Univerzijada je 1987. “investirala” u Zagreb oko 300 milijuna eura u današnjoj valuti. Hrvatska metropola dobila je devet dvorana, tri bazena, Cibonin toranj, preuređeni su Dom sportova i maksimirski stadion, obnovljen je sportski kompleks na Šalati, a više od 200 zgrada dobilo je nove fasade. I Zagija.
Mali, hoćeš posao?
Sljemenska je vjeverica za rep u idejnim prijedlozima pobijedila vrapca, kosa i medvjeda i postala službena maskota, a simpatičan izgled podario joj je legendarni animator Zagrebačke škole crtanog filma Nedeljko Dragić. Bio je raspisan i natječaj na koji se on, kao ni na jedan u životu, nije javio. Tada slavnog, među ostalim, i zbog njegova filma “Tup tup” nominiranog za Oscara, da prihvati posao pozvao je Josip Vrhovec, nekoć glavni urednik Vjesnika u srijedu u kojem je i Dragić bio ilustrator od 1959. godine.
– Vrhovec, u tom trenutku predsjednik nekog odbora koji je vodio Univerzijadu, bio je sitan poput mene, ali me uvijek zvao mali. Nazvao me i rekao: “Mali, možeš li doći do mene?” Ured im je bio u bivšoj Ulici Proleterskih brigada, današnjoj Vukovarskoj. Rekao je da nisu zadovoljni natječajem za maskotu i ponudio mi posao. Prihvatio sam, ali rok je zbog neuspjela natječaja već bio znatno kraći pa, da si olakšam, odmah sam pitao jesu li barem odredili životinju da ne nabadam sam. Rekao je da su se odlučili za vjevericu te da je, čini mi se, Mirko Novosel dao ideju da se zove Zagi. E, to je bilo olakšanje i dalo mi na vremenu. Znate, u to vrijeme imao sam i po 16 paralelnih poslova. Bio sam najzaposleniji ilustrator u zemlji, sigurno drugi iza Maurovića, koji je strahovito puno radio. I dok umjetnici pjevaju da nemaju slobode, iako ovo što ja radim ne smatram umjetnošću, ja sam uvijek volio jasne zadatke – govori danas 82-godišnji Dragić, koji se nakon 28 godina života u Njemačkoj, u Münchenu, ovih dana vratio u Zagreb u kojem je i započeo i ostvario crtačku karijeru, te nastavlja evocirati uspomene stare više od 30 godina.
– Bacio sam se na tu vjevericu i napravio je za manje od mjesec dana. Bile su u kompletu skice plakata s pozadinom u boji, skice u 12 sportskih disciplina te generalna najava pozdrava sa šeširom. Donio sam ih u Vukovarsku, posložio po stolcima, došla je i televizija sve popratiti i prijedlog je odmah prihvaćen. Doduše, Vrhovec je imao jednu primjedbu. Pitao je zašto Zagi nema hrvatsku zastavu na šestinskom šeširu? Uvjerio sam ga da je bolja opcija traka u olimpijskih bojama, od kojih se, kada Zagi nakrene šeširić, vidi još samo žuta jer ćemo tako kao domaćini Univerzijade izbjeći potencijalne probleme. I ta ideja je na kraju prihvaćena iako, noću sam nakon toga znao primiti koji telefonski poziv uz psovanje majke jer na Zagiju nema zastave. Mirno bih to saslušao jer uvijek je bilo onih koji su imali nešto protiv – govori Dragić pritom objašnjavajući da to nije smatrao pokušajem cenzure te da je, uspoređujući rad u Njemačkoj i rad u bivšoj državi, što uvijek ističe, doma oduvijek imao više umjetničke slobode.
Marketinški samouk
– Moj Zagi malo podsjeća na Disneyev obli stil, ali s manje volumena. Našao sam neku sredinu. Doduše, ja jesam odgojen na Disneyevu stilu, kao mali dečko drugo nisam ni vidio i počeo sam to imitirati. Poslije sam se sasvim odmakao, čak toliko da sam u Zagreb filmu odbio prvi film raditi u toj maniri pod cijenu da više nikad ništa ne napravim. Ipak, kod Zagija sam bio svjestan da mora imati malu asocijaciju na njega da bude simpatičan. Kalkulantski sam to napravio. Shvatio sam što je marketing i bio je dobar. Radeći Zagija, koristio sam se i iskustvom s Olimpijade u Sarajevu 1984. za koju sam radio sve animirane filmove i materijale vezane uz Vučka. Znao sam što radim. Danas, kad sretnem nekog mladog i kažu mu: “On je nacrtao Zagija”, svi ga znaju. Dakle, uspjelo je. A to je i bio cilj jer svoju sam umjetnost prodavao putem filmova i karikatura, a kod Zagija sam radio kompromise. Ali ne bezobrazno jer, što god radite s primisli da ćete nešto podvaliti, to neće proći. Sve morate raditi sa srcem – zaključuje Dragić.
