Kakva godina! Jedna od rijetkih u kojoj nastaje vrijeme. Snažne emocije, nesigurnost sljedećih sati i strah kao globalna posljedica stalnih pritisaka i prijetnji. U ovako iracionalnim godinama nastaju religije kad čovjeku zbog niza nevjerojatnih stvari jedino vjerovanje biva pouzdanim osloncem u gubljenju rezona. Godina lažnih proroka i pravih žrtvi, akcijskih antiheroja, samozvanih pomazanika i izrečenih rečenica za koje smo bili sigurni da ih nikada nećemo čuti. Biblijska godina.
Slavko Goldstein je napisao knjigu “1941. – godina koja se vraća” o godini koja je s pravom u generacijskoj i civilizacijskoj svijesti ostala okrvavljeno mjesto. Onda je i Balašević napisao “1987.”, pjesmu o dobu kada je na vlast u Srbiji, po akademskoj zamisli “ćeraćemo se još”, došao ćale otadžbine i kad je počeo krvavi rasplet zapleta iz Goldsteinove knjige. “Slučaj tih građana je zamršen, niko im još ne sme reći da štede snagu i da je rat nedavno završen, i da su Rusi već na Reichstagu. Nesreća jedna, jadna i bedna. Osamdesetsedma”, ostihovio je Balašević godinu koja je, uz gusle i jatagane, trebala postati epska. Nešto prije njih dvojice Orwell je proricao kroz “1984.”, za koju ni danas nismo sigurni je li datirana prerano ili prekasno, pa smo iščekivali 2012. kao simultani kraj svijeta koji je prošao bezbolno apokaliptički.
Uza svu pozornost i našpananost 2020. nam se uspjela prišuljati gotovo neprimjetno, unijeti totalnu pomutnju u živote i ne dopušta sebi promarširati u nizu ahistorijskih godina, divno bezlično dosadnih, prema kojima ostaje osjećaj prisnosti jer iz njih možemo pamtiti minijature sklada, a cijela se njihova povijest može svesti na osobnu sreću. Sa ovom je sve drukčije. Razmjeri njezina otiska koji ostavlja na čovjeku suvremenicima se i ne nazire, osim crne slutnje da je riječ o epohalnom i paranoidnom postupku u kojem je istovremeno sve moguće i ništa nije netočno. Zemlja je ravna ploča? Naravno, to je sloboda demokratskog uvjerenja, a ne znanstvena kategorija.
Cjepiva su štetna? Jasno, iskorjenjivanje bolesti također predstavlja udar na božansku kreaciju jer, ako umiremo od nečega, onda je to bogodano. Ta ne bi On stvarao viruse bez razloga toliko očitog da ga mi ne moramo razumjeti. Trebamo ga samo šutke trpjeti. Znanje nije egzaktno? Ništa egzaktnije kao relativizaciju već dugo nismo čuli, pa su nam škole postale virtualna mjesta rasterećenja od gradiva. Znanstvenici se i liječnici priklanjaju nadnaravnom i pouzdaju u snagu molitve? Možda bi najbolje i najsigurnije onda bilo da vam mandule vadi velečasni, a prostatu provjerava... Ma neću izreći. Zamislite scenu sami. Vladati može bilo tko?
To je stara istina donekle nanovo kostimirana općim narodnim legitimitetom izbora i referenduma, bitno nepromjenjiva još od dana kada su nebesa birala kraljeve, a vojske umirale u blatu. Pogledajte oko sebe. Koga ste vi birali kao svoje zastupnike i je li vas imalo sram kada se sjetite tih imena? Jeste li išta naučili? Samo kako učiti kad je znanje nepotreban teret, a lažni proroci i vjerovanje u natkategoriju subordiniranu vlastitoj volji temelj socijalne legitimiranosti. U godini kada tehnologija pretječe čovjekovu kognitivnost ispada da kao vrsta nikada nismo bili gluplji. Vrijeme je jeftinih žicara što beskičmenost i pomanjkanje bilo kakve nadarenosti naplaćuju kao zanimanje, što je potpuno legitimno sve dok ima idiota koji su im spremni plaćati to što oni nisu.
Društveni utjecaj, uvjeravaju nas, neizostavno je obrnuto proporcionalan vrijednosti ideje i misli, snazi djelovanja koje proizlazi iz toga. Utjecajnost se kristalizira u bezličnosti, nova zanimanja su postale i zarade bez truda i bez srama, špekulativnost je otvorila vrata lažnjacima i psihopatima, ništa stalno i stabilno ne može postojati jer je svijet jednostavno predinamičan i svatko tko stabilnost traži u točki statike bit će doslovno pregažen. Nije zaraza unakazila 2020. Ona se samo morala logično dogoditi da fermentira vrenje ludila koje se prepolako vucaralo u nama. Zato možda 2020. neće biti godina koja se poput 1941. vraća kada nam se čini da ona nikada i neće otići. Za mnoge je to dobro. Izvrsna prilika da bi, pozivajući se na neprekinuti niz teškoća, pravdali rezove, otpuštanja, uštede, namete.
Jasno, uporno ne vjerujem da bi itko htio naručiti bolest, ali me nitko ne može razuvjeriti da nema onih kojima bolest dođe kao naručena. Pa kad je već tu, hajmo je iskoristiti prije nego što je iskorijene. Motivacije življenja su različite. Netko uživa u svojoj sreći, netko svoju sreću vidi isključivo u tuđoj nesreći, netko nikada ne može biti sretan niti se ičemu veseli pa svoju ispraznost hrpimice dijeli s drugima, unesrećujući ih ništavnošću. Ako imam pravo reći, najbolje se osjećam u situaciji kada je ljudima oko mene dobro. Sreća drugih može me učiniti optimističnijim, rad na unesrećivanju ljudi me razbjesni, odlazak svih koji ne mogu otrpjeti stalno maltretiranjem zlom me ne začuđuje. Ljudi ne odlaze samo trbuhom za kruhom nego i za mirom, za izostankom pritisaka kojima su izloženi bez trunke svoje krivnje.
Oko nas sve postaje trend, a mi žrtve isključivosti trenutka. Nekad se nisi s crnoputima smio voziti u istom autobusu, danas moraš klečati da bi im se za to ispričavao. Ne želim ni jedno ni drugo; nema rasnih ekskluziviteta po kojima bi me natjerali da se ravnam i da određujem sklonosti prema ljudima, ali isto tako ne osjećam ni zrno potrebe ispričavati se za nešto za što nisam kriv. Ne samo da mislim da se podrazumijeva da se i crni životi računaju nego ne pristajem klečanjem ih getoizirati kao moderno otkrovenje i čudo, gurajući ih tako u drugu krajnost pomodarstva. Kako odjednom probuđene savjesti olako skliznu u iritaciju, zbog čega podatnost manipulaciji opet nišan vraća na žrtvu. Začarani krug u godini krajnosti ne iznenađuje. Sve istovremeno biva logično i tektonsko. Nesigurne ideje u još nesigurnijim vremenima i konstanta pretjerivanja. Egzorcizam zloduha posljednjih dana nema tko provesti.
