Kada sam prije petnaestak godina u Tjednom magazinu Forum objavio tekst u kojem sam zaključio kako je, ako nastavimo civilizacijski zastranjivati globalno i kontinuirano, rat neizbježan, u uvijek dobronamjernim i vjerodostojnim anonimnim komentarima ispod online verzije kolumne bio sam izvrgnut pravoj kanonadi podsmijeha. Gdje on to vidi rat, bilo je jedno od pitanja koje sam dobro zapamtio, uz paušalnu argumentaciju prepunu fraza kako živimo u najboljem od ikad najboljih svjetova. Iskreno, ja sam tada rat vidio svuda oko sebe i bio sam prestravljen činjenicom kako se preko toga olako prelazi i kako je avetinja uništenja koja nas obavija nevidljiva za većinu drugih. Petnaestak godina kasnije istim se čudom čudim kako je mogućnost konflagracije postala opće prihvaćena činjenica do te mjere da na raznim nosačima informacija ne samo da se o ratu govori kao o nečem mogućem nego stručnjaci već uvelike, recimo, preporučuju koji je kvart u Zagrebu najsigurniji u vremenu opće pucačine.
Domovina je paradoks. Imperativ i histerija nikad zadovoljna ljubavlju koju joj moraš manifestirati
Otvori KEKS Pay
