Treći na listi strijelaca u sezoni 1993/94, nakon Gorana Vlaovića i Igora Cvitanovića, bio je tridesetjednogodišnji Naftaplinov radnik na održavanju, u slobodno vrijeme napadač Belišća, jedan od onih klasičnih starinskih centarfora sidruna, koji za života ne bi izbivali iz protivničkog šesnaesterca, a tamo bi ih, priča se, i sahranjivali, da čekaju čas uskrsnuća svojega u tom vječnom ofsajdu. Zato je, ipak, dobro što je po završetku posla centarfor Belišća morao na posao u Naftaplin.
Istina, jedne se sezone - je li to bila ova 1993/94? - uprava kluba dogovorila da mu daju neplaćenu godinu, da se skroz koncentrira na nogomet. Ali to je bio izuzetak u njegovu životu, mjera njegove povlaštenosti u društvu, jer će Rudika Vida i nakon završetka karijere, pa sve do mirovine u koju, pretpostavljamo, još nije otišao, ostati radnik na održavanju. Bezobrazan, vrhunski igrač, s nebeskim odrazom, plav k'o palačinak, izgledao je kao reprezentativac Čehoslovačke na onom Europskom prvenstvu 1976., kad su postali prvaci i kad je Antonin Panenka namagarčio velikog Sepa Meiera.
Da sam kojim slučajem navijač Dinama, kao što mi je pokojni ćaća bio, pobjedu u Ateni ne bih poželio, taman i kad bih znao da će Dinamo, pobijedi li AEK, osvojiti Ligu prvaka. Ne znači to, možda, da bih kao navijač Dinama navijao protiv svog kluba u utakmicama s AEK-om. Bio bih indiferentan, možda bi me povremeno nešto i ponijelo, ali od svake jače emocije daleko bi me držalo saznanje da iza ove priče stoji jedna mrtva ljudska glava
Otvori KEKS Pay
