Večernji List - najnovije vijesti iz Hrvatske, svijeta, sporta, showbiza i lifestyle
Naslovnica Vijesti Hrvatska

Bi li i Tuđman danas pitao: Jesmo li se za ovo borili?

Franjo Tuđman bio je političar i državnik koji je Hrvatima pružio rijetku šansu da pad komunizma iskoriste za stvaranje vlastite države. Nakon Zvonimirove kletve i Pavelićeve blamaže, Povijest se napokon smilovala Hrvatima
08. prosinca 2019. u 09:43 33 komentara 1249 prikaza
Frajno Tuđman o Jacques Paul Klein - travanj 1997.
Foto: Davorin Višnjić/PIXSELL

Prvom hrvatskom predsjedniku događa se posmrtno da mu – zbog novog odnosa ponude i potražnje na tržištu političkih ideja – raste cijena kod glavnih frakcija hrvatske nacije koje su ga obožavale za života: kod domoljuba je učvrstio položaj glavnog državotvorca jer im je podario državu na koju su stoljećima čekali; kod nacionalista čuva ugled nacionalnog vođe jer je vojnički i politički pobijedio Srbe, a kod antikomunista ideološki stoji sve bolje jer je srušio poredak koji ih je proganjao. Ne kotira Franjo Tuđman slabo ni kod neutralnijih dijelova hrvatskoga društva, osobito u usporedbi s njegovim nasljednicima; imao je on (su)više vlasti u rukama, ali se pamti da ju je znao upotrijebiti kad je trebalo, a zaboravlja što ju je zloupotrebljavao kad nije trebalo.

Andrej Plenković Tuđman je bio je jedini istinski hrvatski suverenist za razliku od ovih koji kasnije o tome pričaju

Bio je političar i državnik za svoje vrijeme koje je Hrvatima pružilo rijetku šansu da pad komunizma i raspad poslijeratnog poretka u Europi iskoriste za stvaranje vlastite države. Nakon Zvonimirove kletve i Pavelićeve blamaže, Povijest se s Tuđmanovim likom i djelom konačno smilovala Hrvatima.

Kritičari su, također, ublažili kritike. Civilni dijelovi društva odnosili su se negativno prema prvom hrvatskom predsjedniku zato što su razdvajali hrvatstvo od njegova nacionalizma, zato što pod domoljubljem nisu podrazumijevali uzurpaciju domovine, zato što ideologiju nisu doživljavali na sektaški, crno-bijeli način, zato što su strogo odvajali modernu, demokratsku Hrvatsku od surogata od države iz Drugog svjetskog rata i zato što se nisu mirili da se usred borbe protiv vanjskoga agresora rasprodaje državna imovina. No, i Tuđmanovi protivnici vide da se loše stvari u državi nastavljaju, da se zemlja drži na začelju Europe, da je sve više potresaju unutrašnji sukobi koji bi s njegovim autoritetom vjerojatno bili davno zaključeni.

Ostvario snove generacija

Ne čudi što se Hrvati prema Franji Tuđmanu nastavljaju odnositi pobožno, što kleče pred njegovim kipovima, pale svijeće za sve dobro što je učinio za njih, što je stvorio državu, na prvome mjestu; sve što je bilo loše za njegove vladavine, počinjeno mišlju, riječju ili djelom, odavno su mu oprostili. Drugo božanstvo u međuvremenu nisu izgradili, iako i hrvatski narod voli pastire i čuva mentalitet stada. Što se puka tiče i njegovih emocija, prvi hrvatski predsjednik može mirno počivati u faraonskoj grobnici na Mirogoju; kad bi se mogao vratiti, oprostili bi mu još jednom sve propuste koje je njegova vlast počinila u dramatičnoj borbi za državu, a iz zahvalnosti bi ga ponovno izabrali na predsjedničku dužnost. Ako su očekivali Tuđmana poslije Tuđmana, bolje je da ga nisu dobili; Hrvatskoj treba moderan političar koji će je izvući iz kontradikcija u kojima ih je Tuđman ostavio. Sa svim pobjedničkim zaslugama, on je ipak bio čovjek staroga kova koji nije bio stvoren za moderne zadatke; više je on rješavao hrvatske državotvorne zaostatke, i u tu borbu ulazio s prošlošću generala, sa znanjem povjesničara i bez političkoga iskustva, nego što je gradio državu budućnosti.

POVODOM ADVENTA Orkestar Hrvatske vojske u Zračnoj luci Franjo Tuđman

Tuđmanova Hrvatska uređena je na papiru kao korektna demokratska država francuskoga tipa, ali bez demokratskih tradicija da u praksi sam ne bi bio veći „republikanski monarh“ od generala De Gaullea. Prvi je predsjednik uselio Hrvate, etničke i političke, u vlastitu državu, ali nije izgradio suptilnu demokratsku logistiku da se svi u njoj osjećaju ravnopravno, slobodno i sigurno. Nasuprot komunističkom monizmu koji je i sam iskusio i gubitkom položaja i gubitkom slobode, uspostavio je pluralizam, ali bi ga, da je mogao, ostvario na američkoj formuli, s dvije stranke, HDZ-om i SDP-om (za razliku od Amerike, ne bi se smjenjivale na vlasti). Poslije svih mogućih cenzura i ograničenja koje su i njega pogađale, zaštitio je slobodu mišljenja i izražavanja, ali je zadržavao kontrolu vlasti nad medijima, za svaki slučaj. Jamčio je manjinama, etničkim, prije svega, i srpskoj napose, političku zastupljenost i kulturnu autonomiju, ali je, gdje god je mogao, provodio politiku nacionalne homogenizacije (nekad i hegemonije).

Ostvario je državnost o kojoj su generacije sanjale, ali je njezinu održivost prepustio nasljednicima koji nisu uspjeli aktivirati sve njezine potencijale, ljudske i materijalne, da država bude održivija. Uspostavio je suverenost, ali je suvremenost ostavio svome nasljedstvu, da je ono odvoji od prošlosti. Jasno se i pozitivno odredio prema antifašizmu, i negativno prema ustaštvu, ali je i on, iz pragmatičnih razloga borbe protiv velikosrpske agresije, znao zažmiriti kad bi netko zalutao k njemu, misleći da Tuđman nastavlja borbu koju je dobio ‘45., s partizanima. Ostao je vjeran antifašizmu, čak i Titu kao ratnome vođi, a postupno je raskidao s komunizmom i s Titom kao komunističkim vođom, onako kako je sazrijevalo njegovo uvjerenje da ne može stajati iza zločina koje su komunističke vlasti počinile nakon rata i da ne može braniti demokraciju u kojoj postoji jedan vođa (to bi se i dalo), jedna stranka i jedna misao.

Čelništvo HDZ-a položilo vijence kod rodne kuće dr. Franje Tuđmana Milan Ivkošić Suverenisti vide samo Srbe, slijepi su za koloniju Hrvatsku

Deficiti hrvatske države, demokratski i razvojni, bilježe se više Tuđmanovim nasljednicima negoli samome Tuđmanu: osnivač države, računa se, postigao je svoje jer su Hrvati konačno preuzeli sudbinu u svoje ruke; što (im) nije bolje, to je stvar onih koji hrvatskom sudbinom dalje kormilare. Život poslije Tuđmana otkriva da hrvatska politika nije u stanju učvrstiti njegovo kapitalno djelo i napraviti korak naprijed a da to ne bude korak u novu provaliju. Prvi predsjednik ujedinio je i naciju i državu, više zbog vanjske ugroze negoli stvarne unutrašnje svijesti da se treba riješiti fatalnih podjela koje su u kritičnim vremenima slabile nacionalno biće. Kad je zagovarao pomirbu, Tuđman je mislio dugoročno, da će ispuniti političke i psihološke potrebe da se mala nacija ne iscrpljuje vječno u međusobnim borbama. Nije, međutim, pomirbu do kraja ideološki raščistio, da se u ime pomirbe ne bi otvarali novi sukobi. Kad je odgađao lustraciju, ili sasvim odustajao od nje, misleći, vjerojatno, na to da ne izaziva nove podjele dok traje opsada države, nije računao na to da pomirenje i lustracija idu u paru. Da je nakon pobjede proveo lustraciju, učvrstio bi pomirbu; svi koji bi prošli kroz to rešeto dobili bi istu šansu javnoga djelovanja u demokratskoj državi. Da su je proveli Tuđmanovi nasljednici, makar i u minimalnom opsegu, oslobodili bi i njega sumnji da je štitio sebe ili neke svoje proskribirane suradnike da su i sami plesali u vražjem kolu komunističke represije.

Gordan Grlić Radman MVEP o dokumentarcu: 'Tito je bio komunistički diktator, a Tuđmana i Miloševića ne smije se izjednačavati'

Osnivač države s vremenom je postao referentna točka hrvatske politike, i za desnicu, koja ga znade osporavati dok ga brani, i za ljevicu, koja ga može braniti dok ga osporava. Sve što se o njemu govorilo dok je bio na životu (i na vlasti), ne prestaje vrijediti ni nakon njegove smrti – da je bio generalski krut, da je vladao autokratski, da ga se nije moglo odvratiti da ne zabada nos gdje ne treba, da ga se nije dalo urazumiti da ne izlaže svoj autoritet u sporednim stvarima, makar bile najvažnije na svijetu. No, s njim je Hrvatska znala da ima pilota u kabini, da netko kormilari državom, što u nekim situacijama poslije njega dramatično nedostaje na toj razini državne vlasti. Život bez Tuđmana otkriva da Hrvati tragaju za novim Tuđmanom; ne zato što bi prvi, ili pravi, bio savršen, nego zato što među njegovim epigonima ima toliko površnosti da Tuđman bez vlasti izgleda veći nego što je bio na vlasti. Gledajući sve tuđmane poslije Tuđmana, izgleda kao da je u njegovoj osobi Guliver vladao zemljom patuljaka.

Hrvatska je u Franji Tuđmanu imala vladara s kojim se moglo znati što (ne)će reći, i što (ne)će napraviti; s njime nije bilo velikih iznenađenja. Držao se doslovno načela „Sve za Hrvatsku“, nešto manje drugoga dijela „Hrvatsku ni za što“, računa li se kako je za sitniš krčmio državno blago. Nije lako biti uvijek u pravu, čak i s podrškom naroda. Tuđman je imao duh pravednika i mentalitet pobjednika, bio je na pobjedničkoj strani u Drugom svjetskom ratu, apsolutni pobjednik, politički, vojni i diplomatski u Domovinskome ratu. Između dva rata, skidao je generalsku uniformu i raskidao s Partijom, da ne bi završio na gubitničkoj strani. Rođeni pobjednik, nije volio gubiti ni na kartama; kažu da se na tome razišao s Mikom Tripalom, dok su tratili vrijeme u Beogradu, prije nego što će se politički razići oko demokratskih standarda nove hrvatske države. Da bi pobjeđivao u tenisu, morali su mu birati partnere koji su podnosili poraze lakše od njega (zato Goran Ivanišević nije bio u igri?). Ni s Edom Murtićem, koji mu je pomagao pri povratku u Zagreb, nije razlaz počeo od politike, kako je to javno izgledalo. Tuđman je i zatvore pretvarao u svoje pobjede, tipično za ambicioznog političara koji se tako oslobađao od hipoteka totalitarne države kojoj je služio.

Franjo Tuđman Novo visoko odlikovanje Sabor potvrdio uvođenje novog odlikovanja - Velereda Franje Tuđmana

Prije nego što će Hrvatsku izdvojiti iz Jugoslavije i prije nego što će prvo desetljeće voditi suvereno novu državu, on je najvišu funkciju dosegao u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, među hrvatskim generalskim kadrovima u koje je Tito imao povjerenja. Uza sve razočaranje koje je mogao imati u vojsku koja je napala njegov narod, Tuđman je ostao zaljubljen u uniformu: nije mu pristajala, da bi u njoj defilirao na pistama, a ipak ju je oblačio, da pokaže vojnički eros u sebi. Njegova je snaga bila ispod kože; ono što se vidjelo na njemu, i pokraj jakih fizičkih dimenzija (koje je Rikard Gumzej dobro pokrivao da je bio među najelegantnijim državnicima u Europi), nije ni njegove skulptore inspiriralo da od njega naprave jači i izražajniji lik. Ako je to važno, imao je prestrogi pogled i namršteno lice, da ga ni Branko Lustig ne bi progurao u holivudske ljubavne filmove.

Odgovornost za propuste

Na ulogu Franje Tuđmana u hrvatskoj povijesti može se gledati iz dva različita ugla koja su se sukobljavala i za njegova života: na jednoj su strani njegove neosporno velike zasluge za formiranje države, što ga i drži na vrhu liste istaknutih hrvatskih vođa, a na drugoj odgovornost za propuste države, kao posmrtni Damoklov mač nad njegovim vratom. Vrijeme, čini se, oslobađa prvoga predsjednika odgovornosti za loše detalje njegove vladavine, a pojačava globalne zasluge za državu. Hrvati mu, iz zahvalnosti, dižu političke spomenike, što ne bi bilo nezasluženo kad bi u tome bilo više mjere i više ukusa. Uređena bi država trebala biti najbolji Tuđmanov spomenik; za to bi trebala biti bolja, pravednija i uspješnija nego što jest. Kad se pogledaju rezultati, opravdano djeluje nezadovoljstvo što Hrvatska ne daje više svojim ljudima, koje se izražava na različite načine, pa i masovnim bijegom iz zemlje. I sam bi se Tuđman (u)pitao: jesmo li se za ovo borili, iako bi sam sebi morao reći da je prvi ugrozio gospodarsku supstancu zemlje i poremetio socijalnu i političku ravnotežu kad je privatizirao državnu imovinu.

Trodnevna žalost Smrt Tuđmana - Sablasna tišina na ulicama i građani sa suzama u očima

Točno je da je temelje države postavljao u teškom vremenu egzistencijalne borbe za opstanak! Nisu Hrvati odustajali ni kad je pao Vukovar, nakon divljačkih napada, ni kad je okupirana dobra četvrtina zemlje, nakon neravnopravne borbe protiv Armije u kojoj je i Tuđman služio i koju su i Hrvati financirali, ni kad je nova država bila pod embargom, i političkim i vojnim, nakon jednostranih diplomatskih kampanja. Tuđmanu se mora priznati da je i hrabro i vješto išao do ruba mogućega, surfajući na visokim valovima nacionalne (i nacionalističke) energije koju je i sam oslobađao obećanjima o hrvatskoj državi: to je ključ konačne hrvatske pobjede. Tko predvodi takvu borbu jednoga naroda, koja se, inače, ne vodi svako stoljeće, nosi pobjedničku aureolu, uza sve zamjerke koje mu se mogu opravdano upućivati što je država jednima majka, a drugima maćeha.

Školski formirao pokret

Kad se vlast stala kotrljati ulicama Zagreba, gdje je godinama vladala „hrvatska šutnja“, a iz Beograda dopirale ratničke trube, Franjo Tuđman bio je najlukaviji, ako ne i najmudriji, da Hrvatima ponudi kompletni paket usluga i u borbi protiv agresivnog (veliko)srpskog nacionalizma i u borbi za hrvatsku državu. Bio je dobro plasiran za tu ulogu: zbog hrvatskog nacionalizma bio je u dva navrata u jugoslavenskim zatvorima, da se može predstaviti uvjerljivo kao protivnik Jugoslavije; nije bio disident klasičnoga tipa, njegovo disidentstvo više je bilo motivirano nacionalnim nego demokratskim razlozima, što je bilo važno u okolnostima kad se više brinulo što će biti s Hrvatskom, nego kakva će Hrvatska stvarno biti; imao je ratno i vojničko iskustvo, što je postajalo značajno u situaciji kad je postajalo sve izglednije da će se Hrvatska morati braniti oružjem; imao je auru antifašista, što je bilo pozitivno u zemlji u kojoj je bilo puno žrtava jedne druge „hrvatske države“, a osobito vani, u krugovima koji su (se) plašili obnove ustaške države.

Peđa Grbin Peđa Grbin: 'Tuđman ne zaslužuje da se po njemu zove odličje najvećeg reda'

Prvo je, školski, formirao široki pokret, i s nacionalistima, i s komunistima, i s pripadnicima staroga režima i s njihovim žrtvama, na platformi hrvatskoga suvereniteta, što je bilo drugo ime – ne i lažno – za hrvatsku državu. Zatim je krenuo u boj za narod svoj. Za njega nikakva Jugoslavija već dugo nije bila moguća, jer je, po njegovu shvaćanju, zapostavljala Hrvate i izrabljivala Hrvatsku, a s Miloševićevim programom Velike Srbije svaka Jugoslavija postala je nemoguća. Ipak, u opasnom vremenu neizvjesnosti i previranja, da bi izbjegao rat, bio je spreman na ograničeni pakt i na privremeni model konfederacije, do konačnoga razlaza. Na toj je platformi pobijedio na izborima; na toj je politici vodio novu državu. Nije u Beogradu imao partnera za mirno razdruživanje; tamo su se već odlučili za ratnu opciju.

Dok su po Hrvatskoj velikosrpske falange skandirale „Ovo je Srbija“, a u Beogradu se podmazivalo oružje i vraćao svetosavski kult i gazimestanski mit, voda je skretala na Tuđmanov mlin. Hrvati nisu imali izbora nego da se organizirano suprotstave, da od statusa federalne jedinice ne bi bili degradirani na rang provincije u velikoj Srbiji.

U Predsjedničkim dvorima susreli se Franjo Tuđman i Jacques Paul Klein, 10.04.1997. EKSKLUZIVNO Jacques Paul Klein: Srbima sam poručio: Možete ostati i živjeti normalno ili se iselite

Ambicioznost i okolnosti

Da se razlaz s Jugoslavijom odvijao mirno, vjerojatno bi karizmatske hrvatske ličnosti na izbornoj vagi težile više od Tuđmana. Njemu je nedostajalo Tripalova šarma, Savkine učenosti, Veseličina martirija, Budišine mladosti i Gotovčeva govorništva. Nije na izborima pobijedio Tuđman, pobijedio je njegov državotvorni program koji je Hrvatima obećavao državu, uz čerčilovsku perspektivu znoja i suza (na krv se manje mislilo), naspram nagoviještenoj agresiji i poniženju iz Beograda. Okolnosti su stvorile Franju Tuđmana, više nego što je Tuđman stvarao okolnosti. Kad je isplivao na površinu demokratske vlasti u Hrvatskoj, u spoju ambiciozne ličnosti i povoljnih vjetrova, Hrvati su dobili vođu koji ih je uveo u obećanu državu. To što nije uspješnija, objašnjava zašto tuđmanizam nadživljava Franju Tuđmana.

bolnica, soba
Stigao odgovor bolnice
Šokirana obitelj iz Mraclina: Nakon što smo pokopali majku, nazvali su nas iz bolnice da dođemo po tijelo
PBZ CROATIA OSIGURANJE
NIKA ISTRAŽUJE
Evo kako nas mentalno računovodstvo sprječava u donošenju racionalnih financijskih odluka
  • Sve je uzalud:

    ...................kakav tužan naslov...............šta smo bogu skrivili kad nas je ovakva tužna sudba zadesila........................

  • Jocaminken:

    Ništa se on ne pita njegovi su osigurani od obitelji do poznanika tkz simpatizeri

  • sven222:

    Ne,nebi pitao jer upravo za to su se "borili" ... to su htjeli i imaju..htjeli su drzavu za sebe a ne za Hrvate !!!