Realno, vuk nije problem, on je u ovoj priči samo simptom, a pravi problem je gospodarski pad, smanjenje poljoprivrede i stočarstva i depopulacija ruralnih dijelova Hrvatske. Priroda tada preuzima od ljudi napuštena područja koja zatim naseljavaju divlje životinje, poput vukova – kazuje nam Vedran Slijepčević, dr. veterinarske medicine i viši predavač na Studiju lovstva i zaštite prirode Veleučilišta u Karlovcu s kojim smo razgovarali o sve češćim viđenjima divljih zvijeri u blizini gradova i naseljenih područja.
Nedavno je tako na vuka, ili križanca, naletio automobil na izlazu iz Lekenika, kojih 20-ak kilometara južno od Zagreba, a malo izvan konteksta je bila i prošlotjedna vijest o pojavi afričkog servala u Turopolju, ne predaleko od mjesta stradavanja spomenutog vuka.
Kako stvari stoje s našim servalom, vrstom afričke divlje mačke koja može narasti do 60 cm visine i 20-ak kilograma težine, riječ je o kućnom ljubimcu, mužjaku od 12 kg iz Slovenije koji je ljetos odlutao.
– Njega traži vlasnik koji ga legalno drži kao kućnog ljubimca i svaka informacija o njegovu viđenju može pomoći da se on vrati vlasniku. Nažalost, ogrlica za praćenje mu više ne radi pa ga se ne može pratiti, no svima je u interesu da se serval makne iz prirode i vrati vlasniku čim prije. Servali se hrane uglavnom malim pticama i sisavcima i ulovit će dovoljno da prežive. Ni domaća mačka koju pustite u prirodu neće uginuti od gladi, dobri su lovci. Ovaj serval je prilično pitom, nije opasan za kućne ljubimce i ljude, a ako ga netko ugleda, neka u najkraćem roku javi kolegi Branimiru Reindlu na broj mobitela 0912923132 – kazuje nam Slijepčević koji za vuka, na kojeg je automobil prije mjesec dana naletio u Lekeniku gdje oni nisu viđeni od 2. svjetskog rata, nije siguran da je čisti vuk. Uostalom, do sada još nije stigla potvrda o tome jer se čeka DNA analiza, no u svakom slučaju riječ je o životinji koja zbunjuje stručnjake i koji još uvijek ne odbacuju ni mogućnost da je ipak riječ o vuku.
– Kolega Josip Kusak, profesor na Veterinarskom fakultetu koji se cijeli život bavi vukovima, pregledao je tu lešinu. Težak je 44,5 kg i starosti dvije do tri godine, što je impresivna masa za životinju te dobi. I ono što sam i ja primijetio s fotografija, on je uživo također vidio i slažemo se da ne izgleda kao tipični vuk. Tek nakon genetske analize ćemo saznati je li ta životinja pravi vuk ili križanac jer nešto nam je neobično u vezi njega – napominje dr. Slijepčević, kojeg ipak ne bi čudila pojava vuka na tom području, iako za sada nema drugih dojava lovaca i mještana Turopolja o njihovoj nazočnosti.
Naime, vukovi su već više od deset godina prisutni na području Kotar šume, između Siska i Petrinje, a od te lokacije na kojoj je prisutnost vuka potvrđena i snimkama, pa do mjesta stradavanja „misteriozne“ životinje, je 17 kilometara zračne linije, što je za vuka – sitnica.
Dojave lovaca
– Tu udaljenost vuk može prijeći u jednoj noći. No, ako je točna informacija da je uz stradalu životinju bilo još jedinki, to mijenja stvar jer je između Kotar šume i Turopolja rijeka Kupa. Velika rijeka poput Kupe je barijera koju vukovi nerado prelaze, ako postoji potreba prijeći će je, ali to neće raditi svakodnevno. Znači, ako prijeđu rijeku, na drugoj strani će ostati neko vrijeme. Ali s obzirom na udaljenost od Kotar šume ili Zrinske gore, gdje imamo čopore na Banovini oko Gline, ne bi bilo tako neobično. To bi samo značilo zauzimanje susjednog teritorija na kojem im plijena vjerojatno ne nedostaje – pojašnjava Vedran.
Da se divlje životinje pojavljuju na područjima gdje ih prije nije bilo više od pola stoljeća, svjedoče i pouzdane informacije otprije koju godinu o viđanju medvjedice s mladunčetom na potezu između Pokupskog i Kravarskog. Medvjedi su viđeni i na Zrinskoj gori oko Gline, dok su na Žumberku sve češće i češće prisutni, što najviše nalikuje na početak stalne prisutnosti. Sve to potvrđuje onu prvu rečenicu Vedrana Slijepčevića, jednog od najboljih stručnjaka u Hrvatskoj, ako govorimo o rasprostranjenosti i populaciji zvijeri u Hrvatskoj.
Vedran je uključen u trenutačno najveći projekt zaštite zvijeri u Hrvatskoj, LIFE Lynx, koji se bavi zaštitom risova. No, više od stotinu kamera, tzv. fotozamki, koje su postavljene u Hrvatskoj u sklopu tog projekta daju važne podatke i o drugim divljim životinjama na tom području. Zahvaljujući tim i drugim kamerama, brojnim dojavama lovaca i radu drugih stručnjaka prikupljaju se podaci i o vučjoj populaciji u Hrvatskoj, koja je iz razine ugroženosti danas u stabilnom stanju.
– Brojnost vukova u Hrvatskoj danas nije problematičan. Ne možemo konkretizirati točan njihov broj jer se podaci još skupljaju, ali vukova stvarno ima dovoljno. Primjerice, nedavno je čopor od 11 jedinki snimljen u Gorskom kotaru, na sjeverozapadnom dijelu, a na području Nacionalnog parka Risnjak ima jedan čopor od minimalno osam jedinki. Dakle, sjeverni dio Gorskog kotara ima minimalno 19 vukova u samo dva čopora, a vrlo vjerojatno bi tu bio još jedan pogranični čopor – kazuje Slijepčević koji kao sadašnja staništa vukova u Hrvatskoj spominje i Liku, kompletnu Dalmaciju, jedan čopor na Žumberku te spomenute vukove na Banovini i Zrinskoj gori gdje ih također nije bilo od Drugog svjetskog rata. Prema istoku je na Papuku prije nekoliko godina bilo štete od vukova na stoci, dok postoje i neke nepotvrđene informacije o viđanju vukova na tom području, ali konkretnih dokaza, poput fotografija ili DNA uzoraka i dalje nema.
– Kada se vukovi pojave negdje gdje ih nije bilo 60-70 godina, uvijek krene priča da ih je netko tu pustio i slično. A svi vidimo da ljudi odlaze, nestaju iz nekih područja. Bio sam i po Zrinskoj gori i po Lici gdje prolazite kroz sela koja je progutala šuma, gdje je voćnjake potpuno preuzela šuma i kamo sada dolaze jedino divlje životinje. A za srnama, jelenima i divljim svinjama dolaze i predatori. To je priroda... – objašnjava Vedran koji ističe kako s većim brojem vukova na većem području raste i konflikt s ljudima, no da opasnosti od napada vukova na ljude nema. U Hrvatskoj je u novije vrijeme zabilježen tek jedan napad bijesne vučice kod Dvora prije desetak godina, ali općenito vukovi strahuju od ljudi. I Vedran je bio svjedok da se vuk pred čovjekom povlači, čak i u situacijama kada mora za sobom ostaviti štence, dok se vukovi koje uhvate radi istraživanja i označavanja uvijek nastoje osloboditi iz klopki i pobjeći, odmaknuti od čovjeka te ničim ne odaju agresivnost prema čovjeku. No, konflikt ljudi i vukova izražen je kod stočara jer godišnje više od 1000 grla stoke strada pod vučjim očnjacima, a stočari se žale kako je teško doći do odštete od države. Stoga se događa da preuzmu stvari u svoje ruke te usmrte ili otruju vuka, iako je kazna za njegovo usmrćenje 40.000 kuna. Nažalost, danas na području Dalmacije postoje vučji čopori koji gotovo isključivo ovise o hrani od ljudske ruke, bilo da je riječ o stoci ili ilegalnim klaoničkim odlagalištima i slično. Stoga se i postavlja pitanje povratka kontroliranog odstrela, pogotovo na području tri dalmatinske županije gdje su štete od vuka najveće. A upravo na tom području postoje i čopori križanaca vukova i pasa, koji su i genetska opasnost populaciji čistoga vuka.
– Početkom godine znanstveno je dokazano da na području Dalmacije postoje čopori križanaca koji ugrožavaju populaciju čistog vuka. Isti križanci također rade znatnu štetu na stoci i moje je mišljenje da se na tom području takva populacija treba ukloniti. Njihovo postojanje istovremeno ugrožava i čovjeka i vuka. Ali tamo gdje imate zdravu populaciju vuka i stočare, tu bi neselektivan odstrel vuka bio kontraproduktivan. Naime, ako se jednom uvede kvota za odstrel, većina lovaca obično će odstrijeliti onog najvećeg vuka, alfu čopora. A kad čopor ostane bez alfe, gubi iskusnog vođu, sposobnost organizacije kod lova težeg plijena poput divljih svinja i jelena pa se time zapravo povećavaju šanse da čopor počne raditi štetu na najlakšem plijenu – stoci – napominje Vedran koji je većinu vremena posvećen zaštiti jedne druge zvijeri – risa.
Ris je, za razliku od vuka, u Hrvatskoj ugrožen. I dok su vukovi u Dalmaciji iskrižani sa psima i genetski „onečišćeni“, dotle je najveći problem s risovima upravo njihova genetska „čistoća“. Naime, svi risovi, a u Hrvatskoj ih je po procjeni oko 60 primjeraka, potječu od istih šest jedinki koje su 1973. godine puštene u Sloveniji.
– Kod nas se potomci svega šest ispuštenih risova desetljećima međusobno pare i svi su u vrlo uskom srodstvu. Došli su do te razine da, kad se dva risa pare, genetske razlike između njih su praktički kao da se pare brat i sestra. To je opasno za populaciju jer kad se pojavi prva zarazna bolest na koju je jedan ris osjetljiv, može istrijebiti cijelu populaciju. Zato smo, preko projekta LIFE Lynx, u kojem je karlovačko Veleučilište partner, odlučili na područje Slovenije i Hrvatske dovesti 14 risova iz Karpata, s područja Slovačke i Bugarske – pojašnjava Vedran detalje projekta teškog gotovo sedam milijuna eura i u koji je uključeno 11 partnera iz pet europskih država. U Hrvatskoj su partneri u projektu i Veterinarski fakultet Sveučilišta u Zagrebu i Udruga Biom.
Do sada su iz Karpata prebačena dva risa, Goru i Doru, koji se snalaze odlično i koji se prate preko ogrlica i foto zamki.
– Na Karpatima obitavaju tisuće risova, ondje je prirodna selekcija jaka te su genetski vrlo raznoliki i snažni. Nadamo se da će ti geni dugoročno spasiti našu populaciju, koja trenutačno brojem i nije tako loša, ali je genetski ugrožena. Prebrojili smo lani 42 odrasle jedinke i 20 mladunaca, no utvrdili smo i da kod nas ženke umjesto dva do tri mladunca, što je uobičajeno za risove, sa sobom uglavnom vode tek jednoga. Što ubija ostale mladunce u prvim mjesecima života, ne znamo sa sigurnošću, kao ni je li baš ta genetska srodnost možda izazvala neke od tih problema – napominje Slijepčević.
Risovi su u Hrvatskoj istrijebljeni 1903. godine kada je zabilježen ulov zadnjeg risa, a 1973. je populacija obnovljena. Projekt LIFE Lynx trebao bi tu populaciju genetski osvježiti, a prvi rezultati su optimistični jer su se Goru i Doru dobro prilagodili novom staništu. U sljedećim godinama će na područje Slovenije i Hrvatske biti pušteno još 12 risova s Karpata. Za razliku od vukova, risovi ne čine štetu na stoci te ne izazivaju puno konflikata s čovjekom. Štete od risova su rijetke, prosječno tek jedna godišnje uglavnom od mladih risova koji prerano ostanu bez majki.
No, za razliku od risova jedna druga zvijer danas čini poveću štetu, a i jako su se proširili – čagljevi. Vedran ističe da je čagljeva, posebno u dalmatinskom dijelu Hrvatske, uvijek bilo. Za razliku od vukova, opstaju u velikim gustoćama, tako da u Dalmaciji, ali i u Slavoniji postoji velik broj čopora koje je danas nemoguće prebrojiti.
Životinje koriste ceste
– Puno se ljudi pita otkud odjednom čagljevi ondje gdje ih nije bilo. No, zanimljivo je da oni nisu došli iz Dalmacije koja je relativno blizu nego s istoka – Bugarska, Srbija, istočna Slavonija. Zašto? Zato što čagljevi izbjegavaju područja u kojem ima vukova, tako da su u Dinaridima vukovi najvjerojatnije bili barijera širenju čagljeva, ali sada su oni stigli obilaznim putem, krećući se opet područjima slabe naseljenosti. Vuk i čagalj se ne trpe i gdje ima vukova, nećete imati čagljeve u velikom broju – kazuje nam Vedran koji je uključen i u niz projekata istraživanja invazivnih vrsta u Hrvatskoj, koje prijete ekosustavu. Posebno ističe nutrije i bizamske štakore koje čine veću redukciju vegetacije, čime onemogućavaju gniježđenje ptica močvarica u vlažnim staništima.
No, još jedna aktualna stvar počinje ostavljati traga na ekosustav, ali naročito stvara probleme stručnjacima u promatranju ponašanja i praćenju divljih životinja u Hrvatskoj. To je migrantska ruta.
Naime, migranti se kreću područjima u kojima normalno obitava divljač, a po noći često koriste ceste, koje istovremeno koristi i divljač.
– Životinje zapravo jako puno i jako često koriste naše ceste i staze, iz jednostavnog razloga – zašto bih se išao penjati preko stijena ako mogu bez muke ići cestom, što se i vidi na snimkama naših i fotozamki drugih istraživača. Ali ako imate puno ljudi na tim cestama, životinje ih počinju izbjegavati, a to se sada događa. Životinje ne razlikuju turiste od šumara, pa tako ni migrante. Prisutnost ljudi jednostavno ih odvraća. Tako da smo primijetili da su životinje stoga promijenile neke svoje navike, koje sada istraživačima stvaraju probleme u praćenju.
Primjerice, u okviru praćenja i hvatanja risova na području Plitvica risovi su značajno promijenili svoje kretanje u toj mjeri da ih je sada puno teže pratiti. Kamere sada na Plitvicama uglavnom snimaju ljude, tako da se životinje sklanjaju pred tim ljudima i bitno mijenjaju svoje navike. Neće to njima jako naštetiti, one će se snaći, naći nove rute, ali nama istraživačima je sada puno teže predvidjeti njihovo kretanje – kazuje nam Vedran Slijepčević.
Scene koje su vas najviše iznenadile: Najveći hit bila je djevojka na parkiralištu
Ili su ljudi mžda sve bliže njihovim staništima? Šire gradove, ulaze u njihov teritorij, uništavaju im okoliš, prirodne neprijatelje i emete hranidbeni lanac... Čovjek največa zvijer planete, jedina istrebljuje druge vrste pa i sama svoju je sposobna gennocidom satrat, to nam je naš VELEUM priuštio, u njemu se sva zvjerstva kontempliraju ,rađaju, živoinje pak samo djeluju nagonski, ili obrambeno ili u potrebi za hranom i to koliko im treba!