U redakciji Sportskih novosti, nekoć na Slavonskoj, danas u Koranskoj, ostat će prazno mjesto koje se ne može popuniti. U četvrtak, 25. lipnja 2026. godine, u rano jutro, otišao je Dražen Pinević. Otišao je Pindra, kako su ga svi od milja zvali. Nije bio samo kolega, reporter i urednik; bio je prijatelj, mentor i onaj tihi, ali postojani autoritet čija je riječ imala težinu. Njegova životna priča nije samo priča o novinarstvu, već o potpunoj, gotovo opsesivnoj predanosti sportu, onoj vrsti strasti koja se rađa u djetinjstvu i nikada ne jenjava. Rođen 15. studenoga 1964. u Banja Luci, gradu u kojem je rukomet bio religija, Dražen je od najranijih dana znao koji je njegov put.
- Nije bilo teško jer sam odmalena znao da želim da to bude zanimanje kojim ću se baviti. Vremena su se promijenila, ali suština nije. Opet bih izabrao isto - rekao je jednom prilikom, sažimajući cijelu svoju životnu filozofiju u nekoliko jednostavnih riječi.
I sam se kao dječak bavio košarkom i rukometom, nije postigao velike rezultate, bio je "solidan", kako je skromno znao reći, no upravo mu je to iskustvo dalo temelj za dubinsko razumijevanje onoga o čemu će pisati cijeli život.
Njegov profesionalni put gotovo je u cijelosti vezan za jednu kuću. Iako je prve korake napravio pišući priloge za radio te u tadašnjim novinama za mlade poput Poleta i Studentskog lista, Sportske novosti bile su, njegovim riječima, njegovo "prvo pravo i jedino novinarsko odredište" od 1984. godine. U veljači 1991., nakon što je diplomirao politologiju na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu, trajno se zaposlio i ostao vjeran istoj redakciji do samoga kraja. Prošao je sve stepenice, od mladog reportera koji je pratio treće i četvrte nogometne lige do vrhunskog urednika i izvjestitelja s najvećih svjetskih natjecanja. Popis događaja s kojih je izvještavao je impresivan: pet Olimpijskih igara, od Sydneyja 2000. do Rija 2016., te četrdesetak svjetskih i europskih prvenstava u rukometu, košarci, atletici, hokeju. Nije vodio preciznu evidenciju, nosio ju je u glavi, a svako putovanje pamtio je po uspjesima koje je pratio. Sydney i zlato Pešalova, Atena i olimpijsko zlato rukometaša, London i trijumf Sandre Perković – bili su to trenuci koji su obilježili ne samo hrvatski sport, nego i njegov profesionalni život.
Iako je bio svestran i s jednakom je strašću pratio atletiku, vaterpolo ili košarku, rukomet je bio i ostao njegova prva i najveća ljubav. Njegova povezanost s tim sportom bila je sudbinska, ukorijenjena u djetinjstvu provedenom u Banja Luci, gdje je rukomet bio "apsolutno sport broj 1". To nije bilo samo praćenje; bilo je to življenje sporta. Njegovom je zaslugom rukomet u Hrvatskoj dobio medijski status koji danas uživa, postavši odmah iza nogometa najpraćeniji nacionalni sport. Bio je kroničar jedne cijele ere, od prve bronce rukometaša u Portugalu 1994., preko svjetskog srebra na Islandu, do planetarnog zlata u Portugalu 2003. godine. Poznavao je ne samo igrače i trenere, već i dušu tog sporta, a njegov autoritet i znanje bili su cijenjeni daleko izvan hrvatskih granica. Krovne organizacije EHF i IHF pozivale su ga na svoje svečanosti, prepoznajući u njemu ne samo novinara, već istinskog ambasadora rukometa. Bio je čovjek koji je o pobjedama i porazima pisao s jednakom analitičkom oštricom, ali uvijek s dubokim poštovanjem prema akterima.
Ono što je Pindru izdvajalo bio je njegov jedinstveni novinarski stil. U eri kada mediji jure za klikovima i senzacijama, on je bio čuvar analitičke vertikale. Njegov teritorij nije bio puko prenošenje rezultata, već dubinska analiza stanja, odnosa moći i forme unutar momčadi. Kako je precizno opisano u jednoj analizi njegovog rada, on nije prepričavao ligu, već je iz nje izvlačio narativni poredak. Naslov poput "Sigurdsson ostavio Mandića na tribinama i ukazao na dva problema" nije bio vijest, već polazište za pitanje o hijerarhiji u svlačionici. Njegov je rukopis bio reporterski direktan, s rečenicom koja nije bježala od vrijednosnog suda, ali ga je uvijek argumentirala onim što se dogodilo na terenu. Nije gradio priče na glasinama, već na onome što je netko bio spreman potpisati, oslanjajući se gotovo isključivo na službene izvore. Ta disciplina bila je znak profesionalne etike koju je cijenio iznad svega. Inzistirao je na objektivnosti i distanci prema sportašima, jer je znao da je to jedini način da se sačuva novinarski integritet.
- Distanca mora postojati uvijek. Sportaši, kao i svi ostali, imaju svoje dobre i manje dobre trenutke i s distance ih je, zbog objektivnog izvještavanja, uvijek lakše konstatirati - govorio je.
Iza blještavila velikih natjecanja i putovanja stajao je život pun odricanja. Pindra je bio svjestan cijene koju plaća on i njegova obitelj, supruga Suzana i sin Bruno.
- Trpi, puno i previše, jer ta priča bez vikenda traje od ’84, pa izračunajte… iskreno je priznao u jednom intervjuu.
To je bila ona manje vidljiva strana profesije o kojoj se rijetko govori, strana ispunjena propuštenim nedjeljnim ručkovima i obiteljskim okupljanjima. No, on je svoj poziv živio s nevjerojatnom strašću, čak i kada je postajalo najteže. Ta ga strast nije napustila do samog kraja. Nekoliko mjeseci prije smrti, struka mu je odala priznanje nagradom Hrvatskog zbora sportskih novinara za komentar godine. Bio je to tekst posvećen požaru u Vjesnikovom neboderu, simbolu jednog vremena i novinarstva, objavljen u studenom 2025. godine. U njemu je Pindra s nevjerojatnom sjetom i dubinom pisao o nestajanju dijela kolektivnog sjećanja.
- Znaš kako ti je to. Znaš da je netko na smrt bolestan, znaš da mu nema spasa, a ne možeš ne biti tužan kada ode, jer je to dio tebe - napisao je, kao da je nesvjesno opisivao i ono što će uskoro doći.
Čak i u bolesničkoj postelji, misli su mu bile usmjerene na pisanje. Njegove posljednje riječi, upućene kolegama, svjedoče o duhu koji se nikada nije predavao:
- Ma, samo da mi ova jedna ruka ozdravi, opet ću pisati.
Ta ruka, nažalost, nije ozdravila. Otišao je tiho, ostavivši iza sebe golemu prazninu. Dražen Pinević nije bio samo novinar koji je bilježio povijest; on je bio njezin aktivni sudionik, čovjek čiji su tekstovi oblikovali percepciju sporta i njegovih heroja. Nije se libio kritizirati, ali je uvijek cijenio i volio sportaše, trenere i sve one koji su sportu davali smisao. Ostat će upamćen kao kroničar koji je vidio dovoljno da mu nitko ne mora crtati dijagrame, kao autoritet čija se riječ poštovala i kao čovjek koji je do posljednjeg trenutka živio za svoj poziv. Sportske novosti izgubile su novinara i urednika. Rukomet je izgubio svojega najvećeg podupiratelja. A oni koji su ga poznavali, izgubili su, kako su sami napisali, "velikog, velikog i dragog prijatelja". Njegova ostavština živjet će kroz njegove tekstove i sjećanje na čovjeka koji je sport uistinu živio.
Otvori KEKS Pay
počivao u miru Božjem