Nedavno je nadbiskup Charles Scicluna pozvao na "ozbiljnu raspravu" o svećeničkom celibatu. Ako se uzme u obzir da spomenuti Maltežanin nije nekakav anonimus nego predsjednik Malteške biskupske konferencije, ekspert za crkveno pravo te jedan od najutjecajnijih ljudi u Vatikanu, onda njegov apel treba ozbiljno shvatiti. Nije Scicluna usamljen: Katolička crkva već se neko vrijeme bavi pitanjem kako u 21. stoljeću spasiti ovaj evanđeoski savjet i osloboditi ga nepotrebnog balasta.
Kršćanstvo naime poznaje tri "evanđeoska savjeta" koje je svaki kršteni vjernik pozvan, na sebi svojstven način, primjenjivati u svom životu. Riječ je o siromaštvu/skromnosti, čistoći i poslušnosti/osluškivanju Duha. Iz savjeta čistoće proizlazi i obavezni celibat za svećenike Katoličke crkve. Nije nikakva tajna da je ekskluzivna veza između svećeničkog ređenja (i života) i celibata nametnuta tek na Drugom lateranskom saboru u 12. stoljeću. Celibat je u tom povijesnom trenutku u Latinskoj crkvi bio "privremeno rješenje" dok danas u Istočnoj crkvi veći šok predstavlja neoženjen svećenik nego onaj sa ženom i djecom. Prema crkvenoj tradiciji, Isusovi učenici bili su mahom oženjeni muškarci.
Art of Noise - Zanimljivo tumačenje Biblije, "konkretnije, Novog Zavjeta". Tamo se o celibatu Kristovog svećenika ne govori, a tako ga je Katolička Crkva uvela tek Lateranskim koncilom u XIII st. nakon duljih diskusija. Ostale kršćanske crkve to nisu učinile. Što se tiče misionarstva npr. Anglikanska Crkva njeni misionari, oženjeni svećenici, već stoljećima uspješno djeluju širom svijeta. Tvrditi da ljudi u braku nisu sposobni biti svećenici je pretjerano, jer bi to ustvari značilo da nisu sposobni obavljati nikakvu aktivnost izvan obitelji. Što se, pak, tiče "dotičnog kolumnista", koji je napustio franjevački red, to ne znači da je prestao biti teolog koji dobro zna što govori.