Kad se kaže da “Bog piše ravno krivim
slovima”, onda to (pogotovo za vjernika) znači da se
prepušta nevidljivoj Božjoj volji, svojevrsnoj ruci sudbine,
tj. nevidljivom usudu koji treba pomiriti njegovu sadašnju
nepravednu situaciju s nekom budućom, koja je nužno bolja i pravednija.
Kad neki svećenik kaže da “Bog piše ravno krivim
slovima”, to znači da on još čvršće od
običnog vjernika vjeruje da je na djelu isključivo volja Božja, a da je
ono što mu se dogodilo ili događa isključivo produkt goleme
nepravde i nesklonosti. Bilo svjetovnih ili crkvenih, tj. duhovnih
struktura.
Božji krasopis
Jedan od najkarizmatičnijih svećenika Crkve u Hrvata, hercegovački
franjevac fra Jozo Zovko, imao je dosad priliku u životu dvaput
iskusiti taj “Božji krasopis”. Prvi put prije točno
28 godina, kada su mu jednoga užarenog lipanjskog hercegovačkog dana
dotrčala uplašena djeca i rekla da su vidjela, ni manje ni
više, nego Majku Božju. Ta Majka Božja danas je poznata kao
Gospa Međugorska, koja je u to malo hercegovačko selo privukla na
milijune ljudi zahvaljujući upravo onome trenutku u kojemu je
međugorski župnik fra Jozo Zovko povjerovao djeci da su zaista
doživjela nadnaravno iskustvo. Uslijedio je krvavi progon.
Fra Jozo Zovko uhićen je i pritvoren, a sva javnost, mediji i Crkva
bili su s jedne strane, a fra Jozo i vidjelice s druge. I on i djeca
maltretirani su danima i mjesecima i nagovarani da odustanu od onoga
što su si uvrtjeli u glavu, ali nije išlo. Kada
su komunističke vlasti vidjele da je fra Jozo izabrao radije
iracionalno mučeništvo i da je ono počelo rasti u neviđeno
herojstvo i multiplicirajuću svjetsku popularnost, povukle su se i
omogućile i fra Jozi i djeci vidjelicama i međugorskom
svetištu da idu svojim putem.
Međutim, upravo razvoj toga puta htio je da se sudbina fra Joze
ispreplete s biskupskom negacijom Međugorja. Prvo se sudario s
autoritetom mostarskoga biskupa Pavla Žanića, a kasnije s
još većom tvrdoćom njegova nasljednika mons. Ratka Perića.
Svi protivnici Međugorja, kako s komunističkog tako i crkvenog vrha,
bili su sretni kada je fra Jozo udaljen iz međugorske župe, no on se
smjestio u nedaleki Široki Brijeg, koji je postao
nezaobilazna točka u itinereru svakog međugorskog hodočasnika. I dok su
se na međugorskom Brdu ukazanja klanjali Gospi i klečali na usijanom
hercegovačkom kamenu, isto su tako i na Širokom Brijegu
klečali pred fra Jozom, žmirećki čekajući polaganje njegovih ruku na
glave, koje su dolazile iz SAD-a, Filipina, Brazila... cijeloga svijeta.
Istodobno, fra Jozo bio je spokojan i putovao je tim istim cijelim
svijetom šireći svoju istinu o Međugorju. Zapravo, fra Jozo
je, tvrde znalci, svijetom nosio Međugorje u sebi i to je bila ona
kvaliteta koja ga je razlikovala od svih ostalih međugorskih svećenika
i štovatelja (izuzev fra Slavka Barbarića).
Snaga Međugorja
Crkva, kažu ti isti znalci, sa svojim neposlušnicima i
svakim čija se kralježnica ne želi savijati pred
nepogrešivošću autoriteta postupa navodno
rigidnije nego ijedna svjetovna institucija. Oni koji su se drznuli
zaplivati “uzvodno” iskusili su
siromaštvo i jad najzabitijih župa, gotovo potpuno
isključivanje iz internoga zajedništva i
posvemašnju izolaciju. Samo najjači među svećenicima uspjeli
su tu izolaciju i takav progon prihvatiti kao blagoslov i nastaviti
dalje normalno funkcionirati.
Udaljavanje fra Joze Zovka iz njegove Hercegovine na otok Badiju nije
ništa drugo nego pokušaj njegove totalne
izolacije. Netko je procijenio da bi nekadašnji sportski
centar Badija, koji je vraćen zadarskim franjevcima, a koji su ga
ustupili hercegovačkima, trebao biti fra Jozina “Sveta
Helena”, na kojoj bi se, poput Napoleonovih, nasukale njegove
ideje o pokoravanju cijeloga svijeta. No u njegovu slučaju ne sabljom i
puškom, nego Gospinom porukom iz Međugorja. Ali, možda su se
preračunali, jer je fra Jozo od onih tipova koji ne samo što
znaju kako “Bog piše ravno krivim
slovima” nego i zašto to čini. Pa i dalje noseći
Međugorje u sebi, najavljuje svoj povratak u crkvenu i inu javnost,
baš kao što je to svojedobno učinilo Crkvi
nesklono komunističko vrijeme.
