U braku je bio 13 godina. Ima troje djece. Kada je supruga pokrenula brakorazvodnu parnicu kćeri su imale 12 i 9 godina, a sin 4 godine. - Supruga i ja smo imali solidan odnos, no ona je imala loš odnos s djecom i to je bio razlog zbog kojeg smo se razišli - kaže Biljanović, koji tvrdi da je prošao dug i mukotrpan put do razvoda i skrbništva za djecu kroz koji se sreo sa predrasudama, šikaniranjima, te zloporabom institucija, posebice centara za socijalnu skrb.
Raspad Biljanovićeve obitelji počeo je kada ga je učiteljica upozorila na incident koji je djevojčica imala s majkom. - Nakon toga razgovora, a po savjetu iz škole, da ne bi oni prijavljivali, otišao sam s kćeri u Centar za socijalnu skrb. Kćer je sama ispričala što se dogodilo s majkom – prisjetio se Biljanović početka kraja svoje obitelji. Kaže da je supruzi sugerirao da počnu rješavati problem. Otišli su zajednički u Centar, ali nije bilo rezultata.
Shvatio je da je u problemu kada je supruga počela svakodnevno nazivati policiju i tvrditi da maltretira nju i djecu. Policajci bi, kaže, dolazili, konstatirali da se ništa ne događa i otišli. Podnijela je i zahtjev za rastavu braka. Zbog policijskih intervencija dobili su otkaz iz stana. Kaže da je s djecom odselio u svoj manji stan, a supruga je silom ostala. - Optužila me da sam oteo djecu, a djeca zapravo nisu htjela biti s njom. Odbijala je bilo kakve zajedničke planove i počela je prijetiti djeci.
Obilazila je školu i vrtić i dočekivala djecu, a ona su je zbog prijetnji počela izbjegavati – kaže Biljanović, napominjući da je i za to doznao od učitelja koji su mu ispričali kako su djeca već njegovim kćerima počele javljati da im dolazi mama kako bi se na vrijeme sklonile. Nisu htjele slušati majčine prijetnje da će završiti u domu ako se ne odluče na život s njom.
Biljanović, međutim, kaže da su pravi problemi uslijedili kada su se u Centru za socijalnu skrb promijenile osobe koje su bile nadležne za njen slučaj. Socijalna radnica zadužena za njih postala je, tvrdi, prijateljica njegove supruge, a psihijatrica sestra njene prijateljice.
- Tada je započela tortura mene i djece. Djeca su odlikaši u školi, sportaši koji osvajaju medalje na državnim natjecanjima. No, veći dio polugodišta morali su provesti izvan nastave, u Poliklinici za zaštitu djece i Centru za socijalnu skrb, stalno na raznim obradama. Nikada nisam dobio termin izvan nastave – prepričava Biljanović.
Kaže da ni on, kao ni njegova odvjetnica nisu imali pojma da je njegova supruga pokrenula sudski postupak za privremeno skrbništvo. Centar mu je slao pozive na krivu adresu, a odvjetnicu uopće o tome nisu izvijestili, pa je propustio prvo ročište. Za drugo je saznao sasvim slučajno.
Kaže da je centar, a da o tome nije imao pojma, na sud poslao izvještaj od 12 stranica u kojemu ga se, i to na temelju telefonskih razgovora, proglasilo emocionalnim zlostavljačem djece, te optužilo i za seksualno zlostavljanje kćeri. Zbog toga su on i djeca prolazili niz vještačenja, testiranja. Jednom, navodi, od 15 radnih dana u tri tjedna, tu vrstu obveza imali su u 13 dana, sve u radno vrijeme i dok je bila škola.
Biljanović se tada teško razbolio. Sreća je, kaže, što se u brakorazvodnoj parnici tražilo psihijatrijsko vještačenje svih članova obitelji. Kada je sve bilo okončano, djeca su dodijeljena ocu, a majci su sudskom odlukom do daljega zabranjena druženja s djecom. - Sud je rekao da bi postupno trebalo uvoditi kontakte s majkom, no ona je to odbila. Cijela bitka trajala je dvije i pol godine – kaže Biljanović, dodajući da svatko od nas ima pravo biti lud, ali da država to pravo nema, već bi nas trebala štititi.
Dr. Jakušić kaže da su u slučajevima kada se roditelji ne sporazumiju oko skrbništva lažne optužbe na račun jednog roditelja, često oca, vrlo česte. No, ističe da se one uglavnom svode na to da se o djetetu ne vodi dovoljna briga, da je nakon dolaska od oca neraspoloženo, ne jede i slično. Lažne optužbe za fizičko i seksualno zlostavljanje su prema njemu ipak rjeđa pojava.
