Ženska prava su ljudska prava i ljudska prava su ženska prava!" – najpoznatiji moto feministkinja pogađa u bit besmisla najveće od svih društvenih nepravdi od početka čovječanstva. I dan-danas prisiljeni smo voditi rasprave i borbe oko nejednakog tretmana i prava polovine ljudskog roda. Razmjeri te diskriminacije nadmašuju razmjere bilo koje povrede bilo kojeg drugog ljudskog prava ikad i igdje.
Štoviše, "stečena" prava, što je također ponižavajući naziv za nešto što ljudskom biću pripada rođenjem, a implicira da se mora steći – erodiraju već duže vrijeme: u Afganistanu su talibani dekretom upravo zabranili da se kroz prozore zgrada vide žene i tome se prilagođava nova gradnja, a vlasnici nekretnina koje već imaju vidljive prozore na mjestima gdje bi mogle izviriti žene moraju izgraditi zid ili poduzeti nešto jednako učinkovito kako bi uklonili "štetu". Od 2021., otkako su talibani preuzeli vlast, ženama je zabranjeno pohađanje srednjih škola i fakulteta. U javnoj sferi – ne postoje.
Vijeće za ljudska prava UN-a upravo je izdalo upozorenje da je Islamska Republika Iran pojačala represiju protiv žena, a posebno protiv braniteljica ljudskih prava iz pokreta "Žena, život, sloboda" te ugrožavaju sigurne kuće i skloništa. Sustavno ih zatvaraju i kontinuirano podižu dodatne optužnice protiv onih koje su već poslali na duge zatvorske kazne. Diskriminacija i isključenje žena utvrđeni su im Ustavom i pravnim okvirom kroz brojne zakone. Zakonom o mladeži i zaštiti obitelji znatno su pogoršana prava žena, ali i muškaraca na spolno i reproduktivno zdravlje: zabranjena je besplatna podjela kontracepcijskih sredstava u javnom zdravstvenom sustavu i ograničen pristup kontracepcijskim sredstvima u ljekarnama te zabranjena dobrovoljna sterilizacija. Dodatno je kriminaliziran pobačaj i za žene i za liječnike. Za liječnika koji bi po četvrti put napravio pobačaj propisana je smrtna kazna. Minimalna dob za stupanje u brak je 13 godina za djevojčice i 15 godina za dječake, uz porast dječjih, ranih i prisilnih brakova, što je dovelo do povećanja obiteljskog i seksualnog nasilja nad ženama i djevojčicama. Žene imaju brojne prepreke pri zapošljavanju, nejednake plaće i apsolutno onemogućen pristup vodećim pozicijama. U Islamskoj Republici Pakistan zabranjeni su ženski prosvjedi zbog "kontroverznih transparenata" u kojima se spominju "tabu teme" – razvod, spolno zlostavljanje i menstruacija. Zabranjeni su i na Kubi pa se "održavaju" na društvenim mrežama. U Meksiku je 2022. zabilježeno 969 femicida, u Kolumbiji 614.
Seul, glavni grad Južne Koreje ukida parkirna mjesta samo za žene nakon 14 godina, uvedene nakon niza nasilnih zločina nad ženama na podzemnim parkiralištima. Tada je, po uzoru na Njemačku, oko 5000 parkirnih mjesta, ukupno deset posto na parkiralištima s više od 30 mjesta, obojeno u ružičasto, kao dio inicijative da grad postane "prijateljskiji prema ženama": ta su mjesta obično bila blizu ulaza u zgrade kako žene ne bi morale hodati kroz podrume po mraku. Službeni podaci iz 2021. govore da je više od dvije trećine nasilnih zločina počinjenih na gradskim parkiralištima bilo seksualne prirode. Poznavatelji ukidanje pripisuju antifeminističkoj politici u Južnoj Koreji. Gradonačelnik Seula Oh Se-hoon kaže da je vrijeme da se "razmotre obitelji" – nova obiteljska mjesta bila bi dostupna trudnicama i osobama koje putuju s djecom. Ako se ne svrstavaju u neku od tih skupina, žene ih neće moći koristiti. Promjena se uvodi nakon što su muškarci u Južnoj Koreji zaključili da je politika koja daje prednost ženama – diskriminirajuća. Koja ironija. Uklonili su i termin "rodna ravnopravnost" iz kurikuluma školske etike i rade na zatvaranju ministarstva za ravnopravnost spolova. Prava žena ozbiljno su ugrožena u Rusiji, Južnom Sudanu, Mjanmaru... Sakaćenje žena obrezivanjem klitorisa rašireno je u subsaharskom i istočnoafričkom, kao i na bliskoistočnom području arapskih zemalja: u Somaliji, Egiptu, Omanu, Jemenu i Ujedinjenim Arapskim Emiratima.
U tlačenju žena nesumnjivo prednjače muslimanske teokracije. No ne budimo licemjerni. U SAD-u je Vrhovni sud stavio izvan snage odluku "Roe vs. Wade" kojom je 1973. ustavom zajamčeno pravo na pobačaj. Arizona je lani uvela zakon o pobačaju iz 1864. U Europi je pravo na pobačaj ugroženo u cijelom nizu država: Poljska ima jedan od najrigidnijih zakona zabrane pobačaja koji je dopušten samo ako trudnoća prijeti životu ili zdravlju majke ili u slučajevima silovanja i incesta. U Mađarskoj postoji obvezno razdoblje čekanja i savjetovanja žena, a medicinska skrb u slučaju pobačaja nije pokrivena općim zdravstvenim osiguranjem. Zabranjen je na Malti, u Andori...
No ima i pomaka, Irska je referendumom 2018. revidirala regulativu o zabrani pobačaja iz 1983., iako nije ukinula sve zapreke, a Španjolska je lani ukinula suglasnost roditelja za prekid trudnoće 16-godišnjakinja i 17-godišnjakinja te trodnevno "razmišljanje" prije pobačaja te uvela zajamčene slobodne dane nakon pobačaja. Prva su zemlja u Europi koja je uvela dopust za žene koje pate od teških menstrualnih bolova, a upravo je pokrenuta i zakonska inicijativa o uvrštenju prava na pobačaj u ustav. Iako je EU posljednjih desetljeća zabilježio pomake u pogledu rodne ravnopravnosti, žene još uvijek u prosjeku zarađuju 12,7 posto manje od muškaraca koji su i češće na višim položajima: žene čine nešto više od trećine (35 posto) upravljačkog kadra. Udio žena na rukovodećim položajima ne doseže 50 posto ni u jednoj zemlji EU, ali je veći od 40 posto u Latviji, Poljskoj, Švedskoj, Bugarskoj i Finskoj. Cipar, Luksemburg i Hrvatska imaju najmanje žena na rukovodećim položajima!
Idemo još malo počistiti ispred vlastitih vrata. Kopirajući svoj poljski "uzor", šačica klerikalnih muškića već tri i pol godine kleči na glavnom trgu glavnog grada i još nekoliko hrvatskih gradova, u organizaciji anakronog naziva "Vitezovi Bezgrešnog Srca Marijina". Prodaju priču da to čine "miroljubivo i apolitično", a na javno moljenje pozivaju samo pripadnike istog spola iako "mole" za sve što se tiče u najmanju ruku – i žena: "za život u predbračnoj čistoći, čednost u odijevanju i ponašanju, obnovu katoličkih brakova i da muškarci postanu duhovni autoriteti u obitelji".
S obzirom na to da je najpoznatija degenerativna promjena artritis koljena ili gonartroza, trošenje hrskavice koljena, inače puno češća kod ženske populacije između 50-e i 60-e godine života, ovaj dio njihova nastojanja da se pokušaju solidarizirati sa ženama trošenjem koljena vrijedi pozdraviti. No ne i što to čine javnom predstavom koja je dio programa klerikalizacije Hrvatske koje se ne bi posramili ni talibani. Jer nije ovo ni apolitično ni miroljubivo. Inicijativa "Muževni budite" ultrakatoličke udruge Hrvatska za život povezana je i s moliteljima ispred bolnica koji psihološkom torturom streme odvratiti žene od pobačaja. Omogućavanje prava na pobačaj definitivno nije "promicanje" pobačaja – nijedna se žena na njega ne odlučuje "jer ima pravo". To nije kontracepcijska metoda. To je krajnje ekstremno i bolno pribježište očajnica koje u okolnostima zabrane neće odustati. Potražit će ilegalne mesare pa će umjesto jednog izgubljenog života biti dva. Od toga jedan nerođen i jedan rođen i živući do spolne zrelosti.
Na okupljanjima molitelja pojavljuju se i oni koji itekako imaju veze s politikom: na fotografijama se vidi "miroljubivi apolitični" molitelj zaogrnut "hrvatskom" zastavom s istaknutim slovom "U" i šahovnicom s prvim bijelim poljem. Unutar slova "U" crnim slovima piše: "Udruga ujedinjenja". Udruga koja kao cilj deklarira "hrvatsko zajedništvo s Bogom", a na naslovnici društvene mreže vijori joj se šahovnica s prvim bijelim poljem i natpisom "Za dom i Krista protiv komunista". Fotografije koje su podijeljene na "zidu" FB profila pokazuju zidove udruge okićene portretima ustaških zločinaca Jure Francetića i Ante Pavelića i prigode simbole ustaškog "folklora". Apolitično?
Feminizam antifeminističke udruge danas vežu uz "woke" i "leftarde", jednako kao što su ih u prošlosti vezali uz "komunjare". Činjenica je da su nositelji(ce) društvenih promjena takvu agendu mogle promovirati samo kroz progresivne pokrete, a to u prošlosti zasigurno nisu bile monarhističke ni konzervativne opcije. Ne lažimo se, nisu ni danas. One su se uistinu borile za ljudska prava, a time i za ženska prava. Jer, žene su ljudi. Ili…?
Upravo to mislila je američka abolicionistica i protofeministica Sarah Moore Grimké 1830-ih kad je u svojoj seriji Pisama o jednakosti spolova napisala: "Ne znam ništa o pravima muškaraca ili prava žena; ljudska prava su sve što priznajem", kao i njezina sestra Angelina Grimké Weld kad kaže: "Što god je moralno ispravno da muškarac učini, moralno je ispravno i da žena učini. Nisam priznavala nikakva prava osim ljudskih prava."
Rosa Luksemburg, ikona feminističkog pokreta, zapravo se vrlo malo bavila partikularnim pravima žena. Ta socijalistica bila je, za razliku od svojih muških kolega, pacifistica i oponent boljševičke revolucije, smatrala ju je devijacijom i kao jedinu opciju vidjela demokratske promjene cijelog društva. Njezina je misao vodilja bio revolucionarno-demokratski marksizam nasuprot revizionističkom marksizmu. Snažno se protivila militarizmu: nakon što su njezini partijski kolege, SPD-ovi poslanici u Reichstagu, glasali za ratne kredite, to je smatrala osobnim porazom i razmišljala o samoubojstvu. Napustila je stranku i organizirala antiratne prosvjede. Do smrti ju je kundacima zatukla desničarska milicija Freikorps. Prethodno su se zabavili mučenjem.
"Sloboda samo za pristaše vlade, samo za članove jedne stranke, koliko god da je brojna, uopće nije sloboda. Sloboda je uvijek i isključivo sloboda za onoga koji misli drukčije. Ne zbog bilo kakvog fanatičnog koncepta 'pravde', nego jer sve što je poučno, zdravo i pročišćavajuće u političkoj slobodi zavisi o ovoj bitne osobitosti, a njegova učinkovitost nestaje kada 'sloboda' postane posebni privilegij. (...) Demokracija ne dolazi kao neka vrsta božićnog poklona za dostojanstvene ljude koji su, u međuvremenu, lojalno podržavali gomilu socijalističkih diktatora. Socijalistička demokracija počinje istodobno s početkom uništavanja klasne vladavine i izgradnje socijalizma." To je govorila Rosa Luksemburg. Za razliku od "miroljubivih i nepolitičnih" molitelja, kod nje nema ni u tragovima elemenata zadiranja u tuđe slobode.
Njezinu prijateljicu Claru Zetkin više je zanimala ženska politika, uključujući borbu za ravnopravnost i demokratsko pravo glasa za žene koje tada nije postojalo:
"Oni koji su se svojom čašću pred licem čovječanstva obvezali na oslobođenje, ne smiju dopustiti da cijela jedna polovina ljudskog roda zbog ekonomske i socijalne ovisnosti bude osuđena na ropstvo. Onaj tko želi dopustiti tlačenje radnika od kapitalista, dopustit će i tlačenje žene od muškarca, a ona će ostati potlačena sve dok ne bude ekonomski nezavisna. Jedan od nezaobilaznih uvjeta za ovo oslobođenje i neovisnost je rad."
Upravo je ona na drugoj međunarodnoj konferenciji socijalistkinja u Kopenhagenu 1910. predložila proglašenje jednog dana u godini u čast ženskih prava: prvi Dan žena obilježen je 19. ožujka 1911., a na 8. ožujka je promijenjen jer su toga dana 1917. pravo glasa dobile ruske žene. U Švicarskoj, zadnjoj europskoj zemlji koja je ženama "dopustila" da biraju i budu birane, to se dogodilo više od 50 godina kasnije, 1971. U Albaniji je, primjerice, ograničeno pravo glasa ženama odobreno 1920., a puno pravo 1945. Žene u Hrvatskoj puno su pravo glasa dobile tek u kolovozu 1945. godine, a prvi put prije toga, Mažuranićevom Reformom izbornog sustava 1875., samo je dio žena ostvario pravo glasa i to samo na lokalnim izborima za gradska vijeća. No ubrzo ga je ukinuo ban Khuen Hédérvary i vratio samo – imućnim muškarcima.
UN je 8. ožujka prihvatio 1975. i proglasio ga Međunarodnim danom žena. Godine 1977. Opća skupština UN-a pozvala je države članice da 8. ožujka proglase službenim UN-ovim praznikom za ženska prava i svjetski mir. Jesu li slučajno ženska prava i svjetski mir u istoj sintagmi?
Prema istraživanju UN-ova Program za razvoj (UNDP), gotovo 90 posto svjetskog stanovništva ima barem jednu seksističku predrasudu od sedam koliko ih istraživali. Najporaznije je što su ti stereotipi rašireni i među muškarcima i među ženama. Razočaravajući su podaci iz njihova World Values Surveya, projekta o promjeni vrijednosti i vjerovanja u svijetu kojim je obuhvaćeno 80 zemalja sa 85 posto svjetskog stanovništva, čime aktualiziraju indeks društvenih normi o spolu, uključujući političku i gospodarsku dimenziju (tiču se školovanja i fizičkog integriteta) – indeks ne pokazuje nikakvo poboljšanje predrasuda prema ženama u zadnjih deset godina, unatoč velikim svjetskim i nacionalnim kampanjama za ženska prava, poput MeToo. Gotovo pola svjetskog stanovništva (49 posto) i dalje misli da su muškarci bolji politički vođe od žena, a samo 27 posto misli da je za demokraciju važno da žene imaju ista prava kao muškarci. Čak 46 posto ih smatra da muškarci imaju veće pravo na rad, a 43 posto i da su muškarci bolji direktori poduzeća. Četvrtina stanovništva ocjenjuje da je u redu da muškarac tuče svoju ženu, a 28 posto da je fakultetska diploma važnija za muškarce. U UNDP-u smatraju da su ovi podaci odraz nazadovanja ljudskog razvoja općenito, što vežu uz pandemiju COVID-19, uz koju eroziju prava veže i Anita Dremel, izvanredna profesorica Filozofskog fakulteta u Osijeku, koja drži kolegije Sociologija roda i Rodna ravnopravnost u sustavu UN-a.
Ona podsjeća da, unatoč većem udjelu žena među visokoobrazovanima, one i dalje zarađuju manje od muškaraca za isti posao, a i u Hrvatskom ih je saboru i dalje znatno manje nego muškaraca.
– Rodna neravnopravnost ne prestaje na tržištu rada i u politici. Ključan dio problema ostaje unutar privatne sfere, gdje se društvene nejednakosti oblikuju i reproduciraju iz generacije u generaciju. Žene u najvećem broju slučajeva i dalje obavljaju daleko više neplaćenog rada u kućanstvu od muškaraca. Osim fizičkog rada, one preuzimaju i mentalni i emocionalni rad – organizaciju, planiranje, brigu o međuljudskim odnosima. Očinstvo se i dalje često percipira kao "pomoć" majci, umjesto kao ravnopravna roditeljska odgovornost. Osim toga, privatna sfera ostaje mjesto gdje se rodna neravnopravnost manifestira kroz nasilje – većina slučajeva obiteljskog nasilja usmjerena je prema ženama, a počinitelji su najčešće intimni partneri, dok se za vrijeme pandemije dodatno povećao broj slučajeva – kaže A. Dremel.
Kad govorimo o nasilju, ističe, tema je i rat, a nažalost je aktualna.
– Rat i militarizam nisu rodno neutralni fenomeni. Oni se oslanjaju na specifične konstrukcije muškosti i ženskosti koje, među ostalim, omogućuju njihovu reprodukciju. Feminizam već desetljećima ukazuje na to da nasilje nad ženama i militarizacija društva nisu odvojeni problemi. Ravnopravnost i mir nisu samo političke odluke, oni počinju u obitelji, u školi, u svakodnevnim interakcijama. Ako želimo promjenu, moramo preispitati ne samo rat i politiku nego i temeljne ideje o tome što znači biti muškarac i žena. Jer ratovi se ne vode samo na bojištima – oni počinju, među ostalim, u načinu na koji oblikujemo rodne identitete, u učenju o moći i podčinjenosti. A ako postoji borba koju vrijedi nastaviti, onda je to borba za društvo koje ne vidi nasilje kao rješenje. Ratovi nažalost počinju prije prvog ispaljenog metka – u našim odnosima, institucijama, zakonima i kulturi. U nasilju koje se ignorira, u politici koja militarizira društvo – upozorava sociologinja.
Navodi primjer istraživanja o rodnom umivanju rata kroz Međunarodni dan žena: njegovo nas obilježavanje podsjeća na dugu povijest borbe za ženska prava, od početka 20. stoljeća do danas. Iako se često slavi kao postignuće ravnopravnosti, ovaj dan istodobno upozorava kako su mnoga prava i dalje krhka te podložna regresiji.
– Radije no hoće li se naše kćeri i unuke morati boriti za prava koja su se činila osvojenima, pitajmo se kako osigurati da do toga ne dođe. Međutim, postoje i primjeri koji svjedoče o komercijalizaciji i zloupotrebi Međunarodnog dana žena. Možda u trenutačnom kontekstu posebnu pozornost zaslužuje fenomen koji, primjerice, istražuju Natalie Jester i Rosie Walters – takozvano "rodno umivanje rata". To podrazumijeva strateško korištenje feminističkog jezika ljudskih prava kako bi se rat, militarizam i trgovinu oružjem prikazalo progresivnima, uključivima pa čak i osnažujućima za žene. Time se odvraća kritika i opravdava nasilje pod krinkom promicanja rodne ravnopravnosti. To funkcionira, primjerice, na temelju uokvirivanja ratnih intervencija kao borbe za "zaštitu prava žena", opravdavanje vojnih akcija tvrdnjom da će osloboditi potlačene žene. Posebice u povodu Dana žena proizvođači oružja promoviraju kampanje poput "žena u obrani" ili "raznolikosti u industriji". Marketinške kampanje dakle sugeriraju da je industrija oružja progresivna sponzoriranjem programa rodne ravnopravnosti, dok istodobno profitiraju od sukoba koji pogađaju sve pa tako i žene i cijele zajednice – ukazuje profesorica na manipulativne obrasce.
U rodno umivanje rata, kaže, svrstava se i tvrdnja da će vojna intervencija "spasiti" žene od represivnih režima, bez adresiranja strukturalnih nejednakosti ili uloge militarizacije u šteti koju žene trpe, kao i promocija narativa u kojima se vojske prikazuju kao zaštitnici rodne ravnopravnosti, čak i kada njihove akcije uzrokuju rodno uvjetovano nasilje, primjerice, seksualno nasilje vojnika i uništavanje civilne infrastrukture.
– Pri tome se ignorira rodne posljedice rata i rat se prikazuje kao sredstvo "sigurnosti", dok se prešućuje kako militarizacija povećava obiteljsko i rodno uvjetovano nasilje. Cilj je, čini se, koristiti ljudskopravaški diskurs kako bi se rat i militarizam prikazali kao nužni i etični. Time se vladama, korporacijama i vojnim institucijama omogućuje da izgledaju progresivno, dok istodobno nastavljaju s eksploatacijom i nasiljem. Ovo je vrhunac licemjerja: isti sustav koji ženama uskraćuje prava, istodobno koristi feminizam, kao retoriku, kako bi opravdao vlastito djelovanje. Dan žena ne smije biti paravan za ratne profitere. Mir nije samo odsutnost rata, nego prisutnost pravde. Pravo pitanje ostaje: tko uistinu profitira od sigurnosti, a tko od nasilja? – retorički pita sociologinja.
Višnja Ljubičić, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, napominje da su pokreti za ravnopravnost spolova relativno "mladi" s evolucijske točke gledišta i da su se temeljni ljudsko-pravni međunarodni ugovori počeli donositi polovinom 20. stoljeća, što obuhvaća tek nekoliko generacija.
– Kada razmatramo napredak, uvijek se može sagledati iz dva različita kuta: puta koji smo prešli i puta koji još preostaje. Iz prve perspektive situacija se može činiti vrlo plodonosna i progresivna, dok druga perspektiva može dati povod za opravdanu kritičnost i nezadovoljstvo. Budući da stvarna ravnopravnost spolova nije postignuta još nigdje u svijetu, to vrijedi za sve suvremene demokracije pa tako i za Hrvatsku gdje je potrebno uzeti u obzir polazišne pozicije povijesno-socijalnog konteksta, regionalne specifične okolnosti, kao i ekonomske razvojne perspektive koje neizbježno utječu na sve sfere društva, pa tako i na razvoj ljudskih prava, uključujući ravnopravnost spolova. Članstvo u međunarodnim organizacijama poput UN-a, Vijeća Europe i EU te pristupanje međunarodnim sporazumima svakako su potaknule brže približavanje željenim ljudsko-pravnim standardima – kaže pravobraniteljica.
Po općoj ocjeni stanja ravnopravnosti spolova u Hrvatskoj, ističe da smo po većini parametara u donjem dijelu ljestvice među članicama EU: imamo iznadprosječnu stopu nezaposlenosti te najveće razlike po spolu u stopama nezaposlenosti, na štetu žena. Premda su rodni jaz u plaćama i mirovinama kontinuirano prisutni na štetu žena, pozitivno je što nisu toliko izraženi u usporedbi s prosjekom EU. Međutim, imamo najveću stopu prekarnog rada: približno je 6,5 puta veća prisutnost ugovora o radu na određeno vrijeme od ugovora o radu na neodređeno vrijeme. Kada se tome priroda činjenica da su životna dob, trudnoća i majčinstvo dominantni čimbenici rodne diskriminacije žena na tržištu rada, nije teško pojmiti posljedice koje takve okolnosti ostavljaju na položaj žena. Pravobraniteljica ističe da je nepovoljan položaj u području zapošljavanja i rada u uskoj vezi s nerazmjernim opterećenjem žena u obiteljskom životu, u kojem obavljaju većinu neplaćenog posla vezanog uz kućanstvo te skrb o djeci i starijim članovima obitelji.
– Prema se u novije vrijeme muškarci počinju sve više uključivati u taj aspekt raspodjele odgovornosti, još uvijek smo daleko od toga da možemo govoriti o ravnopravnoj raspodjeli, već to još uvijek većinom ulazi okvire onog tradicionalnog opisa muškarca koji "pomaže" u kućanstvu – kaže pravobraniteljica.
Upozorava i da je u posljednjih 10-ak godina prisutan kontinuirani rast broja kaznenih djela nasilničkih ponašanja u obitelji i među bliskim osobama te istodobno pad broja prekršajnih djela, što ukazuje na tzv. brutalizaciju nasilja, pri čemu su žrtve većinom žene, a počinitelji većinom muškarci. U 2023. je prvi put zabilježen veći broj evidentiranih kaznenih djela od broja evidentiranih prekršajnih djela. Lani smo zabilježili i osjetan rast broja kaznenih djela teškog ubojstva ženske osobe, femicida. Osim toga, različiti oblici seksualnog nasilja poput spolnog uznemiravanja i dalje ostaju problem u poslovnom okruženju u području rada. Ne štedi ni medije: kaže kako i dalje obiluju seksizmima i senzacionalizmom s karakteristikama narušavanja privatnosti i osobnog dostojanstva žrtava rodno utemeljenog nasilja.
– Žene su u medijskom prostoru još uvijek objektivizirane i nerijetko svedene na ukrasni element i sredstvo privlačenja medijske ili marketinške pažnje u ulozi pasivnog objekta koji ima zadatak pratiti aktivni subjektivitet muškarca – ističe pravobraniteljica. Dodaje da su na upravljačkim pozicijama žene i dalje osjetno podzastupljene: na posljednjim parlamentarnim izborima izabrano je 25 posto žena, na lokalnim izborima izabrano 27 posto, a najmanje žena ima na čelnim i izvršnim pozicijama župana, gradonačelnika i načelnika. U zdravstvu se skrb ne uspijeva podignuti na optimalnu razinu koja bi osigurala da žene nemaju razloga za podnošenje pritužbi na uvjete u rodilištima, dostupnost ginekološke skrbi i zdravstvenih usluga vezanih za planiranje obitelji te propuste u postupanju zdravstvenog osoblja.
– Premda su u području obrazovanja žene uspješniji spol, gdje po pitanju broja diplomiranih studenata u posljednjih 20-ak godina imamo kontinuirani omjer od 60:40 posto u korist žena, i dalje su spol koji teže napreduje, najpodzastupljeniji je na najvišim hijerarhijskim pozicijama – kaže, upozoravajući na nastojanja za očuvanjem društvenog poretka s obilježjima patrijarhata u kojem je ulogu lidera tradicionalno dodijeljena muškarcima.
– U prvoj polovini prošlog stoljeća vrlo utjecajni su bili antifeministički pokreti koji su se protivili uključivanju žena u tržište rada ili davanju prava glasa, pozivajući se na "prirodni" poredak. Slični pokreti danas se također zalažu za usporavanje, ograničavanje ili čak regresiju stečenih prava, nastojeći utjecati na političke elite i na donošenje odluka. Njihove aktivnosti neizbježno pridonose usporavanju napretka. Međutim, pravno i institucionalno utemeljenje u demokratski uređenim društvima predstavlja određenu garanciju da do stvarnog nazadovanja ne bi smjelo doći – tješi pravobraniteljica.
Europa je, prema Indeksu rodne ravnopravnosti za 2024. blago napredovala u odnosu na prethodnu godinu. Hrvatska je tu 11,3 boda ispod prosjeka EU, na 24. mjestu, i pala je za četiri mjesta u odnosu na prethodno mjerenje, najviše unutar društvene poddomene, ali i u području znanja, postignuća i sudjelovanja. Najbolji rezultat ostvaruje u području novca, gdje je na 18. mjestu među članicama EU, a najveći korak unatrag imamo u području moći – od 2021. je pala sa 16. na 19. mjesto, što je najveći pad među državama i područjima.
– Hrvatska napreduje sporijim tempom od ostalih država članica, ostaje dosljedno i značajno ispod prosjeka EU. U 2022. je usporila u usporedbi s prosjekom EU i promijenila obrazac sa "sustizanja" na sporiji tempo – zaključuje V. Ljubić, a mladima poručuje da je način borbe povećanje interesa za društvena zbivanja i kontinuirana nadogradnja informiranosti o građanskim i ljudskim pravima.
UN procjenjuje da će se ravnopravnost spolova, uz sadašnji ritam, ostvariti za 300 godina. Danas je u svijetu svaka treća žena žrtva nasilja. Ako ne učinimo nešto danas, sada, hoće li se naše kćeri i unuke morati ponovo boriti za ono za što su njihove bake dale živote? Dok slavimo Dan žena, sjetimo se da smo "pristale" da u mnogim zemljama simbolični cvijet za taj dan bude – mimoza. Stidljiva mimoza koja na dodir sklapa listove. Jer žele da budemo takve. Da smo sramežljive, smjerne, permisivne. Ostajanje na tom putu vodi nas tamo odakle smo svi došli – u Obzoru koji igrom slučaja nosi isto ime kao i novine kojima je pisala i prva hrvatska novinarka Marija Jurić Zagorka, možemo to slobodno napisati – u materinu. Nismo sve sramežljive.
Otvori KEKS Pay
Na rukovodečim pozicijama se ne mogu postavljati ljudi prema kvotama, to nije ravnopravnost. Tu se radi o moći, a za sve pozicije moći se ljudi bore i najsposobniji ih ugrabe. Prava ravnopravnost bi bila kada bi na svim pozicijama bilo 50/50. Naravno žene ne stoje u redovima da rade u rudniku, kao krovopokrivači, za bauštelu itd... Život nije švedski stola pa da žene mogu birati di im se sviđa ravnopravnost i obrnuto.