Ranko Stojić (64) jedan je od rijetkih nogometaša koji je sredinom osamdesetih prešao iz Partizana u Dinamo. Bilo je to 1984. godine, nakon što je proveo četiri godine u Partizanu, s kojim je 1983. godine osvojio prvenstvo bivše Jugoslavije. Dinamo mu je bio ujedno i posljednji klub za koji je branio u bivšoj jugoslavenskoj ligi jer ga je put odveo u Belgiju, gdje je ostao daljnjih deset godina.
– U Bugojnu, gdje sam rođen, nisam imao previše izbora kada je riječ o sportu. Mogao sam trenirati košarku ili nogomet. Odlučio sam se za nogomet, kao i većina mojih prijatelja. Zanimljivo je da sam u klubu Iskri prvo bio napadač. Na jednom pionirskom turniru u Banjoj Luci postigao sam pet pogodaka. Nakon tog turnira bio sam pozvan u reprezentaciju Bosne i Hercegovine. No biti vratar nekako mi je bio veći izazov. Sa 17 godina debitirao sam za seniorsku momčad Iskre. Branio sam pet-šest utakmica, no predsjednik kluba odlučio je dovesti u klub jednog iskusnog vratara jer je klub imao velike ambicije u Drugoj ligi. Doveo je Fahrudina Dautbegovića. Nisam imao ništa protiv, shvatio sam da je takva politika kluba – kaže Stojić.
Dok ste branili za Partizan, redovito ste na kraju sezone bili među najboljim vratarima u ligi.
– Nikada u karijeri nisam primio više od 30 golova u jednoj sezoni. Najteže mi je bilo protiv Hajduka u Beogradu. Te sezone kada sam osvojio trofej za najboljeg vratara kao da sam začarao svoju mrežu na stadionu JNA. Samo me Skočajić iz Veleža uspio svladati, i to iz jedanaesterca, a hajdukovci čak triput u 90 minuta. Imali su strašnu momčad sa Žungulom i Šurjakom, fenomenalnog trenera Tomislava Ivića i iskoristili su to što smo bili umorni i istrošeni.
Nakon što je Dinamo osvojio naslov 1982. godine, sljedeće sezone naslov osvaja Partizan.
– Imali smo vrhunsku momčad i vrhunskog trenera Miloša Milutinovića. Ulio nam je golemo samopouzdanje i naučio nas da se nikoga ne bojimo. Mnoge igrače koji su bili u silaznoj putanji, poput Prekazija i Trifunovića, vratio je na ozbiljan nivo. Manceu je našao žicu i preporodio ga – istaknuo je Stojić.
U međuvremenu ste postali dokapetan Partizana, stalno ste bili u medijima...
– U to sam se vrijeme oženio, roditeljima sam napravio kuću u Beogradu, da budemo svi blizu. Čekao sam uvjete da potpišem novi ugovor, ali ispostavilo se da su me jako podcijenili. Sezonu prije toga bio sam najbolje ocijenjeni igrač Partizana i mislio sam da zaslužujem određeni tretman. Varga i Živković dobili su stanove, a meni su rekli da odem u vojsku pa će se to riješiti kada skinem uniformu. Shvatio sam da su me uzeli na zub i odlučio sam otići u Dinamo. Prvi kontakt bio mi je Zajec, koji je u to vrijeme još igrao. Pitao me bih li želio doći u Dinamo. Rekao sam: "Zašto ne?" Brzo smo se dogovorili oko uvjeta i došao sam u Zagreb, u kojem su me od vratara dočekali Šarović, Vlak, Marić i Mohor.
Nakon godinu dana u Dinamu Partizan je htio da se vratite?
– Dva su dana ljudi iz Partizana bili kod mene, dogovorili smo sve pojedinosti i kada sam ih vozio prema aerodromu, rekao sam: "Ljudi, ovaj dogovor može zaustaviti samo jedan čovjek. Čuo sam da se Ćiro Blažević vraća u Dinamo. Ako je to istina, nema ništa od našeg dogovora." A znate zašto? Sezonu prije toga Ćiro je vodio Prištinu i borio se za opstanak, a jedan od glavnih konkurenata bio mu je Dinamo iz Vinkovaca. Ja sam bio na okupljanju reprezentacije u hotelu Interkontinental kada mi je prišao jedan poznanik i rekao mi da bi Ćiro Blažević htio razgovarati sa mnom. Bio sam zbunjen, jer se nikada ranije nismo ni sreli ni upoznali. Pristao sam, naravno, on me odvojio na stranu i rekao:
"Sine, sljedeće kolo igrate u Vinkovcima, čuo sam da će Dinamo pustiti kako bi Vinkovci ostali u ligi." I pitao me bih li bar ja mogao odigrati pošteno. Nisam uopće oklijevao s odgovorom. Rekao sam: "Šefe, ja sam rođen u Bugojnu, igrali smo prošle sezone protiv Iskre, predsjednik je stajao cijelu utakmicu iza mojih vrata, oni su pet puta izlazili sami na mene, nisam primio gol. Završilo je 0:0 i Iskra je ispala iz lige. Što se mene tiče, možete biti sigurni."
Ništa Ćiro nije ponudio zauzvrat?
– Nije, ha ha.
Jeste li znali za dogovor da će zagrebački Dinamo pustiti vinkovačkom?
– Nisam. Uglavnom, utakmica završi 0:0 i Priština ostane u ligi. Nisu mi mogli dati pogodak do sutra. Triput su Vinkovčani dolazili jedan na jedan i sve sam obranio. I poslije dva mjeseca Ćiro dolazi u Dinamo i ja se ne vratim u Partizan. Ćiro mi je po dolasku u Zagreb zahvalio na onome u Vinkovcima i rekao da sam od danas njegov veliki čovjek od povjerenja.
Boban bolji od Prosinečkog
Kako ste se snašli u Zagrebu?
– Odlično. Dobio sam četverosobni stan i kredit da ga namjestim. Dinamo je u to vrijeme bio financijski najstabilniji klub u zemlji. Čak mi je Ćiro preko svojih veza sredio da dobijem butik u centru Zagreba, jer je znao da moja supruga ima sklonost prema modi. Nažalost, izostali su rezultati. Odigrali smo po jedno polufinale i finale Kupa. To je ona čuvena utakmica na stadionu Partizana kada nas je Velež pobijedio s 3:1. U prvenstvu smo najdalje dogurali do šestog mjesta. Ne znam koji je razlog. Netko će reći da su igrači prečesto izlazili u Karaku. Znao sam i ja tamo otići, ali rijetko.
Zvonimir Boban u to je vrijeme tek počinjao karijeru.
– Imao je 15 godina. Više sam igrao s njegovim bratom Draženom i često sam bio gost u njihovu domu. Sjećam se da je Zvone imao trenera za plivanje u kombinaciji s teretanom. Osim velikog talenta posjedovao je natprosječnu inteligenciju, što u modernom nogometu pravi razliku na terenu. Zvone mi je uvijek više obećavao od Robija Prosinečkog.
Nakon Dinama Stojkić odlazi u Belgiju, u kojoj sljedećih deset godina brani za Liege, Anderlecht, Charleroi, Seresin i Antwerpen. Što se tiče reprezentacije bivše Jugoslavije, samo 14 nastupa...
– Postoji debi iz snova, ali i debi iz noćne more. Kao što je bio moj slučaj u Glasgowu protiv Škotske. Podijelio sam minutažu i golove s Draganom Pantelićem. Primili smo obojica po tri.
Nakon igračke karijere?
– Završio sam u Belgiji trenersku školu, u kojoj su bili profesionalci, belgijski igrači, i u kojoj sam u klasi od nas pedesetak bio najbolji. To su bile prve licence, ove koje se danas zovu Pro licence, i mislio sam da ću biti trener. Međutim, splet okolnosti odveo me na drugu stranu. Počeo sam se baviti poslom menadžera. I vidio sam da tu mogu primjenjivati sve ono što sam naučio, a i poučavao sve te silne europske klubove, sistem rada, način rada, način vođenja klubova. Među ostalim bio sam menadžer Dade Prše – zaključio je Stojić.
Prestanite nametati teme iz ropotarnice povijesti