Svijet automobilizma oprostio se od Hermana Joãoa da Silve Ramosa, francusko-brazilskog vozača koji je preminuo u svom domu u Biarritzu u dobi od sto godina. Njegovim odlaskom nije ugašen samo jedan život, već je nestala i posljednja izravna veza s herojskim, ali i brutalno opasnim vremenima Formule 1 pedesetih godina prošlog stoljeća. Rođen u Parizu 1925. godine, kao sin bogatog brazilskog oca i francuske majke, Nano je odrastao u svijetu privilegija, školujući se u prestižnom liceju Janson de Sailly. No umjesto da slijedi očekivani put, njegova strast odvela ga je u svijet brzine, buke i adrenalina, u eru kada su vozači bili moderni gladijatori koji su svakim izlaskom na stazu stavljali život na kocku. Prije nego što je u travnju 2023. postao najstariji živući vozač Formule 1, bio je čovjek čija je karijera bila protkana nevjerojatnim anegdotama, dubokim prijateljstvima i bolnim gubicima koji su ga na kraju i otjerali sa staze.
Njegova trkaća avantura započela je gotovo slučajno. Nakon što se kao mladić preselio u Rio de Janeiro, kupio je sportski MG TC prvenstveno radi zabave. Prvi put se okušao u natjecanju u ožujku 1947. na Velikoj nagradi Interlagosa. U to vrijeme utrke u Brazilu bile su više pustolovina nego profesionalni sport. Jednom prilikom, tijekom utrke na uličnoj stazi "Circuit of Paris Square" u Riju 1948. godine, na kojoj je osvojio četvrto mjesto, natjecanje je moralo biti prekinuto kako bi prošla kolona vozila brazilskog predsjednika Eurica Gaspara Dutre koji je išao na ručak. Taj događaj savršeno opisuje duh vremena u kojem je stasao kao vozač. Ipak, pravi početak njegove ozbiljne karijere dogodio se nakon povratka u Francusku. Posjet utrci 24 sata Le Mansa 1952. godine kao gledatelj toliko ga je inspirirao da je s prijateljima kupio Aston Martin DB2, automobil s kojim će se svakodnevno voziti po cesti i natjecati na trkaćim stazama.
Pariz je pedesetih bio središte svijeta, a Da Silva Ramos uronio je u njegov boemski život. Postao je blizak prijatelj s vozačima poput Mikea Sparkena i Petera Collinsa, s kojima je dijelio ljubav prema brzini i dobrom životu. U jednoj od legendarnih anegdota, on, Collins i Lance Macklin u ranim jutarnjim satima utrkivali su se svojim automobilima oko Slavoluka pobjede, srećom bez prisustva policije. U tom krugu upoznao je i čovjeka koji će mu postati jedan od najboljih prijatelja, karizmatičnog španjolskog plemića Alfonsa de Portaga. Njihovo prijateljstvo, iskovano u restoranima, noćnim klubovima i na putovanjima na utrke, bilo je jedno od onih koja obilježe život.
Nakon uspjeha s Aston Martinom, Da Silva Ramos je 1955. godine dobio priliku ući u svijet Formule 1 s francuskom momčadi Gordini. Bila je to momčad velikog srca, ali kronično bez novca. Njegovih sedam nastupa u Svjetskom prvenstvu tijekom 1955. i 1956. godine bili su obilježeni borbom s nepouzdanim bolidima koji su se često kvarili.
– Kvarili su se jer Gordini nije imao novca za nove dijelove. Ovjes je uvijek stvarao probleme, a ponekad bismo čak izgubili kotače – rekao je jednom prilikom.
Unatoč svemu, uspio je ostvariti ono što se činilo nemogućim. Na Velikoj nagradi Monaka 1956. godine, na uskim i opasnim ulicama Monte Carla, maestralnom vožnjom doveo je svoj Gordini do petog mjesta. Ta dva osvojena boda nisu bila samo vrhunac njegove F1 karijere, već i posljednji bodovi koje je momčad Gordini ikada osvojila, čime je svoje ime zauvijek upisao u povijest. Sjećao se kako su na jutarnjim treninzima u Monaku, koji su počinjali prije šest sati ujutro, budili cijeli grad, a ljudi bi im u pidžamama s balkona pljeskali i pružali podršku.
Paralelno s Formulom 1, Nano se natjecao i na najprestižnijim utrkama izdržljivosti. Četiri puta je startao na legendarnoj utrci 24 sata Le Mansa, ali je svaki put bio prisiljen odustati zbog mehaničkih kvarova. Njegov nastup 1955. godine ostao je u sjeni najveće tragedije u povijesti automobilizma, kada je jedan automobil izletio u publiku i usmrtio više od 80 ljudi. Prošao je pored bokseva samo nekoliko sekundi nakon nesreće.
– Bilo je kao smak svijeta! Moja supruga je bila tamo, u boksu, i bila je toliko shrvana da više nikada nije došla ni na jednu utrku – ispričao je.
Sudjelovao je i na zloglasnoj Mille Migliji, utrci dugoj tisuću milja po javnim cestama Italije, koju je opisao kao "užasnu i vrlo opasnu utrku" gdje su svake godine ginuli gledatelji, što su organizatori pokušavali zataškati. Upravo je Mille Miglia 1957. godine bila kobna. Njegovi najbolji prijatelji, Alfonso de Portago i Edmund Nelson, poginuli su u stravičnoj nesreći kada im je pukla guma na Ferrariju pri velikoj brzini. Njihova smrt, zajedno sa smrću deset gledatelja, od kojih petero djece, šokirala je svijet i označila kraj ove legendarne utrke. Za Da Silvu Ramosa, to je bio udarac od kojeg se nikada nije potpuno oporavio.
– Smrt Fona, jednog od mojih najvećih prijatelja, bila je strašan šok za moju suprugu i mene. Bila je trudna i doživjela je ozbiljan slom živaca. Bojala se za mene i nije željela da nastavim s utrkivanjem – priznao je.
Pod pritiskom obiteljske situacije, odlučio je prekinuti karijeru. No, strast je bila prejaka.
Stavio sam točku na karijeru – na nekoliko mjeseci. Nisam mogao odoljeti povratku.
Vratio se na staze, vozeći Ferrari 250 GT i sudjelujući u utrkama Formule 2. Godine 1959. dobio je poziv da se pridruži tvorničkoj momčadi Ferrarija na Le Mansu. U timu s Cliffom Allisonom, vozio je moćni Ferrari 250 Testa Rossa. Iako su na kraju morali odustati zbog kvara na motoru, Nano je u kvalifikacijama postavio najbrže vrijeme, što je razbjesnilo njegova timskog kolegu, slavnog Jeana Behru, koji je bio opsjednut time da bude najbrži. Ta epizoda pokazala je da Da Silva Ramos, unatoč svemu, nije izgubio svoju brzinu i natjecateljski duh. Svoju posljednju utrku odvezao je 1960. godine u Brazilu.
.Njegova supruga Nelly više nije mogla podnijeti strah koji ju je prožimao svaki put kad bi on sjeo u bolid.
– Moja žena nije mogla spavati jer se uvijek bojala za mene. Liječnici su mi rekli da postoje dva načina da se zaustavi njezin slom živaca – ili da se razvedem od nje ili da definitivno prekinem karijeru. Odabrao sam drugu opciju – otkrio je s gorčinom i dodao:
– Zbog te odluke nisam mogao spavati dvije godine.
U dobi od 35 godina, Hermano da Silva Ramos zauvijek je parkirao svoje trkaće rukavice. Ostatak života proveo je u Biarritzu, vodeći uspješnu karijeru u industriji elektronike. Ostao je povezan sa svijetom utrka kroz prijateljstva s vozačima poput Françoisa Ceverta i Alaina Prosta, a njegova ostavština živi kao priča o prvom osvajaču bodova u Formuli 1 koji je doživio stotu i kao pioniru koji je utro put budućim brazilskim prvacima. U dobi od 86 godina vratio se na Le Mans kako bi vozio u utrci klasika, dokazujući da duh trkača u njemu nikada nije umro.
Otvori KEKS Pay
Kakva karijera, kakav vozacki as!!!! Jednom u zivotu je bio cak peti!!!! Neponovljivo.