Malo što tako šokantno svjedoči o našem kolektivnom neuspjehu kao demografski slom koji nam je predočen objavom rezultata posljednjeg popisa stanovništva. U Hrvatskoj danas živi gotovo milijun stanovnika manje nego 1991. godine, kada je Hrvatska ostvarila državnu samostalnost, a prema podjednako sumornim, ali i uvjerljivim projekcijama demografa, Hrvatska će u sljedećih 30 godina izgubiti još najmanje milijun stanovnika.
Taj kolaps nije samo posljedica neuspjeha naše politike, naše ekonomije ili porezne, obiteljske, stambene, kulturne, urbane ili ruralne politike, našeg stava prema nacionalnoj državi i politike prema nacionalnim manjinama, nego svega toga zajedno. I kao što odgovornost za taj kolaps ne možemo posebno pripisati nijednoj vladajućoj garnituri od početka devedesetih do danas, tako ni od odgovornosti za taj neuspjeh ne možemo amnestirati nijednu od njih.
Od 91. do danas nije bilo stranke, politike ili političara koji je htio Hrvatsku napraviti poštenom zemljom. Privilegirani, lažni invalidi, lupeži, rodjaci i ko zna koji sve ne rastrgoše Hrvatsku da jednostsvno mlađa osoba nema što očekivati od ovakve države, osim da se o njego rad objesi još koji invalid.