Čini se očitim da se država zaplela u novije epizode pravosudnih postupaka zbog ratnih zločina doslovce kao pile u kučine. A javnost, uglavnom, na tu shizofrenu situaciju gleda s razinom svijesti koja bi, otprilike, odgovarala baš poslovičnome piletu.
Sve je počelo propuštanjem poimanja da je haaško sudište temeljem zakona o suradnji zapravo dio hrvatskoga pravosuđa. Pa je hrvatska država" (točnije: njezina izvršna vlast u različitim sastavima) započela koloplet neobičnih igara pred tim sudištem. Pojavljivala se u funkciji tragača i goniča okrivljenih u Haag, ali i u funkciji njihovih zaštitnika (odbijajući izručivanje nekih dokumenata koji su bili traženi, koordiniranjem" i plaćanjem njihovih obrana itd.).
Državni su organi s jedne strane tražili nestale" okrivljenike, a s druge pomagali im da pobjegnu. Povremeno se Vladi činilo da bi mogla i oficijelno biti i prijateljicom" suda, a katkada su ga njezini funkcionari, nerijetko i nepristojno, napadali zbog protuhrvatske urote". Zbrka se s vremenom samo povećavala.
Vrhunac je zbrke očekivano nastupio posljetkom odluke da se neki procesi iz Haaga prenesu u Hrvatsku. Samom promjenom mjesta odvijanja postupka cijeli se niz dugogodišnjih mistifikacija počeo razotkrivati. U slučaju Rahima Ademija zahtijeva se, primjerice, da vlasti koje su haaškome sudištu dale jamstva na osnovi kojih mu je omogućen izlazak iz pritvora ostanu kod tih jamstava i u zagrebačkome postupku. To bi pak značilo da Državno odvjetništvo kao, očito, državni organ traži pritvor, drugi (izvršni?) državni organi jamče da je takav pritvor nepotreban, a treći državni organ (sud) o tomu odlučuje.
Traži se, nadalje, da država sukladno dugogodišnjoj pogrešnoj praksi preuzme troškove obrane dvojice generala" (od kojih je jedan Norac ilegalni general, jer mu je, sukladno zakonu, nakon pravosnažnosti presude za zločine u Gospiću već odavno morao biti oduzet čin). To bi pak značilo još jedan sudbeni galimatijas. Jer, došlo bi do procesa u kojemu bi Državno odvjetništvo (plaćeno iz državnoga budžeta) tužilo dvojicu građana koje bi branili odvjetnici također plaćeni iz državnoga budžeta (dakle, zapravo, i sami svojevrsni državni odvjetnici), a sudili bi suci (dakako, i opet, plaćeni iz državnoga budžeta). Hrvatska bi, novcem poreznih obveznika, tako uprizorila neku vrstu familijarno-državnoga igrokaza namjesto suđenja (za ratne zločine!).
U dalekome Haagu sav je ovaj institucijski šverc još nekako i bio moguć, jer posljedice nisu bile očite. Bilo je moguće da državna ljevica ne zna" što radi desnica (pri čemu oznake lijevo-desno ovdje ne treba ideologijski tumačiti), da država surađuje s Haagom i istovremeno polazi od toga da su baš svi okrivljenici pred tim sudištem nedvojbeno nevini (uz uvjet, dakako, da su hrvatskoga etničkog podrijetla). Umjesto da se na osnovi opsežne dokumentacije koja je na raspolaganju podrže oni za koje postoji ozbiljna vjerojatnost da su pogrešno okrivljeni i optuženi (a teško da ih je više od dva ili tri), inzistiranjem na tomu da je protiv (svih) naših" na djelu (bjelosvjetska) zavjera izgubljen je i privid ozbiljnosti državnih ustanova.
Sada, uoči suđenja u Zagrebu, sve je ovo postalo neugodno razvidnim. Na tužiteljstvu je javni pritisak da postupa strože od (zloglasne") Del Ponte, a nitko ne postavlja ozbiljnije pitanje o odnosu odredaba o privremenome puštanju iz haaškoga pritvora i hrvatskih propisa. Jer, kada bi u Hrvatskoj bila na djelu praksa oslobađanja od pritvora uz sve one restrikcije koje su nametnute iz Haaga, možda ni Glavaš ne bi morao u pritvor (a bilo bi ga interesantno vidjeti na slobodi uz prihvaćanje obveze da, npr., ni s kime ne komentira postupak).
Općenito, pritisak na Državno odvjetništvo raste do te mjere da je sve izglednije radikalno smanjivanje njegovih procesnih kapaciteta. Jer, sav se društveni otpad (ili ono što bilo tko takvime smatra) prebacuje Bajiću". Pa za zbiljske probleme ostaje sve manje vremena, ljudi, tehnike... Zajednica je čak došla do razine na kojoj se trijumfalno objavljuje kako je tužiteljstvo zaključilo da sporne fotografije nisu dječja pornografija, već, naprotiv, da je riječ o umjetničkim djelima". Od Državnoga se odvjetništva, dakle, nekritički očekuju i estetske prosudbe što je doista bez presedana. A (ratni) zločinci različitih fela uživaju šećući po lijepome vremenu.
Otvori KEKS Pay
