Na početku godine na izmaku činilo se da priča, barem iz perspektive Andreja Plenkovića, može imati samo sretan kraj. Hrvatska je prvog dana ove godine postala članica schengenskog prostora i dio eurozone, i to kao jedina zemlja u povijesti europskih integracija koja je to postigla na isti dan. Doista se radilo o povijesnom uspjehu, pogotovo u tadašnjim političkim okolnostima u EU. Nakon toga, kako je tada govorio premijer, za Hrvatsku "ništa više neće biti isto". Premijer je tada govorio o "velikoj godini isporuke", što mu je očito trebalo utvrditi put prema još jednom mandatu. Radilo se o pred-predizbornoj kampanji, u kojoj je bio osmišljen svaki detalj. Za razliku od ostalih političkih aktera, predsjednika države i jalove opozicije, premijer je onaj koji "isporučuje" i ispunjava obećanja. Tada smo trebali shvatiti da je samo zahvaljujući njemu Hrvatska postala jedna od samo 15 europskih zemalja koje su istodobno članice Schengena, eurozone i NATO saveza. Kada se tome pridoda ranije otvaranje Pelješkog mosta kojim je, zahvaljujući primarno europskom novcu, omogućeno strateško povezivanje hrvatskog teritorija, sve je bilo spremno za još jedan politički trijumf. Činilo se da je Plenković nezaustavljiv i, u ograničenim hrvatskim političkim okvirima, nepobjediv.
u koga jugosloven cilja, neće u brata milančeta....