Najnovije vijesti
Objavljeno vijesti danas: 139
Pošalji priču
Imaš priču, fotografiju ili video?
JULIAN ASSANGE

'Pokazali smo da u SAD-u ne žive sve sami Jamesi Bondovi'

Assange (1)
10.12.2013.
u 17:00

Bradley Manning, koji je otkrio videozapis kako helikopter Apache vojske SAD-a napada civile i novinare Reutersa u Iraku, osuđen je na 35 godina zatvora. No, nema disciplinskih mjera protiv počinitelja.

Danas svaka osoba na svijetu ima svog životopisca, rekao je osnivač i glavni urednik Wikileaksa, Julian Assange, novinarki slovenskog Dela Jeli Krečič prije početka intervjua, napravljenog u ekvadorskom veleposlanstvu u Londonu, koji Večernji list objavljuje u suradnji s ljubljanskim novinama.

Bio je to ironičan komentar na današnji masovan nadzor nad ljudima koji provode države. Assange je puno učinio kako bi otkrio širokoj javnosti kako državne agencije – obavještajne, obrambene i diplomatske – zaista djeluju. Assange je posljednjih 15 mjeseci ograničen na nekoliko prostorija u jednom londonskom stanu koji služi kao veleposlanstvo Ekvadora.

Dvanaestak policajaca danonoćno je postavljeno oko zgrade kako bi spriječili njegov bijeg; stan je pod nadzorom izvana i iz stanova iznad i ispod; Assange ne može čak izići ni na hodnik zgrade, ne može otvoriti bankovni račun itd. Tako Ujedinjeno Kraljevstvo zapošljava oko 50 ljudi samo kako bi kontrolirali Assangea. Zašto troše toliko novca u ovim teškim vremenima? Službeno, zato što je odbio otići u Švedsku gdje ga policija želi ispitati o nekim prilično smiješnim tvrdnjama vezanim uz seksualni prijestup, slučaj koji je bio zatvoren, a uz to Assange čak nije formalno ni za što optužen!

Njegov veliki cilj i ideal i dalje je stvaranje enciklopedije za 21. stoljeće – internetske stranice na kojoj će široka javnost imati pristup milijunima zatajenih dokumenata i podataka koji pružaju uvid u to kako zaista funkcioniraju državni aparati koji nas kontroliraju. Ili, kako je on to sam rekao u intervjuu, želi biti “špijun za javnost”.

:: Kakvo je vaše viđenje stvarnih posljedica vašeg rada? Na prvi pogled, čini se da su samo oni koji su objavili određene inkriminirajuće podatke, poput Manninga i Snowdena, a i vas, koji ste ograničeni na ovo veleposlanstvo, pretrpjeli stvarne posljedice, dok je sve drugo ostalo nepromijenjeno?

- Postoji užasan slučaj vezan uz našu najpopularniju i najpoznatiju objavu, videozapis kako helikopter Apache vojske SAD-a napada civile i novinare Reutersa u Iraku. Koja je posljedica toga? Manning, koji je otkrio dokument, osuđen je na 35 godina zatvora, dok nema nikakvih disciplinskih radnji protiv artiljerca, pilota ili njihovih nadređenih – oni još služe vojsci SAD-a.Obavještajni terorizam

:: Postajete li pesimistični, demoralizirani time što se događa?

- Bilo je i drugih slučajeva, ministri su izgubili svoje poslove, pobjede u raznim sudskim sporovima, bilo je istraga koje su naše objave izazvale, imali smo utjecaja na neke izbore. Dakle ima nekih ozbiljnih posljedica. Međutim, naše najvažnije postignuće je općenitije. Agencije čije aktivnosti objavljujemo mogu napredovati samo u sjeni, one su poput jezivih, odvratnih kornjaša koji počnu panično trčati u krug kada se kamen koji ih je štitio od dnevne svjetlosti ukloni. Iz tog razloga naše su objave oslabile njihov autoritet. Jednom kada se njihova djela objave javnosti, više ih se ne bojimo, odjednom ih svi vidimo u njihovu jadu i ispraznoj aroganciji pomiješanoj s glupošću. Zato je Pentagon javno izjavio da moramo prestati s našim objavama, jer će nas u suprotnom uništiti na bilo koji način, zakonito ili protuzakonito. Sada se situacija zahuktava: državne agencije u SAD-u i Velikoj Britaniji sada nastoje prikupiti dokaze protiv mene i mojih najbližih suradnika, optužujući nas za špijunažu i terorizam – obavještajni terorizam u obliku otkrivanja državnih tajni. Svi znamo što vas čeka u današnjem svijetu ako vas vlasti proglase teroristom! Međutim, za sada su izgubili, tako da imamo primjer kako je mali izdavač pobijedio Pentagon, a ako mali izdavač može pobijediti Pentagon, onda se neke predane i snažne političke skupine u raznim državama ne moraju toliko bojati SAD-a kao u prošlosti. Obavještajne agencije SAD-a imaju veliki proračun i neizmjerne tehničke resurse, ali što više saznajemo o njima, to više vidimo koliko su nesposobni. Svakako nisu James Bondovi u stvarnom svijetu. I to me dovodi do našeg osnovnog zadatka, do onoga što Wikileaks u srži predstavlja. Pokušali smo širokoj javnosti pružiti neku vrstu enciklopedije o tome kako velike obavještajne, diplomatske i obrambene agencije zaista djeluju, kako bi ljudi diljem svijeta mogli planirati svoje poteze kad imaju posla s takvim institucijama.

:: Koji je vaš politički stav? Smatrate li da su demokraciji i kapitalizmu potrebne samo neke manje korekcije, na primjer više transparentnosti, ili smatrate da su i oni upitni i da je potrebna alternativa. Pitam vas to zbog onog što je Wikileaks otkrio: ratne zločine, korupciju u politici i ekonomiji itd. Neki bi to mogli interpretirati kao znak da je sustav u cjelini problematičan, da to nije pogreška u sustavu koji inače funkcionira bez problema, već pogreška urezana u samu srž sustava.

- U svom radu pokušavam se ograditi od konkretnih ideoloških i političkih stavova. Moj osnovni aksiom je da je civilizacija onoliko dobra koliko i znanje koje posjeduje. Zbog toga su knjižnice bogatstvo civilizacija, a paljenje knjižnice u Aleksandriji zločin je protiv čovječanstva, ne samo zločin protiv ljudi u Aleksandriji. Ideološke i političke vizije i projekti moraju se osloniti na raspoloživo znanje, a mi pokušavamo proširiti taj temelj na kojem se razvijaju. Na neki način, mi nastavljamo stari projekt prosvjetiteljstva. Podržavamo ono što neki filozofi nazivaju “javnom uporabom razuma” – ne samo protiv privatnih kompanija i interesa, već i protiv država i njihovih aparata koji u stvarnosti djeluju poput privatnih institucija.Tajni i lažni dokumenti

:: Biste li ikada pristali na kompromis? Na primjer, dobijete hrpu dokumenata koji stavljaju ruske političare u sramotan položaj. Biste li napravili kompromis zato što Rusija sada pomaže Snowdenu, ili biste svejedno objavili te dokumente?

- Kao organizacija radimo svašta. Postoje ljudi koji posjeduju informacije i žele otkriti te informacije povijesti, sudu javnog mnijenja. Mi djelujemo kao vješti odvjetnici tih ljudi prezentirajući te informacije na tom sudu. Oni su naši klijenti. Ne predstavljamo svakog, ali predstavljamo ljude koji posjeduju informacije od političke, diplomatske, etičke, povijesne važnosti koje nisu prije objavljivane te postoji pritisak da se i ne objave. Ako zadovoljavaju ove kriterije, objavit ćemo ih. Međutim, jasno je da u svakodnevnom radu moramo misliti i strateški, tako da informacije objavljujemo tu i tamo, određenim redoslijedom, ponekad odgađamo objavu kako bismo pojačali učinak.

:: Zato se nazivate urednicima, jer birate?

- Da, a također i analiziramo.

:: To me dovodi do sljedećeg pitanja: je li vas strah da bi vam netko mogao podmetnuti krivotvorene dokumente kako bi vas diskreditirao?

- Dobili smo tajne dokumente obavještajnih službi SAD-a s planovima kako napasti i naštetiti, s nebrojenim postupcima poput zastrašivanja naših izvora, davanja krivotvorenih dokumenata kako bi se naštetilo našoj vjerodostojnosti itd. Mi smo toga sasvim svjesni. Međutim, imamo najbolje rezultate na svijetu u objavljivanju točnih i autentičnih dokumenata. Siguran sam da ćemo jednog dana pogriješiti, ali do sada imamo savršene rezultate, puno bolje od bilo koje slične medijske organizacije. Također biste trebali znati da je u stvari prilično teško proizvesti lažan dokument – morate biti pametniji od osobe koja je proizvela original. Tajni dokumenti proizvode se u institucijama tijekom njihova rada, a objava tih dokumenata ne zahtijeva nikakav dodatni izdatak ili napor. No za krivotvorenje tajnog dokumenta, da bi se dobila vjerodostojna krivotvorina, potrebno je jako puno novca i rada. Mi objavljujemo cjelovite dokumente, tako da ih svatko može analizirati i osporiti njihovu autentičnost. Najbolji način objavljivanja lažnih dokumenata jest preko mainstream tiska koji uglavnom objavljuje samo poprilično redigirane fragmente, a najgori način je preko nas, jer smo specijalizirani za procjenu dokumenata.

:: Znam da ne možete ulaziti u detalje, ali jeste li vi ili Wikileaks primili lažne dokumente?

- Imali smo ih na stotine, ako uključimo i lude stvari. Primili smo jedan dokument od muškarca koji je tvrdio kako se prije 15 godina posvadio sa ženom i ona mu je rekla da je vrag, a sada je postao svjestan da je to istina. Ako govorimo o ozbiljnim dokumentima koje su proizvele obavještajne agencije, ima ih oko 20. Vrlo su zanimljivi i mi smo ih objavili – uz komentare kojima se objašnjava zašto su krivotvoreni, naravno. Objavili smo ih jer predstavljaju prave krivotvorene dokumente, prave krivotvorine: ukoliko se temeljito analiziraju njihove krivotvorine i falsifikati, moguće je otkriti puno o onome što pokušavaju prikriti. Paradoksalno, njihove obmane i laži otkrivaju mnogo.

:: To nas dovodi do još jedne, povezane teme: Zašto ste se odlučili kandidirati za australski senat? Wikileaks je privatna organizacija koja djeluje u javnom interesu i za opće dobro: kao takva, može ostati manje ili više vjerna svojim idealima i programu. Ulaženje u stvarnu politiku obično znači da morate pristati na kompromise i odreći se nekih ideala.

- Ako govorite o normalnoj političkoj stranci! Međutim, što ako je vaša svrha iskoristiti politiku na drugi način – ući u senat kao špijun za javnost? To mi se čini potpuno drugačijim. Tijekom progona Manninga, javni tužitelj je za Wikileaks rekao da predstavlja “obavještajnu agenciju za javnost”, a ja to smatram velikim komplimentom. To je fraza kojom sam nas ja opisao prije mnogo godina. To smo mi: špijuni za javnost. Ako države imaju svoje obavještajne agencije koje nas špijuniraju i kontroliraju, zar ne bi javnost i sama povijest trebali imati vlastitu kontraobavještajnu agenciju?:: Ono što je zanimljivo o Wikileaksovim objavama jest da su objavljene neke stvari na koje je većina nas vjerojatno već ranije sumnjala. No, objavljujući ih, nitko više nije mogao glumiti neupućenost. Ljudi često radije ne znaju – žele da država obavi prljave poslove bez njihovog znanja. Vaše postignuće je da više ne mogu glumiti neupućenost i praviti se da ne znaju.Slažem se, ali mnogo je razloga zašto ljudi ne žele znati ili se prave da ne znaju. Recimo, kada se prijavljujete za posao ili želite upisati svoju djecu u ekskluzivnu školu, i te kako ste svjesni da u vašoj prošlosti možda postoji nešto što bi moglo naštetiti vašim šansama, stoga to prikladno zaboravite, jer ako sami ne znate, možete uskratiti informacije birokratima koji odlučuju o vašoj sudbini. Ne željeti znati određene stvari za mnoge je ljude strategija kako zadržati prednost.

:: Htjela bih se vratiti na vaš odnos s medijima. Na početku ste surađivali sa pet svjetski poznatih novina (New York Times, Guardian, Le Monde, Der Spiegel, El Pais) koje su tiskale dokumente koje je Wikileaks objavio. Zašto ste izabrali novine, a ne na primjer TV? Odnosno, kakav je sada vaš odnos s mainstream medijima?

- To ovisi o institucijama. Imamo više od 100 ugovornih partnera iz medija diljem svijeta. Neki od njih odlično obavljaju svoj posao, kod drugih sve ovisi o konkretnoj temi. Kada pogledam unatrag, sada bih neke stvari drugačije učinio, posebice s obzirom na suradnju u 2010. godini u vezi s objavom američkih diplomatskih brzojava. Ali nije riječ samo o novinama, surađivali smo i s TV kućama Al Jazeera, Channel 4 itd. Zanimljivo, u TV medijima nemam protivnika, osim BBC-ja.

Redigirali su dokumente

:: A ne Fox Newsa?

- Ne, premda nas oni, naravno, napadaju. Ali s Foxom to nije osobno. Da se vratimo na britanske medije, zanimljivo je da je Guardian, glavne britanske novine lijevih liberalaca, prvi prekršio naš ugovor. Očekivao sam da razvijemo iskreno partnerstvo, radimo kao tim, ali iz različitih razloga oni su se doslovno uključili u urotu da bi prekršili naš ugovor – bilo je to nešto vrlo ružno. Sada su se stvari donekle smirile, jer je moj glavni protivnik tamo, na sreću, otišao u mirovinu, pa smo uspostavili neku vrstu primirja, jer sada vlada UK-a napada obje institucije. Ne ponosim se kompromisom koji smo morali napraviti s velikim medijima, ali bilo nam je jasno da, ako želimo imati šansu za preživljavanje, moramo uključiti određeni broj moćnika, New York Times, Guardian... U početku smo ih morali prisiliti da se pridruže našoj borbi. No mrzili su nas, jer su smatrali kako smo ih prisilili staviti se u položaj u kojem se nikada nisu željeli naći. Čim su se podigle napetosti, počeli su uvelike redigirati naše objave i pokušali usmjeriti protunapad na nas. Počeli su pažljivo kontrolirati i umanjiti štetu za establišment. New York Times objavio je 200 naših depeša, mi smo ih objavili 251.000.

:: Na koji način su ih cenzurirali?

- Jednostavno su uklanjali, brisali, osjetljive dijelove.

:: Je li redigiranje rađeno za potrebe njihovih establišmenta?

- Bilo je raznih opravdanja. Sporazum koji su sklopili s nama bio je da smiju redigirati dokumente samo iz humanitarnih razloga, na primjer ako je dokument ozbiljna prijetnja civilima koji nisu imali izbora. Guardian je brojna redigiranja odradio uz tu humanitarnu izliku, ali je pravi razlog bilo uglavnom to što su se bojali potrošiti novac na sudske troškove. Na primjer; postoji brzojav o Juliji Timošenko u kojem se navodi da skriva svoj novac u Londonu: taj dio su namjerno redigirali. Redigirali su i tvrdnje o političkoj korupciji u Kazahstanu i Bjelorusiji, o organiziranom kriminalu u Bugarskoj, ali objavili su priču o tome da je predsjednik Bjelorusije ukrao devet milijardi dolara. U brzojavu je stajalo da je ta tvrdnja došla iz slabo potkrijepljenog izvora jednih ukrajinskih opozicijskih novina preko Rusije. Guardian je zadržao tvrdnju o krađi devet milijardi dolara, ali je izbacio da je mala vjerojatnost da je ta tvrdnja točna. Objavili su priču neposredno prije izbora u Bjelorusiji. New York Times redigirao je vrlo zanimljiv brzojav na 62 stranice o tome kako je Sjeverna Koreja poslala projektile u Iran, smanjujući ga na dva odlomka koji su podržavali njihovu priču – naslov je glasio: Iran bi mogao napasti Europu za 45 minuta.

:: Što je zaista stajalo u dokumentu?

- Dokument je tvrdio da su Sjevernokorejci prodali neke nove dijelove projektila Iranu, ali da ti projektili nikada nisu ispaljeni ni testirani. To je cijelu priču dovelo u pitanje – bi li Iran zaista kupio projektile za lansiranje nisu li testirani ni u zemlji njihova porijekla?

Razbjesnili smo Pentagon

:: Smatrate li da su vas masmediji iskoristili?

- New York Times je vrlo antiiranski orijentiran zbog izraelskog lobija u SAD-u, stoga je jasno zašto je to cenzurirao – pokušao je dokazati da je Iran velika prijetnja Europi i dobiti europsku potporu sankcijama protiv Irana, a možda i prisiliti neke europske države, poput Poljske i Češke, da dozvole prisutnost američkih proturaketnih projektila na svom teritoriju. Općenito, problem je bio Izrael. Razbjesnili smo Pentagon i ljude u američkom Ministarstvu vanjskih poslova, ali razbjesnili smo i moćni medijski establišment Istočne obale koji je naklonjen Izraelu. Zbog toga smo morali lukavo postupiti. Umjesto izravnog objavljivanja dokumenata koji osramoćuju Izrael, počeli smo s objavom dokumenata za koje smo znali da bi mogli koristiti Izraelu. Tako smo objavili diplomatsku notu koja je otkrila da Saudijska Arabija u tajnosti potiče SAD na napad na Iran i, naravno, već sljedeći dan Netanyahu je javno pohvalio važnu ulogu Wikileaksa. Njegovo mišljenje bilo je, naravno, da Izrael, planirajući napad na Iran, radi samo ono što čak i većina arapskih država želi učiniti, ali boje se javno upustiti u to. Ovakvo priznanje našeg rada otežalo je poricanje kada smo nedugo nakon toga objavili dokument koji je uvelike inkriminirao Izrael. Nažalost, ništa se nije dogodilo, Izrael i SAD uspješno su prisilili medije da ignoriraju izvještaj o brojnim izraelskim službenicima koji su posjećivali veleposlanstvo SAD-a i objašnjavali svoju ekonomsku strategiju u odnosu na Gazu, a to je držati Gazu stalno na rubu humanitarne i ekonomske propasti, manipuliranjem valutom i blokadom. Wikileaks je objavio brzojave u cijelosti, zajedno s redigiranim verzijama, tako da svatko može usporediti obje verzije i vidjeti način na koji su ih različiti mediji redigirali i koji je bio cilj njihova redigiranja. To želimo postići – potaknuti ljude da posjete internetsku stranicu Wikileaksa na isti način kao što milijuni rabe Wikipediju, kao univerzalnu enciklopediju koja vam dopušta da izmjerite subjektivnost drugih izvora informacija.

Komentara 1

PR
Protivcenzure
15:22 11.12.2013.

nema niti jedan!

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije