Čitaju li naša djeca što bi trebala i hoće li biti zakinuta smanjenjem broja obveznih naslova u lektiri? Koja su djela primjerena djeci, a koja nisu, koje je autore pregazilo vrijeme, a koji su u međuvremenu kvalitetom svojih radova zaslužili da budu uvršteni u školsku lektiru? Ta pitanja muče roditelje, a odgovore im u pravilu nude, kako ironično kaže jedan od naših sugovornika, "kumice na placu".
Lucija Puljak, nastavnica i autorica udžbenika, smatra da se ne može paušalno procjenjivati što može zadovoljiti čitalački interes djeteta.
- Ako pažljivo ne promatramo dijete, ne možemo sa sigurnošću znati što mu je zanimljivo, a ako to ne znamo, ne možemo slijediti njegove interese niti ostvariti propisane ciljeve. Ako djetetu namećemo nešto što mi mislimo da je dobro, a njemu nije zanimljivo i ne može zadovoljiti njegov čitalački užitak, neće biti rezultata - tvrdi Lucija Puljak, upozoravajući da se u djetetu mora stvoriti ljubav prema čitanju, a ne averzija. Stoga predlaže da se učenicima ostavi sloboda izbora, odnosno da sami odluče što će čitati.
- Bilo bi korisno napraviti jako širok popis prikladnih naslova iz kojih bi dijete samo izabralo što će čitati. Na Družbi Pere Kvržice odgojene su generacije učenika, ali je današnja djeca, s drukčijim iskustvom i okruženjem, vjerojatno ne čitaju s istim žarom kao mi, iako je Mato Lovrak pisac koji piše dječjim jezikom - objašnjava L. Puljak, napominjući također da se izbor lektirnih naslova ne može zabetonirati jer se pojavljuju nova djela, možda primjerenija i prihvatljivija današnjoj djeci. Priznaje da se zauzima za individualizaciju nastave jer je to jedino moguć i ispravan način. - Moramo na taj put, iako je težak, jer ćemo jedino tako moći ostvariti rezultate - ističe, ocjenjujući da tek treba precizno odrediti broj naslova koje dijete u određenom razredu mora svladati. Što se tiče selekcije naslova u obvezne i neobvezne, koju je napravio Zavod za unapređenje školstva, kaže:
- Učitelji i nastavnici i dalje će raditi kako su radili i kako se može. Izabrat će ono što je djeci najprimjerenije, a to je bilo lakše učiniti prije jer je popis bio širi - kaže.
Ravnatelj Zavoda Josip Milat tvrdi da su upravo zbog jednog broja nastavnika koji su djecu "tjerali da čitaju sve što je bilo na popisu" morali reducirati jedan broj lektirnih naslova.
- Svatko ima svoje viđenje što bi trebalo čitati. Tu nema potpune suglasnosti. Spočitava nam se da smo, primjerice, iz lektire izbacili knjigu "Bambi", a to nije točno. Ona je i dalje ostala među obveznim naslovima - tvrdi Milat. I on smatra da se ukus današnje djece razlikuje od onoga otprije trideset ili četrdeset godina. Smatra da će se na kraju ove školske godine pokazati jesu li napravili dobar odabir i u skladu s tim radit će se revizija lektirnih naslova.
- Moguće je da od iduće godine pružimo djeci priliku da iz širokog popisa prikladnih naslova sami izaberu što će pročitati. No, konačna odluka bit će donesena za godinu dana kad vidimo rezultate sadašnjeg rasterećenja - zaključuje Milat.
- Ovo s lektirom bacanje je pijeska u oči naciji - kratko je brojne rasprave o tome što bi djeca trebala čitati komentirao predsjednik Uprave Školske knjige Ante Žužul. Tvrdi da se o obveznoj lektiri ne može govoriti improvizatorski i da se pojedini naslovi ne mogu izbacivati zato što se nekome ne sviđaju. - Razina znanja mora se definirati nacionalnim curriculumom, a raspravu o lektiri, ali i drugim stručnim temama, ne trebaju voditi kumice na Dolcu nego kompetentni stručnjaci - ogorčeno kaže Žužul.
Irena Kustura
Otvori KEKS Pay
