Dobrodošao u Hebron, najveći, najopasniji i najnasilniji grad Zapadne obale. Ako uskoro ponovo izbije rat između Izraelaca i Palestinaca, počne li treća intifada, to će biti upravo na ovome mjestu, kaže mi Nadav dok smo ulazili u puste ulice starog Hebrona u samom središtu grada. A Nadav zna što govori. Bivši je pripadnik izraelskih specijalnih postrojba, snajperist odlikovan nizom izraelskih odličja za akcije na palestinskim područjima. Iz vojske je izišao prije deset godina, a u međuvremenu je znatno promijenio uvjerenja. Više ne drži da Palestince treba gaziti, već smatra kako je ono što prolaze svojevrsna kalvarija, nepravda koju im Izraelci redovito nanose.
A tvrdnja o Hebronu kao najnasilnijem gradu svaki dan se potvrđuje. Upravo na mjestu na kojem smo ušli u ulice staroga grada desetak sati prije ubijen je Palestinac. Navodno je nožem pokušao napasti patrolu izraelskih vojnika pa je ustrijeljen na mjestu, a tijelo je ostalo ležati nekoliko sati, dok ga nisu uklonili nakon što su se muhe počele skupljati oko trupla. Izraelske vojne vlasti izvijestile su da je pokraj njega nađen nož kojim je htio izvršiti napad.
– Da, nož se uvijek nekako nađe pokraj tijela. Prilično zgodno i prigodno za opravdanje smaknuća. Nikada se ne nađe pištolj ili bomba, uvijek nož, koji nema serijskog broja i kojemu se ne može ući u trag – kaže Nadav.
Odnosi Izraelaca i Palestinaca već su više od pola stoljeća jedni od najsloženijih i najkompliciranijih na području Bliskog istoka, odnosi koji znatno pridonose tome da je taj dio svijeta svojevrsno bure baruta koje može u svakom trenutku eksplodirati.
I Izraelci i Palestinci svojataju područje koje se proteže između Sredozemnog mora na zapadu i Jordana na istoku te između Libanona i Sirije na sjeveru i Egipta na jugu. Područje koje se sastoji od Izraela i područja koje je Izrael okupirao tijekom rata protiv arapskih država 1967. godine. Tada su na sjeveru izraelske postrojbe okupirale Golansku visoravan koju su osvojili od Sirije, na istoku su pod svoju kontrolu stavili Zapadnu obalu uz rijeku Jordan koju je do tada kontrolirala država Jordan, pojas Gaze na obali Sredozemlja te Sinaj koji su preuzeli od Egipta. Područja na kojima su živjeli i na kojima još uvijek više ili manje žive Palestinci.
Danas, više od pedeset godina nakon okupacije, tri su žarišta oko kojih Palestinci i Izraelci ne mogu postići dogovor: Zapadna obala, najveće palestinsko područje koje se proteže uz obalu rijeke Jordan, pojas Gaze, na obali Sredozemlja, smješten južno od Tel Aviva, područje u kojem u neljudskim uvjetima na teritoriju veličine otoka Krka živi više od dva milijuna ljudi, i na kraju Istočni Jeruzalem, dio grada koji je do 1967. bio dio Jordana i koji je osvojen i pripojen zapadnom dijelu grada nedugo nakon što su ga zauzele izraelske postrojbe.
Tijekom 1993. tadašnji izraelski premijer Ytzak Rabin i palestinski vođa Jaser Arafat sklopili su u Oslu sporazum o rješenju “dvije države”, odnosno o formiranju palestinske države na područjima Zapadne obale i pojasa Gaze, dok je status Jeruzalema, grada u kojemu se nalaze najveće svetinje židova, muslimana i kršćana, ostavljen za kasnija vremena. Zapadna obala je administrativno podijeljena na tri sektora. Područje A koje obuhvaća osam velikih gradova i u kojemu sigurnosnu i administrativnu vlast imaju Palestinci. Područje B, područje većih sela, u kojemu administrativnu vlast ima Palestinska uprava, no sigurnosnu vlast obnaša Izrael, te područje C, koje obuhvaća oko 60 posto cijele Zapadne obale i u kojemu administrativnu i sigurnosnu vlast ima izraelska vojska. U trenutku kada su Rabin i Arafat potpisivali sporazum, bilo je predviđeno da područja B i C potpuno prijeđu pod palestinsku upravu u roku od pet godina. No nedugo nakon sporazuma u Oslu, Yitzaka Rabina ubio je židovski ekstremist, a na mjesto premijera došao je Benjamin Netanyahu, ultradesni izraelski političar koji je sporazum iz Osla smatrao promašajem čiju realizaciju neće dopustiti.
– I danas, dvadeset i pet godina nakon Osla, status je potpuno isti kao što je bio prvi dan. Izraelska vojska vladar je života i smrti na velikom dijelu Zapadne obale, a Palestince se apsolutno ništa ne pita. Uostalom, u vrijeme dok sam bio u specijalnim jedinicama, dok sam bio snajperist, nisam ni imao pojma da postoje neka područja A, B ili C, a kamoli da sam znao da postoje neke nevidljive granice. Bili smo, i još uvijek smo, gospodari života i smrti na području koje je navodno neka buduća palestinska država – kaže mi Nadav dok ulazimo u stari grad Hebron.
Dron sve snima
Upravo ovo mjesto jedna je od neuralgičnih točaka izraelsko-palestinskog sukoba. Riječ je o gradu u kojemu se nalazi treće po svetosti mjesto Židova, grob Abrahamove žene. Za razliku od Istočnog Jeruzalema koji je naslonjen na zapadni dio Jeruzalema pa su ga Izraelci jednostavno pripojili ne dopuštajući o njemu bilo kakve rasprave, Hebron se nalazi duboko u palestinskom području. U dubini, na jugu Zapadne obale, relativno blizu granice s Jordanom. I nije bilo nikakve mogućnosti da ga Izrael anektira.
Upravo zbog toga, aneksom ugovora iz Osla definirano je da se Hebron izdvoji iz sustava podjele na A, B i C područja, već su definirana područja H1, šire područje grada u kojem živi oko 200 tisuća Palestinaca, i sami stari centar pod nazivom H2 u kojemu živi petstotinjak ultraortodoksnih Židova. I koje čuva oko 1500 izraelskih vojnika.
– Hebron je mjesto na kojemu će, kada sljedeći put izbiju sukobi, početi pravi rat. Napetost se ovdje može rezati nožem. Do prije nekoliko desetljeća ovdje nije ni bilo Židova. Tek su tada došli ultraortodoksni Židovi na proslavu Pashe, ušli su u jedan hotel i nisu se više dali otjerati. Država im je dala nekoliko kuća, počeli su se širiti, a onda je devedesetih jedan od njih izvršio masakr u lokalnoj džamiji. Pobio je 29 Palestinaca. Da bi židovske naseljenike zaštitili od osvete, na silu su iseljeni svi Palestinci iz centra grada i otad je ovo za njih zabranjena zona. Ni jedan Palestinac ne smije ući u ovo područje – govori mi Nadav dok prolazimo kontrolnu točku izraelskih vojnika.
I doista, na ulicama nema apsolutno nikoga. Zgrade u nekada glavnoj trgovačkoj ulici grada od 200 tisuća stanovnika su oronule, na vratima i prozorima su čvrsti metalni kapci. Pomalo sablasno djeluje taj “grad duhova”.
Dok polako prolazimo pustom ulicom, na visini od petnaestak metara iznad nas pojavljuje se dron, bespilotna letjelica. Snima što se događa dolje. Minutu ili dvije kasnije, do nas dolaze petorica izraelskih vojnika. Na ramenima su im strojnice Galil, dolaze tik do nas, staju na nekoliko desetaka centimetara od mene i Nadava, no ne progovaraju ni riječi. Nijemo nas prate u stopu.
– Vidiš, to su pripadnici brigade Golani, najelitnije izraelske vojne postrojbe. Oni inače nisu u Hebronu, dolaze svake dvije-tri godine, valjda im je sada takav raspored. Ova petorica su tu da nas pokušaju zastrašiti, jednostavno, nastojat će da nam bude neugodno dok god smo u ovom dijelu grada – govori Nadav na engleskom. Vojnici razumiju, vidi im se po licima, ali ne reagiraju. Očito je da Nadava smatraju svojevrsnim izdajicom. Znaju da je Izraelac, bivši vojnik, ali njegovu spremnost da razgovara sa stranim novinarima, da osuđuje okupaciju palestinskih područja, ne mogu lako prihvatiti.
U tome trenutku pustom ulicom dolazi automobil s vidljivo istaknutom izraelskom zastavom. Naglo se zaustavlja desetak metara od nas, a iz njega izlaze dvojica sredovječnih muškaraca. U civilu su, jedan je od njih gologlav, drugi nosi šiltericu, ali obojica za pojasom imaju revolvere. Dovikuju nešto Nadavu, on im odvikuje prilično odrješitim glasom. Gledaju nas nekoliko trenutaka i polako ulaze u automobil, okreću ga i vraćaju se nazad.
– To su židovski doseljenici, svojevrsni nasilnici. Ovo je kao Divlji zapad. Pitali su što tražimo ovdje, rekao sam im da to nije njihova briga – kaže Nadav koji je i sam prilično odlučan, ali polako postaje nervozan. Doseljenike koji su stvarni vladari starog Hebrona nitko ne može kontrolirati, i za svoje postupke nemaju kome odgovarati. Izraelski su državljani, židovi, i nad njima ingerenciju ima samo izraelska policija, ali ne i vojska. A najbliži izraelski policajac udaljen je bar nekoliko stotina kilometara, na granicama Zapadne obale. S druge strane, vojnici nada mnom itekako imaju ovlasti.
– Ne znam da li znaš, ali na području Hebrona na snazi je vojna uprava. Što znači da tebe, kao stranca, ili bilo kojeg nežidova, izraelski vojnici mogu uhititi bez ikakva povoda i držati mjesecima u zatvoru bez suđenja. Izraelce, a pogotovo doseljenike, ne smiju ni taknuti jer je takav zakon. Vojna uprava se na njih ne odnosi. U praksi ti to znači da doseljenici mogu istući, kamenovati ili ubiti Palestinca ili nekog drugog stranca, a vojska im ne smije ništa. Nisu nadležni. S druge strane, ako se napadnuti samo brani, ako samo baci kamen ili uzvrati udarac, vojnici će ga u najboljem slučaju uhititi. Ili, što je vjerojatnije, pucati u njega – kaže mi Nadav dok pali GoPro kameru koju nosi na prsima. Kaže, zgodno je da ima videosnimak ako se nešto ružno dogodi.
Bijeg na sigurno
Naravno, kada sam shvatio kako stvari stoje, naglo sam poželio da završimo posjet gradu duhova u središtu Hebrona. Jednostavno, sa svakom minutom sve je više rasla mogućnost da sljedeće mjesece provedem u izraelskom vojnom pritvoru, bez realnih šansi za suđenje. Nadav je to jasno shvatio i krenuli smo prema kontrolnoj točki, prema izlazu u ostale dijelove grada. Doduše, ondje nas je čekao Fatah i palestinsko bezvlašće, no u tome trenutku sve mi se to činilo kao vrlo dobra, primamljiva opcija.
– Rekoh, situacija u Hebronu je nevjerojatna, ne znam postoji li igdje drugdje toliko podijeljen grad. Napetost se može rezati nožem, sve je gore, a svakih nekoliko dana netko pogine. Najčešće Palestinci. Ali ne bih se kladio da u sljedećih nekoliko mjeseci situacija ovdje neće toliko eskalirati da stvar konačno pukne, da ponovo počne otvoreni rat. A što će se tada dogoditi, nitko ne može predvidjeti – kaže Nadav ispraćajući me preko kontrolne točke. On dalje ne može. Židov je, pa ga u palestinskom dijelu grada, ako bi prešao, ne čeka ništa dobro, moguće i smrt. A to ne želi riskirati koliko god sada zastupao ideju o palestinskoj ravnopravnosti u njihovoj zemlji.
Pogledajte video o vojnom avionu F-35:
Pamet u glavu - kad bi mogli muslići bi Izraelce masovno klali i to bi snimali i pokazivali svijetu. Potpuno razumijem Izraelce i mislim kak bi i mi Hrvati mogli puno toga od njih naučiti! Oni nemaju problema ni sa tzv. "izbjeglicama" (čitaj ISIL-ovcima), ali umjesto anemičnog dezertera imaju bivšeg pripadnika specijalnih postrojbi sa velikim ratnim iskustvom za premijera, a taj zna (za razliku od našeg dezertera) cijeniti Domovinu za koju je u puno navrata ponudio život!