U zbirnim rezultatima europskih izbora, kao da su na stranu stavljeni zanimljivi ishodi u pojedinim zemljama. A možda i najsadržajniji bio je rezultat u Češkoj gdje je liberalna europska parlamentarna grupa ALDE zabilježila rast od dva mandata dok su pučani, primjerice, izgubili dva, a socijaldemokrati četiri mjesta. No, iza tih zbirnih podataka krije se jedna od najzanimljivijih i najmanje koherentnih političkih scena koja je izrasla iz potpunog nepovjerenja građana u poštenje političkih elita. Zanimljivo, Češka je istodobno najrazvijenija tranzicijska zemlja Europe na čije dinamično gospodarstvo politika gotovo uopće ne utječe.
Češki Berlusconi
Prag je ovih dana središte antikorupcijskog aktivizma na Starom kontinentu. Prošli su se utorak deseci tisuća prosvjednika okupili kako bi “otkazali poslušnost” premijeru Andreju Babišu zbog korupcije. Prema organizatorima, na Vaclavov trg došlo je oko 120 tisuća ljudi, što prosvjede čini najvećima od Baršunaste revolucije i pada komunizma.
Babišu se, vrlo jednostavno, zamjera usmjeravanje subvencija iz fondova Europske unije prema svojoj tvrtki Agrofert prije desetak godina. Inače, premijer Babiš je drugi Čeh po bogatstvu, koje se procjenjuje na 3,7 milijardi dolara. Prije više od mjesec dana češka je policija zaključila istragu o njemu te je predložila da mu se mora suditi.
Prije desetak dana također je procurilo i izvješće Europske komisije koje kaže da je češki premijer u sukobu interesa te da mora strukturama Europske unije vratiti oko 17 milijuna eura zbog toga što je novac iz fondova EU išao u Agrofert, a Bruxelles je otišao toliko daleko da je potkraj prošle godine prestao Češkoj isplaćivati novac iz strukturnih fondova kako bi se namirio zbog navodne Babiševe korupcije.
Valja pritom napomenuti da su to dva odvojena korupcijska slučaja. Uza sve to, češki je premijer za ministricu pravosuđa postavio Mariju Benešovu, svoju saveznicu, što je dodatno razgnjevilo prosvjednike. On ju je na to mjesto postavio dan nakon što je policija preporučila da se premijeru sudi.
I zaista je zbog toga zanimljivo da je na europskim izborima prije samo dva tjedna češki premijer – premoćno pobijedio. Njegova stranka ANO (što na češkom znači “da”) osvojila je 21 posto glasova, gotovo sedam posto više od glavnih rivala, desne Građanske demokratske stranke (ODS), a treća je s 14 posto bila Piratska stranka. ANO, osim što dominira češkom politikom, u međunarodnim je krugovima poznat kao možda i najmanje liberalna stranka članica liberalne grupacije ALDE.
No, nije ANO jedina neuobičajena stranka češke političke scene. Spomenuti Pirati borci su protiv establišmenta i zagovornici direktne demokracije, a tu je i neizostavna Komunistička stranka Češke i Moravske (KSČM), trenutačno možda i najsnažnija komunistička stranka u Europi. Na europskim izborima osvojila je sedam posto glasova.
Češka socijaldemokratska stranka (ČSSD) pak tradicionalna je stranka lijevog centra koja je na izborima pala ispod cenzusa. Zbog toga je Češka jedna od rijetkih europskih zemalja u kojima je nakon izbora krajnja ljevica jača od lijevog centra. Valja spomenuti da je nezanemarivih 1,56 posto glasova dobila lista “Da, mi ćemo trolati Europski parlament” čije ime dovoljno govori o tome što neki češki birači misle o demokraciji i europskim izborima.
No, politička scena na kojoj su linije između eurofila i euroskeptika dobrano zamućene, jednako kao i one između elitista i populista, dio je šireg trenda personalizacije politike, odnosno porasta važnosti konkretnih osoba, posebno šefova političkih stranaka, u političkom životu, što traje posljednjih desetak godina. Kako je Ladislav Cabada, češki politolog, pisao 2018. za hrvatski znanstveni časopis “Političke analize” u članku “Nova personalizirana stranačka politika u Češkoj”, personalizacija češke politike polako je uhvatila korijenje u tamošnjoj političkoj areni, a sve se ubrzalo nakon gubitka rejtinga ODS-a i ČSSD-a, dviju glavnih stranaka desnog i lijevog centra prije otprilike desetak godina.
Izbori 2017. bili su prekretnica jer se na njima prvi put dogodilo da ni ODS ni ČSSD nisu osvojili prvo mjesto. Umjesto njih, premoćno je pobijedio ANO i njezin šef Andrej Babiš.
Cabada ovako opisuje politički program ANO-a: “Babiš i njegovi pristaše ponudili su populističku, protupolitičku retoriku u kojoj se sve političare naziva kleptokratima i naglašava se da on nije političar. Državom bi trebalo upravljati kao tvrtkom, smatra Babiš. Popularan je njegov slogan ‘Mi nismo političari, mi vrijedno radimo’”. Babiš je, dodaje Cabada, svoje poslovno carstvo uskoro preselio na medijsku industriju pa su ga zapadni mediji zato usporedili s bivšim talijanskim premijerom Silvijem Berlusconijem, također medijskim tajkunom.
U vrijeme velikih prosvjeda protiv njega, zanimljivo je da češki premijer ima jednog bliskog suradnika, predsjednika zemlje Miloša Zemana. On je pobijedio na predsjedničkim izborima 2013. i 2018. godine, a njegova je snažna uloga u domaćem političkom sustavu najbolji pokazatelj koliko je politička scena personalizirana. Jer dok on na predsjedničkim izborima osvaja mandate, njegova Stranka građanskih prava na prošlim je parlamentarnim izborima osvojila 0,36 posto glasova.
U ovom trenutku Babiševa vlada ANO-a i socijaldemokrata ovisi o podršci komunista, a dvije stranke ljevice već su otvorile mogućnost da će prekinuti suradnju s premijerom što bi izazvalo nove izbore.
– Biti u vladi s premijerom kojeg se kriminalno goni, u vladi protiv koje se prosvjeduje na ulicama, nije baš najbolja prilika za osvajanje glasova – rekao je parlamentarac iz socijaldemokratskih redova Radek Hlaváček. Kako je ta stranka na europskim izborima osvojila 3,9 posto, zavladala je panika u njoj.
Oporbeni je lider Petr Fiala, predsjednik ODS-a, kojeg je inače osnovao Vaclav Klaus (drugi češki predsjednik nakon Václava Havela – bio je šef države od 2003. do 2013.), rekao da će oporba tražiti da tvrtke povezane s Babišem prestanu dobivati subvencije, s čime su se složili socijaldemokrati.
Češki pak premijer odbija svaku pomisao na to da bi mogao dati ostavku, a Europsku je komisiju, prema klasičnoj retorici populizma, optužio da kada njega optužuje, radi protiv cijele zemlje.
– To je napad na Češku Republiku, na interese građana Češke Republike koji destabilizira Češku Republiku – rekao je Babiš koji tvrdi da nije prekršio nijedan zakon.
Transparentan sustav
Nasuprot ovakve političke scene, ekonomska je krvna slika zemlje vrlo zdrava, i to ne samo kad se usporedi s hrvatskom. U članku “Gospodarski rast, konvergencija i članstvo u EU: Empirijski dokazi iz Hrvatske” koji je u časopisu “Ekonomski pregled” objavljen ove godine, Goran Buturac prikazuje koliko češko gospodarstvo dobro stoji.
Prije tri godine (2016.), što su najrecentniji podaci koji se spominju u članku, češki je BDP po stanovniku bio najveći među svim postkomunističkim zemljama - 25.700 eura. Za razliku od toga, hrvatski je iznosio 17.300 eura. Još se veća razlika te 2016. godine vidjela u javnom dugu. U Češkoj je iznosio 36,8, a u Hrvatskoj 82,7 posto. To znači da češka vlada ima znatno veći manevarski prostor u budućnosti zadužiti se kako bi mogla financirati svoje potrebe kada jednom zapadne u recesiju.
Osim toga, Češka danas, 2019., ima najmanju stopu nezaposlenosti u EU, samo 2,1 posto. U Hrvatskoj ona iznosi 7,3 posto, što je znatno niže nego prije nekoliko godina, čak niže nego u Francuskoj, ali i dalje je po tome Hrvatska među slabijim članicama EU. Češki je izvoz vrlo snažan: prije dvije godine ta je zemlja izvozila robe za oko 15 tisuća eura po stanovniku, najviše od svih tranzicijskih država. Hrvatska pak samo za 3350 eura.
O povezanosti političke i ekonomske slike u toj zemlji te o razlozima za gospodarski uzlet Češke pitali smo dobrog poznavatelja te zemlje Damira Novotnyja, ekonomskog analitičara.
– Politička scena nije bitna za češki ekonomski rast. Ekonomski sustav te zemlje sliči njemačkom i investitori se u Češkoj ne osjećaju kao da su u stranoj državi. Iako Češka nije uvela euro te se tvrdoglavo drži krune, gospodarska je slika vrlo dobra, a porezno opterećenje malo. Sam je porezni sustav također transparentan – kaže Novotny.
Objašnjava da zemlja dobro vodi industrijsku politiku, a vrlo je kvalitetno privukla investitore u automobilsku industriju koja u Češkoj prosperira.
– Iskoristili su blizinu Njemačke te su otvorili pogone Volkswagena, a zatim i francuskih te južnokorejskih proizvođača automobila. Industrija je otvorila kvalitetna radna mjesta zbog čega se Česi ne iseljavaju – nastavio je Novotny. Pa ipak, gospodarski rast prije dvije je godine iznosio 4,5 posto, a 2018. pao je na oko tri posto.
Imaju manje plaće, a izvoze pet puta više!?
Zanimljivo je, vidi se iz Buturčeva članka, da je prosječna bruto plaća u Hrvatskoj 2016. iznosila 1029 eura, a u Češkoj devet eura manje. No, to nikako ne znači da Hrvati žive bolje od marljivih Čeha.
– U Češkoj su troškovi života, izuzev u Pragu, niži. U Hrvatskoj cijene podiže neefikasan državni sektor, zbog kojeg su visoki PDV i porez na dohodak, a Češka je izbjegla interne monopole, što je karakteriziralo hrvatsko gospodarstvo prije ulaska u EU. Uz to, hrana je u Hrvatskoj skuplja – pojašnjava Damir Novotny te dodaje da Česi, za razliku od Hrvata, nisu skloni zaduživanju. No, posljednjih su godina i češke plaće porasle, a prošle su godine dosegle 1242 eura u bruto iznosu.
– Češka je izvozno orijentirana, a turistički je sektor jači nego što mislimo, pri čemu je, naravno, Prag predvodnik trenda – dodaje Novotny.
Prije godinu dana, Daniel Hinšt, autor na Ekonomskom labu, napisao je tekst “Češka i Hrvatska: zašto su Česi otišli toliko naprijed?” u kojem ističe veću liberalnost tamošnjeg gospodarstva. Visok indeks ekonomskih sloboda, manji porezi, viša pozicija od Hrvatske na ljestvici Doing Business, ali i druga najniža stopa siromaštva među zemljama iz skupine OECD-a karakteristike su tamošnjeg gospodarstva. Ali, valja zabilježiti, to je i relativno visoka javna potrošnja od 41 posto BDP-a.
Još je jedna velika razlika između dvije zemlje to što je Češka mnogo manje od Hrvatske ulagala u infrastrukturu, već je novac usmjerila u obrazovanje. Karlovo sveučilište, ističe Damir Novotny, najbolje je u istočnoj Europi.
Češki slučaj mogao bi ukazati na činjenicu da je zdrava ekonomska struktura za svakodnevni život građana važnija od političke stabilnosti na koju se pozivaju mnogi političari u Hrvatskoj i Europi.
Trebalo je samo staviti podatak zaposlenih u državnom i realnom sektoru i kod nas i u Češkoj i sve bi bilo puno jasnije.