Politički odnosi između Hrvatske i Srbije teško se mogu okarakterizirati i kao vrlo loši. Oni gotovo da ne postoje, tako da ih je nezahvalno uopće i karakterizirati. Postoje diplomatski, sportski i gospodarsko-turistički odnosi između dviju država, a lideri, premijer Andrej Plenković i srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić, prozbore, onako u prolazu, tek pokoju riječ kada se u isto vrijeme nađu na nekom europskom bilateralnom političkom skupu. I to je to.
Bilo kakav službeni politički kontakt Vučića s Plenkovićem ili sada s aktualnim predsjednikom Zoranom Milanovićem ne dolazi u obzir. Još od prije šest i pol godina, kada je Vučić zadnji put bio u Zagrebu, na službeni poziv tadašnje predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Taj je posjet završio fijaskom, Vučić je lagao da je donio neku dokumentaciju iz rata koja će pomoći u otkrivanju nestalih Hrvata, a poslije se ispostavilo da je te materijale hrvatska strana već imala. Posjet Zagrebu Vučić je spretno iskoristio kao PR, prikazujući se kao "faktor stabilnosti u regiji", a naša Kolinda ostala je politički naivna i izigrana, što joj je i odmoglo na idućim predsjedničkim izborima.
Srbija je dno Europe i zašto bi HR trebalo biti uopće briga za Srbiju.