolična pobjeda, iz koje treba nastaviti s daljnjim radom, i s daljnjim protestima, i s daljnjim blokadama. Izostanak solidarnosti doveo je do toga da su ljudi proživjeli vrlo neugodne zatvorske dane, a da dio ljudi i dalje ostaje u zatvoru.
Ljudi su možda trebali odmah preventivno prosvjedovati da nekome takve stvari ne bi pale na pamet. Umjesto toga požurilo se od njih ograditi, a primjetno je bilo i to svojevrsno ograđivanje i od studentskih predstavnika poput Mile Pajić iz Novog Sada, koja je, s mnogim drugima, bila izložena medijskom i političkom teroru s najviših razina, počevši od samog predsjednika države. Ona kao da je za neke postala smetnja cijelom studentskom pokretu.
- Mislim da su studenti bili previše tihi na sve napade koje je Mila Pajić i cjelokupna grupa ljudi u STAV-u trpjela. Studenti su bili tihi i kada je ta grupa prošle godine blokirala rektorat i čini mi se da u konstelaciji studentskih plenuma kao kolektivnih tijela za donošenje odluka – koja iz taktičkih razloga ne predstavljaju pojedinci, nego uvijek kolektiv koji je donio odluku, pa tako izlaze i prema medijima – kao i činjenica da je grupa STAV zasnovana na snažnim, glasnim, promišljenim pojedincima, dakle u startu se sve to nije uklapalo u plenumsku koncepciju. Često, istovremeno, zanemarujući činjenicu da nije bilo STAV-a ili grupe Sviće i mladih ljudi koji su okupljeni u tim organizacijama, pitanje je bi li uopće do prvih protesta u Novom Sadu i došlo, a ti prvi protesti u Novom Sadu su na kraju bili inicijalna kapsula za sve ono što je poslije uslijedilo. Dakle, mislim da su to sve promašaji studentskog pokreta. Ali onda stvaranjem nekakvog antagonizma prema kolegama došlo se u situaciju da kada su ti kolege u progonstvu, odnosno kada su uhićeni, nije bilo nikakve reakcije, nego je prva reakcija bila ograđivanje. To ograđivanje nekako razumijem kao strah studenata. Studenti su se jako bojali nemira i incidenata 15. ožujka i brzopleto su donijeli odluku da se ograde od svojih kolega. Na jednom skupu u Novom Sadu, na kojem nas je bilo relativno malo ispred suda i to nije bila neka važna tema ni studentima, a ni građanima, rekla sam da nitko od nas nije slobodan dok ovi ljudi nisu slobodni. Svatko od nas može biti prisluškivan. Svatko od nas može biti zatvoren u kafkijanskom procesu u kojem se neki nevalidni dokazi uzimaju za validne i mislim da bi taj čin solidarnosti bio prava solidarnost da vi stanete uz nekoga s čijim se mišljenjem možda nužno i ne slažete. Ali čini mi se da i studenti uče. Visoku cijenu su platili, i dalje plaćaju, ti ljudi koji su zatvoreni, ali mislim da se to klatno spoznaje o studentskoj populaciji koja blokira fakultete promijenilo. Sada postoji želja da se uz te ljude stane.
Je li odluka da se troje ljudi pusti, a troje ostane u pritvoru pokušaj da se izazove podjela?
- Bojim se da jest. Bojim se i da možda nije samo podjela, nego slabljenje ideje da se mora biti ispred suda i da se moraju nastaviti aktivnosti, posebno zato što su pušteni ljudi, posebno Lazar Dinić i Marija Vasić, koji su možda nekako najvidljiviji, možda najviše simboli tog procesa. A onda je iza toga ideja da ćemo dio njih ostaviti, pa će nam to dozvoliti da i dalje tvrdimo da je postojala nekakva urota da se ruši ustavni poredak. Oni su i dalje na optuženičkoj klupi. Jedino što će sjediti kod svoje kuće s narukvicom. Ali to je onda pokušaj da se demotivira dio ljudi da aktivno sudjeluju u svim daljnjim akcijama. Nadam se da sada, poučeni svime, ni građani ni studenti neće na to nasjesti. Blokade se nastavljaju
Studenti su zahtjevom za raspisivanje izvanrednih izbora ušli u politički teren. Kako bi ta borba ubuduće trebala izgledati?
- Ta će borba biti jako teška. Čini mi se, zato što su studenti pristali na Vučićeve izbore i time zapravo pristali na izbore za koje iz svih prethodnih izbornih ciklusa znamo da su manjkavi i nepravedni. U svim institucionalnim mehanizmima nadgledanja izbora, od Republičke izborne komisije, do REM-a, sastava biračkih odbora, tu režim drži vrlo strogu kontrolu i s jedne strane imate istraživanja javnog mnijenja koja pokazuju da studenti uživaju vrlo veliku naklonost građana, i oni sigurno nešto mogu učiniti na tim izborima, ali je jako upitno to kako će se oni sada nositi s tim setom problematičnih elemenata izbornog procesa. Mislim da je kod studenata prevladalo mišljenje da je s jedne strane jasno da režim neće ispuniti zahtjeve. S druge strane, i sami studenti su dosta antipartijski orijentirani, djelomično s dobrim razlozima. A opet, djelomično je tu dosta antipartijskih, antipolitičkih sentimenata i nasjedanja zapravo na ono što je matrica SNS-a, koji će svima osim Vučiću negirati pravo da se bave politikom. I u toj konstelaciji studenti su stigli do toga da žele izbornu legitimaciju. Čini mi se da je to mnogo više pitanje toga da oni hoće razotkriti izborni proces kao korumpiran, ali da onda i s nekim brojem osvojenih glasova traže još neke stvari. S jedne strane, studenti su neiskusni za taj politički proces, ali s druge strane, puno puta mi se činilo da su neke akcije nedovoljno promišljene ili neki zahtjevi nedovoljno argumentirani, a onda se ispostavilo da su baš dobri takvi kakvi su. Tako da i dalje ostavljam prostor za optimizam da će studenti uspjeti neke stvari riješiti tim izbornim procesom. Sama činjenica da su uspjeli toliki broj mladih ljudi zainteresirati za izbore govori da će možda uspjeti zainteresirati velik broj ljudi da budu kontrolori na izborima, dakle da možemo očekivati neke pomake od onog što smo imali na političkoj sceni.
Koliko god cijelo vrijeme studenti bježali od politike, svaka nova vlada, pa i ona nakon Vučića, danas-sutra mora se potvrditi u parlamentu. S druge strane, Aleksandar Vučić, koji je u maniri revolveraša sve ove godine svako malo raspisivao izbore, sada ipak oklijeva jer nije ni on siguran.
- Ista istraživanja koja pokazuju da studenti uživaju podršku građana, pokazuju i da se topi biračko tijelo Srpske napredne stranke. Dakle, i to je sad ono što sprječava Vučića da tog svog vječnog asa u rukavu izvuče kada ne zna što će i kada je neka kriza pa kaže: idemo na izbore. Vučić se boji fer izbora jer zna da bi izgubio.
Rasplet cijele ove priče mora doći. Što bi se trebalo dogoditi da se vlast prisili da raspiše izbore? Činjenica je da je Aleksandar Vučić izgubio najjači adut, a to je strah koji su ljudi od njega imali. Sad ga se definitivno ne boje, načet je, ali je i dalje tu, premda je svima jasno da on nije budućnost.
- To su sve kamenčići u tom mozaiku i vrlo vjerojatno će nam trebati međaši i veći događaji koji će više motivirati ljude, demonstrirati da studentski pokret i dalje ima snagu, ali čini mi se i da to nekako i nije način na koji razmišljaju studenti. Uvijek kada je moja generacija nešto vidjela kao ključni događaj na kojem se može nešto dogoditi da bi se nešto razriješilo, studenti su već najavljivali i neki sljedeći, i onaj poslije njega, i nisu žurili s time da neke stvari proglašavaju prijelomnima, što možda taktički i nije loše jer jednom kada nešto proglasite prijelomnim, a ništa se ne dogodi, onda ljudi ostanu demotivirani. Čini mi se da što dulje traje ovaj proces, raste i represija, i to već već vidimo, ali onda raste i solidarnost, a činilo se u više navrata da pokret neće izdržati. Sada kada se vratimo, pa tamo u sredinu prosinca, kada smo se pitali hoće li Nova godina i praznici dovesti do toga da će se fakulteti isprazniti i neki novi studenti će tu upasti, a onda se ispostavilo da su Nova godina i praznici nešto najljepše što nam se moglo desiti, da su studenti otišli svojim kućama i tamo proširili priču o tome što se zbiva. I što dulje bude trajalo, i studentski pokret će biti možda umorniji i iscrpljeniji, ali i režimu to ne odgovara. Znate, i on već šest mjeseci pokazuje da ne može u jednom segmentu društva ostvariti ciljeve koje želi postići. Mislim da to vidi i biračko tijelo, a vide i najbliži suradnici SNS-a, koji su vjerovali da će taj režim i taj čovjek uvijek moći ostvariti kontrolu, da će oni uvijek biti zaštićeni. Sada to više nije tako i nema kontrole u svim segmentima društva. Tako da sve ovo i da traje još nekoliko mjeseci, bez neke jasne prijelomne točke, to nije nužno loša vijest.
Slažem se. Studenti su heterogena skupina. Mladi ljudi koji nemaju klasičnog lidera na kojeg bi se obrušio cijeli sistem. Jednostavno, mislim da su Vučić i njegov režim podcijenili te ljude.
Jesu, oni su ih apsolutno podcijenili. Sad kao kad krenemo odmatati film, krenulo je, da kažem, s mrkvama. Počelo je sa stanovima za mlade, većim ulaganjima u visoko obrazovanje, smanjenjem školarina i svim tim obećanjima, ali oni ljudi nisu nasjeli. Onda su se polako sve te mrkve topile pa se sve više išlo štapom. Čini mi se da je sada važno da mi kao sveučilišni profesori izdržimo ovaj udar. Dakle, da ne budemo ono u što nas Vučić želi pretvoriti i da ne budemo alat pritiska na studente. Dosta fakulteta se lomi. Mislim da bi to sada bio sljedeći značajan korak, da kažemo: OK, možda nemamo plaću tri mjeseca, sada u ovom mjesecu imamo 12,5 posto svoje plaće, ali i dalje nećemo napraviti išta što može ugroziti studentske blokade. Ako bismo to uspjeli izgurati na nivou Srbije, uz neke manje ili veće izuzetke, to bi bio još jedan značajan korak.
Možda bi opći štrajk, da je uspio, bio dodatni pritisak na vlast jer ovdje govorimo i o onima u srednjoj školi, i profesorima i profesoricama, koji su podržali prosvjede pa su isto postali meta osvete režima?
Tako je. Dva ili tri mjeseca kolege iz osnovnih i srednjih škola na svojim su plećima nosili taj štrajk, ali onda je pitanje štrajka ogolilo različite druge sistemske probleme koje imamo: od zastarjelih zakona i propisa koji se odnose na štrajk do instrumentaliziranih sindikata, koje u biti radna prava ne brinu koliko nekakve sindikalne povlastice koje će im vlast dati, do privatizacije koja je dovela do toga da mnoga poduzeća uopće ne dozvoljavaju sindikalno udruživanje. Naravno, mnogo toga ide protiv zakona i onda bi sve to u cjelini dovelo do toga da generalni štrajk omogući da se prebrojimo, ali nije imao snagu punog generalnog štrajka.
Aleksandar Vučić neki je dan sa skupa Nišu poručio da ga više ne zanimaju nikakvi zahtjevi i da će slušati jedino narod. Pa narod su i oni koji prosvjeduju. Je li to sada bildanje mišića i poruka svojim biračima: “Nemojte biti dezorijentirani i uplašeni, imamo sve pod kontrolom” ili je to znak da će se represija o kojoj smo govorili ipak pojačati?
I jedno i drugo. Uvijek kada govori, govori svojim pristašama da je sve pod kontrolom i da su jači nego ikad prije. A s druge strane prijeti. Čini mi se da će se sada ovim novim pokretom pokušati pokopati cijeli koncept Srpske napredne stranke pa onda izaći s novim konceptom. To je u startu defenziva. To znači da imate brend koji nije izdržao u javnosti. Čini mi se da se dosta topi i slika samog Vučića, koji će sad javno iznijeti taj pokret, ali i dalje postoje pukotine. Nažalost, mislim da će u nemogućnosti da tom kontrolom medija, nevjerojatnim kampanjama koje vodi, povrati popularnost koju je imao, morati više pribjegavati nekim mjerama represije.
Ali on opet govori o obojenoj revoluciji i, nevjerojatno, svaki put spomene Hrvatsku kao zemlju koja stoji iza nje?
- To su pažljivo njegovani negativni sentimenti prema susjedima, od kojih je Vučić sporadično u ranim fazama vlasti odustajao, ali je uvijek imao oko sebe dovoljno bliskih suradnika koji su taj narativ protežirali i ulijevao je ogroman novac u medije kojima je Hrvatska simbol sveg zla ovog svijeta. I sada se na temelju toga Hrvatsku koristi kao bauk kojim se plaše ljudi u Srbiji, koji su već više od desetljeća priključeni na te i takve medije. Meni je tu, recimo, značajnije koliko je studentski pokret pokazao širinu, iako nije uvijek bio solidaran s ljudima s kojima treba biti solidaran, nije ostajao nijem na incidente koji su se događali u zemljama u okruženju. Nije bježao od toga da prođe kroz Hrvatsku na putu prema Bruxellesu. I mislim da je tu, recimo, ksenofobna Vučićeva retorika kod studenata naišla na zid. Moguće je da oni ne nose zastave Europske unije, ali u smislu nekih dobrosusjedskih odnosa oni su potpuno suprotna poruka od one koju njeguje Vučić i SNS.
Možemo li reći da Aleksandra Vučića često vodi inat, a ne racionalne odluke? Na studentske prosvjede on reagira kontraprosvjedima, pa je izmislio i svoje studente; sada smo imali potpuno nadrealnu situaciju da je nakon blokade suda u Novom Sadu najavio svoju blokadu suda.
Plagijator, što da vam kažem. Vidite kako je u prethodnom djelovanju uvijek Vučić bio taj koji je bio korak ispred opozicije, koja je bila prisiljena reagirati na njega, a sada ipak imamo, ne uvijek, ali dovoljno često situaciju da je studentski pokret diktirao tempo, pa onda Vučić mora reagirati i u tim situacijama radi greške.
Možda napravi neki svoj paralelni sud koji će blokirati?
Ne bi me čudilo da pošalje i neke svoje paralelne građane, paralelne studente, paralelne borce za slobodu. Nazvat će ih kako god mu se bude prohtjelo, ali moram priznati da je to jako opasno i on izvlači ljude na ulicu. Utoliko je taktika studenata bila da kad god se nudi obračun na ulici, oni se vraćaju nenasilnoj borbi. To je važno jer se bojim da će u jednom trenutku zaista ovom režimu odgovarati da imamo ulične sukobe prije nego izbore. I zato je i ta studentska poruka o nenasilju podjednako važna.
Pogledajte: Vučić se okomio na Piculu: 'Ne držimo mi ljude u Jasenovcu kao ovi, sram vas bilo, vi ćete nama govoriti'
Otvori KEKS Pay
Nadam se da se bliži kraj ovom ništ' koristi.