I s pokojnim predsjednikom Tuđmanom na čelu, Hrvatska je prodala Hrvate u BiH pristajući na loši Washingtonski sporazum o uspostavi hrvatsko-bošjačke Federacije zarad rješavanja pitanja okupiranih područja. Onda je u Daytonu iskopana humka za kolektivno zatiranje Hrvata Posavine i sjeverne Bosne zbog mirne reintegracije Podunavlja. Nastavilo se - više-manje - uz pasivnu poziciju Zagreba, dokidanje narodnih prava Hrvata u BiH.
Kulminiralo je sve 2002. kada su pak izdajnici s ove strane granice pristali na sramotne ustavne promjene kojim su Hrvati u većem entitetu dovedeni u poziciju da mole za svoja prava a u RS ih ionako nema. Tada je Zagreb s Račanom i Mesićem podupro ovakve izmjene. U pokušaju otvaranja nove runde ustavno-pravnog preustroja zemlje, Hrvati s dvije strane granice ali i ovi unutar daytonskog zatočenika su najnesložniji u posljednjih 15 godina. Odnosi Zagreba i Mostara zarobljeni su taštinom.
U Istanbulu na summitu Europske pučke stranke Sanader se javno susreće s Tihićem, najavljuje posjet Terziću. Hrvatski premijer i čelnik HDZ-a ne želi nikakve odnose s Čovićem zbog njegove hipoteke optužnice te istodobno nastavlja snažno podupirati Ljubića. S druge strane Čović ne želi popustiti. Unutar ovdašnjih trulih hrvatskih političkih promišljanja ne može se izvući niti zaključak kakve su to promjene potrebne. Iz Zagreba pak sugeriraju da bi treći entitet bio poguban za Hrvate.
Najiskreniji zagovornik Hrvata u BiH, ali ipak bez političkog pragmatizma, Đapićev HSP najavljuje prijedlog o kantonizaciji države. Treba im netko konačno reći da Sjedinjene države vele: opstaje Republika Srpska. Je li u pitanju usud ili nešto drugo, ali opet je tako prokleto točna upozorba o guskama u magli. Možda su ove današnje još dodatno zaražene ptičjim gripom.
