Živimo u liberalnoj demokraciji, političkom poretku koji je za mnoge još donedavno predstavljao san. Demokracija je sustav koji, kaže se, osigurava ljudima slobodu. Ona je poput hegelovskog "boga koji hoda zemljom". Dovođenje u pitanje njenog savršenstva smatra se svetogrđem. Tko može sumnjati da nam demokracija nudi najbolji od mogućih svjetova?
Ali, kao što biva sa svakim snom, na javi sve to izgleda dosta drugačije. Zbog svakidašnjih apsurda života u demokraciji sve više ljudi gubi povjerenje u sustav. Demokracija kao da je postala karikatura same sebe, pa nam se, primjerice, sasvim ozbiljno sugerira kako je samo glas za vlast glas za demokraciju, dok se glasovi za oporbu smatraju glasovima za neprijatelje demokracije.
Uh, uh, nema nametanja da je glas za vlast demokracija... Problem je u radikalnom dijelu civilnog društva, uglavnom onom koje se zove progresivno. Taj dio civilnog društva ima veliki utjecaj u medijima i javnom životu, a nameće se stav da se taj pogled ne smije propitivati niti tražiti argumentacija teza i tvrdnji... Problem je da se isto načelo nameće i znanstvenoj zajednici, pa se često na osnovu ideologije i favoriziraju ili zabranjuju znanstveni radovi. I to ne samo u društvenim znanostima... Politička korektnost se pretvorila u žestoku cenzuru, što je sušta suprotnost demokraciji. To je zapravo sve postalo karikatura demokracije, onaj tko je glasniji i tko više gnjavi kolo vodi. Čak se ne smije više niti propitivati zdrav razum...