Strateško opredjeljenje Bosne i Hercegovine je pristupanje NATO-u, što je predviđeno i Zakonom o obrani. No, Republika Srpska danas osporava ono na što je i sama svojedobno pristala. Stav RS-a, koji odražava duboku institucionalnu i sigurnosnu blokadu unutar države, uvjetuje izostanak BiH iz aktualnih regionalnih inicijativa.
Iako je BiH članica Partnerstva za mir i ima profesionalne Oružane snage pod državnom komandom, faktički je paralizirana zbog izostanka političke volje za realizaciju ranijih strateških dokumenata. Dok se RS, entitet s većinskim srpskim stanovništvom, danas protivi približavanju BiH NATO-u, drugi bosanskohercegovački entitet s većinskim bošnjačko-hrvatskim stanovništvom Federacija BiH, jasno je opredijeljen za euroatlantske integracije.Takva unutrašnja podijeljenost onemogućava napredak i sve češće stavlja BiH u nezahvalnu regionalnu poziciju – države koja je teritorijalno u središtu zapadnog Balkana, ali izvan ozbiljnih sigurnosnih dijaloga, piše Deutsche Welle.
BiH izvan novih sigurnosnih aranžmana
U tom kontekstu, čini se da ni političke inicijative koje dolaze iz okruženja ne računaju ozbiljno na BiH kao pouzdanog ili funkcionalnog partnera. Nedavna deklaracija o vojnoj suradnji između Hrvatske, Albanije i Kosova, kao i dogovor Srbije i Mađarske o međusobnoj vojnoj pomoći – predstavljaju novu sigurnosnu dinamiku u regiji. BiH, međutim, u tim procesima nema jasnu ulogu.
Dodatnu složenost donose i postojeći mehanizmi poput Sporazuma o subregionalnoj kontroli naoružanja iz 1996. godine. Vojni analitičar Nedžad Ahatović za DW kaže da je taj sporazum u međuvremenu postao tehnološki neprikladan: „Vojni balans na zapadnom Balkanu ne postoji već cijelo desetljeće. Srbija i Hrvatska vode utrku u naoružanju sve u okviru tog sporazuma, jer ne prelaze dozvoljene kvote po rodovima vojske. Ali danas vam je za rat potrebno daleko manje sredstava: bespilotne letjelice, na primjer, uopće nisu obuhvaćene sporazumom. Zato bi ga trebalo ili napustiti kao koncept vojnog balansa ili obnoviti s jasnijim i strožim kriterijima."
Dodikove ambicije i opasna retorika
Posebno zabrinjava činjenica da predsjednik RS-a Milorad Dodik otvoreno najavljuje mogućnost da se RS, kao da je zaseban međunarodni subjekt, priključi vojnom savezu Srbije i Mađarske. Iako je riječ o političkoj retorici bez pravne osnove, takve izjave nisu bez posljedica. - To predstavlja grubo kršenje Ustava BiH - upozorava Ahatović, podsjećajući na to da je Dodik već osumnjičen zbog napada na ustavni poredak i da njegove izjave izazivaju dodatne napetosti u BiH, ali i širem regionalnom kontekstu.
Vojnopolitički analitičar iz RS-a Vladimir Vučković smatra da pokušaji savezništava u regiji izvan postojećih struktura, poput NATO-a ili ODKB-a (ruska Organizacija ugovora o kolektivnoj sigurnosti) djeluju neodrživo. - Dva novonastala saveza više govore o želji za regionalnom dominacijom nego o stvarnoj koheziji. Odnos Srbije i Mađarske ima ekonomsku logiku: Mađarska se želi riješiti starog naoružanja koje ne ispunjava NATO standarde. Ali kohezija u tim savezima ne proizlazi iz zajedničke vizije, nego iz međusobnih animoziteta prema protivničkim blokovima - smatra Vučković. On smatra da bi bolji bio alternativni pristup: „Umjesto sudjelovanja u takvim strukturama, pametnije bi bilo ugledati se na Austriju, zemlju koja svoju neutralnost koristi za ekonomsku stabilnost i nije članica niti jednog vojnog saveza."
Globalni kontekst i regionalne posljedice
Vojnopolitički komentator Antonio Prlenda upozorava na to da geopolitičke promjene, uključujući povratak Donalda Trumpa na američku političku scenu, dodatno utječu na sigurnosne kalkulacije u regiji: „Iskustvo Ukrajine pokazuje da SAD više nisu toliko pouzdan saveznik dok god je Trump na vlasti. Njegova politika preusmjerena ka Indopacifiku i rivalstvu s Kinom može značiti smanjenje američkog angažmana u Europi, uključujući i eventualno povlačenje trupa s Kosova.“
U tom kontekstu, Prlenda vidi logiku u savezništvu Hrvatske, Albanije i Kosova: „To je način da se zemlje regije same pripreme za moguće sigurnosne vakuume. Nedavni posjet hrvatskog ministra obrane Turskoj nije slučajan – Turska je ključni partner i na Kosovu i u BiH. Sve to ima odvraćajući efekt, posebno prema Srbiji."
Kosovo kao katalizator
On dodaje da bi se u slučaju krize na Kosovu, savezništva tih zemalja mogla prenijeti i na BiH. - Ako su Bošnjaci i Hrvati u BiH na istoj strani, za BiH se ne treba bojati. A čini se da Dodik u RS-u više nema onu podršku koju je očekivao. Građani BiH, bez obzira na nacionalnost, sve češće biraju mir i stabilnost umjesto političkih avantura - kaže sugovornik DW-a.
Što se tiče dogovora Srbije i Mađarske, Prlenda je jasan: - To je Vučićev populistički odgovor na deklaraciju iz Zagreba i to za internu upotrebu. Orban pomaže Vučiću kao Putinov igrač drugom Putinovom igraču. Sve to potvrđuje da EU i regija moraju biti dodatno oprezni - kaže. U svemu tome, BiH ostaje zarobljena između unutarnjih podjela i vanjskog nepovjerenja. Prlenda ocjenjuje da je teško govoriti o BiH kao pouzdanom međunarodnom partneru, "kad u entitetu RS od početka imate velikosrpskog trojanskog konja koji minira sve međunarodne inicijative“. Jedini put za BiH je približavanje Europskoj uniji: tako bi se, uvjeren je Prlenda, prirodno otvorila i vrata NATO-a.
Regionalne sporazume komentirao je za DW i glavni tajnik NATO-a Mark Rutte. „U regiji vidimo više bilateralnih i trilateralnih sporazuma. Vidjeli smo Albaniju s Kosovom i Hrvatskom, a sada i ovaj sporazum (Srbije i Mađarske). NATO nije dio toga, to se ne tiče saveza", zaključio je Rutte.
BiH treba vratiti u ustavno pravni poredak Republike Hrvatske gdje povijesno i pripada.