Ove godine rukometašice Podravka Vegete slave 70 godina svog kluba, a jedna od najsvjetlijih točaka u njegovoj povijesti je osvajanje Kupa prvakinja 1996. godine. Imale su Koprivničanke jak sastav, ali trebao je netko s klupe njime uspješno i dirigirati. A trener koji je osvojio Kup prvakinja bio je Josip Šojat. Njegova rukometna priča započela je u rodnom Senju, gdje je od 1961. do 1967. nosio dres lokalnog kluba, no pravi igrački procvat doživio je u Zagrebu. Prelaskom u RK Medveščak 1967., Šojat je postao dio jedne od najjačih generacija kluba u kojem je ostao sve do 1981. godine. U tom je razdoblju kao igrač tri puta podigao pehar Kupa Jugoslavije, i to 1970., 1978. i 1981., čime je postavio temelje za svoju buduću, još blistaviju karijeru. Nakon što je objesio tenisice o klin, nije dugo trebalo da svoju strast i znanje preusmjeri na trenerski poziv. Vratio se u svoj Medveščak, ovoga puta kao strateg, te je od 1984. do 1988. nastavio nizati uspjehe, osvojivši još dva Kupa Jugoslavije, 1986. i 1987. godine.
– Kao mali trenirao sam razne sportove što je u ono vrijeme bilo uobičajeno. Tako sam malo igrao tenis, malo stolni tenis, malo košarku, a nekako najviše rukomet. Bio sam visok i znao sam kao klinac postizati po 15 pogodaka po utakmici. Igrao sam za Senj. Zašto sam završio na rukometu? Imao sam jednog nastavnika u osnovnoj školi koji nas je poticao da igramo baš taj sport, s rukomet mi je i nekako najbolje išao. Neki su završili u nogometu, neki u košarci, a neki u rukometu. Iz te moje generacije veliku nogometnu karijeru napravio je Ante Hamešmit. Bio je napadač, iz Senja je otišao u zrenjaninski Proleter, igrao je za Spartak iz Subotice i Hajduk. Međunarodnu karijeru gradio je u Francuskoj, a dospio je i do olimpijske reprezentacije bivše Jugoslavije. Mi smo imali dobru rukometnu momčad. Bila su mi zanimljiva putovanja na utakmice. Vozili smo se onim malim kamionima, mi igrači natiskali bi se otraga, u prikolici, i tako odlazili na utakmice. Nisu to bila samo putovanja u bližu okolicu, išli smo čak do Duge Rese – priča Josip Šojat.
U to vrijeme sigurno nije bilo puno rukometa na televiziji?
Koja televizija? Malo tko si je u kućanstvu u to vrijeme mogao priuštiti televizor. Onaj koji ga je imao bio je sretnik. Imao ga je moj susjed, crno bijeli. Kada bi se kojim slučajem, jednom u tri mjeseca, prenosila kakva rukometna utakmica, svi bismo dolazili gledati. Naravno, nismo mogli svi stati u kuću pa smo gledali kroz prozor. Kad bismo saznali da će biti rukometni prijenos, danima smo čekali, kao da se prikazuje crtić.
U Senju ste završili osnovnu i srednju školu?
Tako je. Srednjoškolski dani prolazili su u sportskim priredbama. Nekada su prvenstva srednjih škola, u svim loptačkim sportovima, bili najposjećeniji događaji. Na tribinama bi se okupilo po 3000 gledatelja. Na prvenstvu srednjih škola znalo je igrati po deset ondašnjih reprezentativaca Jugoslavije.
Koju ste poziciju u rukometu igrali?
Bio sam lijevi vanjski. Bio sam odličan u napadu, ali još bolji u obrani. Kada je Jugoslavija u Münchenu osvojila zlatnu medalju 1972., najbolji je obrambeni igrač bio Čile Mišković. E ja sam bio u njegovom rangu što se tiče igre u obrani. Možda mi je mrvicu žao što nisam uspio upasti u tu reprezentaciju koja je osvojila zlato, ali je konkurencija bila jaka. Drago mi je da je barem jedan igrač Medveščaka iz naše vanjske linije tamo igrao u prvoj sedmorci. Riječ o Zdravku Miljku. U Medveščaku i reprezentaciji on je igrao desnog vanjskog. Srednji u klubu bio je Josip Milković, koji je doživio prometnu nesreću pa nije mogao u München, a ja sam igrao lijevog vanjskog. Što se tiče reprezentacije, igrao sam za B selekciju. I tu je bilo ozbiljnih igrača. Primjerice, Miodrag Krivokapić iz Kolinske Slovan i Nediljko Prodanić iz bjelovarskog Partizana. Zašto nisam igrao za A reprezentaciju? Pa možda zato što sam bi malo nestašan što se tiče discipline. Samo ću to reći. Takvi smo bili mi iz Medveščaka.... Nas nekolicina znali smo svaki ponedjeljak sjesti u jedan restoran. Došli bi tada i neki rukometni suci i onda bi prepričavali svaku utakmicu koja se igrala proteklog vikenda. Bili smo preteče današnjih nogometnih analitičara.
U Zagreb ste došli 1967., imali ste samo 19 godina?
U Senju sam bio gladan, ne sramim se to reći. Dolazak u Zagreb za mene je bio spas. Premda ni u velikom gradu nije bilo bajno. U Medveščak me doveo Vinko Dekaris. On je bio član jedne sjajne generacije Zagreba koja je triput osvojila prvenstvo Jugoslavije. U toj generaciji igrali su primjerice Lujo Gyory, Zdravko Malić i Slavko Bambir, a trener je bio Stjepan Korbar. Kada sam prvi put došao u svlačionicu Medveščaka, imao sam što za vidjeti – osam reprezentativaca bivše Jugoslavije. U to vrijeme velika je faca u klubu bio Zlatko Žagmešter. On je imao i najviše novca od svih. Uvijek se lijepo odijevao, nosio skupocjene stvari, dolazio na treninge najnovijim modelima automobila. A ja? Pješice, svaki dan po Šloserovim stubama, gore-dole. Noge su mi se istrošile, a o koljenima da i ne govorim. Dobro je da nisu bila dva treninga dnevno. Ali, baš me bilo briga. Bila mi je čast biti dio te ekipe. Pazite, Šalata je u to vrijeme bila središte svega. Na Šalati su trenirali rukometaši, hokejaši na ledu, tenisači na čelu s Borom Jovanovićem. Tu su bili i plivači, skakači u vodu, Šalata je bila za šminkere. Ondje se nalazio i jedan kafić u koji je dolazila zagrebačka krema. Dolazile su pjevačice, glumice, balerine, manekenke. Na Šalati se otvorio i jedan od prvih zagrebačkih disko klubova. Kasnije, sedamdesetih, primat je preuzeo Saloon. Disk džokej Albert Papo, jedan od pokretača Saloona i ostalih disko klubova i barmen Vlaho Srezović bili su nalik na prave kauboje, s brkovima, kosom i maramama, kao da su upravo sjahali s konja u pravom western stilu.
Gdje ste u početku stanovali u Zagrebu?
A gdje nisam? Najbolje mi je bilo na Šalati. Imao sam jednu malu sobicu ispod južne tribine stadiona za hokej na ledu. Moja soba bila je pravi kolodvor. Znali su mi dolaziti svi sportaši, ne samo rukometaši. Znam da se spremačica jako ljutila jer su neki dolazili preko golf-terena pa su na cipelama donosili blato, a ona je, jadna, sve to uvijek čistila za nama.
Ako ste preživljavali, u rukometu se u to vrijeme novac uopće nije vrtio?
Naravno da se od rukometa nije moglo živjeti. Imao sam sreću da je jedan od važnih ljudi u klubu tada bio Ljubiša Raduka, poslije jedan od vlasnika zagrebačkog Ritza. On je s 23 godine diplomirao elektrotehniku. Bio je jako utjecajan u Jugoslaviji. Priča se da su, kada bi odlazio u Beograd, generali stajali u stavu mirno kada bi im se obraćao. Uglavnom, mene i nekoliko igrača zaposlio je u Robnim terminalima. Tamo sam radio kao noćni čuvar i tako zarađivao. Direktor Robnih terminala bio je Rogulja, u to vrijeme predsjednik kluba. Sin mu je igrao rukomet.
Stvarno ste bili noćni čuvar?
Jesam, stvarno sam dežurao cijelu noć. Poslije sam radio u skladištu da bih na kraju završio kao referent. Tvrtka je bila jaka i plaće su bile dobre. Konačno sam mogao dobro živjeti u Zagrebu. U to vrijeme i s tom plaćom mogao sam sve kupovati na kredit. Najviše sam kupovao robu. Mislite da me je bilo sram što sam radio kao noćni čuvar? Ni najmanje. Znali su neki ljudi iz uprave kluba imati svoje restorane pa bismo tamo imali jedan obrok dnevno. Sjećam se da je blagajnik kluba bio Mlinarić. Kada bi išao po plaću, sa mnom bi išla moja ekipa. Oni bi čekali na uglu ulice, a ako bih ja izašao i dignuo prst, znali su da sam dobio novac što je značilo da idemo u provod.
Koji ste broj nosili u Medveščaku?
Broj pet. Znate od koga sam ga naslijedio? Od Ljube Tomašića, prvog Istrijana koji je igrao za reprezentaciju bivše Jugoslavije.
U to vrijeme Medveščak je bio jedan od najboljih klubova bivše Jugoslavije?
Istina. Klub ove godine slavi 80 godina postojanja, a znate li gdje danas igra Medveščak? Nema ga nigdje, nestao, izbrisan. Žalosno.
Dobro, igraju trenutačno u Trećoj ligi?
Dajte, molim vas. Koja Treća liga?
Jedan od simbola kluba bio je Zlatko Lukić, legendarni tajnik.
Znalo se govoriti da, pogodi li njega kojim slučajem automobil, cijela povijest kluba propada. Naime, on je bio poznat po tome što je uvijek sa sobom nosio aktovku u kojoj je bila cijela povijest kluba. Dovoljno je reći Luks ili Kum, i zna se o kome je riječ u hrvatskom sportu, riječ je o čovjeku iznimno bogate sportske karijere.
Gdje je bilo najteže igrati?
U to je vrijeme jugoslavenska liga bila možda i najjača u Europi. Koliko je tu dobrih klubova bilo – Partizan iz Bjelovara, Crvenka, Jugović, Željezničar iz Sarajeva, Crvena zvezda, Borac iz Banja Luke, Krivaja iz Zavidovića, Dubočica iz Leskovca, Pelister iz Bitole... Zanimljivo je da sam jedno vrijeme bio najviši igrač lige. Onda se pojavio jedan dvometraš iz Pančeva. Svako gostovanje bilo je izuzetno teško. Znali smo reći da čim prijeđemo Slavonski Brod, već smo krenuli u utakmicu s minus pet. Na utakmice smo išli većinom vlakom. Putovanja su nekad bila cjelodnevna, primjerice kad bismo išli do Niša ili Bitole. Na nekim parketima bilo je svega. Najviše pljuvanja, pogotovo po igračima koji su sjedili na klupi. Suci su uglavnom fućkali domaćinski. Igrali smo jednom s Lovćenom u Cetinju. Njihov igrač skoči s krila, zabije gol, a napravio je prijestup koji se vidi iz aviona. Ja prigovorim sucu, a on fućka time-out. Zove me na stranu i kaže: – Hoćeš da mi odavde svi izađemo živi ili...?
Igračku karijeru završili ste u Medveščaku 1981., s 33 godine?
Sjećam se da mi je u zadnjoj sezoni trener bio Ante Kostelić. Bio je već poznati rukometni trener. Pazite, on je u svojoj trenerskoj karijeri sjedio na klupama Zagreba, Pelistera, bjelovarskog Partizana, Celja. Trenirao je i ženski rukometni klub Nürnberg, ali samo tjedan dana, jer je izbacio iz ekipe ženu predsjednika kluba. Najdulje se zadržao u Osijeku, tri godine. Rukometašice je uveo u prvu ligu, osvojio je Kup Jugoslavije te jedno 3. i 4. mjesto u prvenstvu. Kao trener imao je vrlo intenzivne i naporne treninge, tražio je velika odricanja od svojih igrača i igračica, sve vježbe je i osobno izvodio. Bio je na raspolaganju cijeli dan, no većina sportaša koje je trenirao nisu bili spremni na velika odricanja i sportski način života. Sukobljavao se i s upravama, jer je imao poseban stil i pristup sportu. Uh, bile su teške pripreme na Badiji. Stalno smo trčali, trčali i trčali.
Nakon igračke karijere postali ste trener.
Moj prvi trenerski angažman bio je u Bregani. U to vrijeme stanovao sam u Samoboru, a Rudar iz Ruda trenirao je jedan moj bivši suigrač, Branko Klišanin Čita. Prvo me nagovorio da igram za Rude. I tako sam za neku malu naknadu igrao za Rudar. Nakon što sam odigrao pet, šest utakmica rekao mi je da me Bregana želi za trenera, da igram za Rudar, a da istodobno treniram Breganu. Kad sam došao u Breganu, shvatio sam da su krenuli u ligu s minus četiri boda zbog nekakve kazne iz prošle sezone. Na prvi trening došlo je 18 igrača pa sam dva odmah potjerao. I na kraju smo ostali u ligi. U to vrijeme klub je vodio jedan privatnik, a sva okupljanja događala su se u restoranu Kalin, koji je u to doba okupljalište jet-seta Zagreba. Nakon Bregane zvali su me da budem trener u Rudama, ali zvao me i Medveščak. I prihvatim mjesto trenera Medveščaka. U dijelu prve godine klub sam vodio samostalno, a onda je uprava dovela Vladu Stenzela pa sam mu bio pomoćnik. Vlado je u to vrijeme živio u Njemačkoj i on bi dolazio samo za vikend kad je bila utakmica. A ja sam vodio treninge tijekom tjedna.
S Medveščakom ste nizali uspjehe u tada jakoj jugoslavenskoj ligi?
Znali smo pobijedili Metaloplastiku s Vujovićem i Isakovićem s pet, šest pogodaka razlike. Čak su nas novinari prozvali Medoplastika. Imao sam izvrsnu momčad. U vanjskoj liniji Nino Marković, Goran Perkovac i Viktor Zovko, na lijevom krilu Boris Jarak. Imao sam tek "rupu" na desnom krilu pa sam htio dovesti Smajlagića. Sve je bilo dogovoreno, no u klubu su, bez mog znanja, doveli Saračevića i Bašića. Tako da je propao dolazak Pipeta. Time su mi "rasturili" koncepciju.
Kažu da ste jedan do prvih trenera koji je izmislio prednjeg u obrani 5-1.
Tog prednjeg uvijek mi je igrao Boris Jarak. Bio je visok, imao je dugačak raspon ruku. Bio je izuzetno brz, kada bi ukrao loptu, to je bila kontra. Na jednoj utakmici dao je 13 pogodaka.
A kakav ste odnos imali sa Žagmeštrom?
Dobar. Kad je na Ribnjaku otvorio kafić Papagaj, tamo smo se stalno okupljali. Na šanku je radio Zoran Gobac. Kao igrač bio je osebujan. Kada bi šutirao sedmerac, kružni i napadač Radić obavezno mu je morao očistiti loptu i dati mu je u ruke. Bez toga Žaga nije šutirao. Htio je u svemu biti najbolji, čak i u stvarima o kojima nema pojma. Tako je htio biti najbolji lovac na štigliće. Mi smo ih znali loviti na Peščenici. Zašto smo ih lovili? Zato što su lijepo pjevali. Vole se pariti s kanarincem pa onda dobijete baštarda, odnosno mješanca. Lovili smo ih tako da bismo na jednu granu stavljali ljepilo pa bi se oni zalijepili. Čak smo ih i prodavali. Žaga ne samo da je htio loviti nego je htio imati najboljeg i najljepšeg štiglića.
Kada ste trenirali Zamet, na vratima je bio Tonči Peribonio?
Strašan vratar. Na svako gostovanje nosio bi jednu malu tekicu i 50 kilometara prije dolaska u grad u kojem smo igrali uzeo bi je i proučavao kako tko šutira iz suparničke momčadi. Nekada mu je uspijevalo da obrani mnogo toga, neki put ne. Najmotiviraniji je bio kada smo gostovali u Nišu. Prije Zameta branio je ondje, a ostali su mu dužni. Mogao je tim novcem u to vrijeme kupiti Fiću. "Ubio" ih je obranama i mi smo lagano pobijedili.
Onda slijedi odlazak u ženski rukomet?
Jednoga dana odmarao sam se doma, kada netko zvoni na vratima – Silvio Njirić, tadašnji direktor ženskog rukometnog kluba Lokomotiva. Bilo je to u vrijeme kad im je Zlatko Savnik otišao u Saudijsku Arabiju. Uglavnom, pristanem i postanem ženski trener. Čim sam došao, postavio sam da igramo obranu 3-2-1. Imao sam strašnu ekipu i te prve godine osvojimo EHF kup i prvo prvenstvo Hrvatske i prvi hrvatski kup. Najviše sam ponosan što smo osvojili posljednje prvenstvo Jugoslavije. U polufinalu smo izbacili beogradski Radnički, a u finalu smo bili bolji od Voždovca. Imali smo sjajnu atmosferu. U godini kada smo osvojili kup EHF-a ključno je bilo izbacivanje ruskog Krasnodara u četvrtfinalu. Tamo smo izgubili s tri razlike premda smo u jednom trenutku gubili i 12 razlike, a u uzvratu smo pobijedili također s tri pogotka razlike, ali smo ih dali više u gostima. U finalu smo bili bolji od njemačkog Leverkusena. U prvoj utakmici u Zagrebu bilo je 19:11 za nas. Primili smo samo 11 pogodaka, onda možete misliti kakva se obrana igrala.
Nakon Lokomotive slijedi avantura u Celju i dolazak u Koprivnicu.
Kada sam došao u Podravku, prvo sam zatražio da mi daju videokazete s utakmicama Hypa koji je u to vrijeme bio nepobjediv. Nakon što sam ih nekoliko pregledao, rekao sam – bit ćemo prvaci Europe. Svi su me gledali u čudu. I krene Kup prvakinja, mi igramo prvu utakmicu u skupini protiv Ferencvarosa u Koprivnici. Gubimo na poluvremenu četiri razlike, a dvorana već viče protiv mene. Izađem izvan dvorane i pitam se – što je ovo meni trebalo. Odlučio sam u drugom poluvremenu odigrati obranu 5-1 s Vlatkom Mihoci kao prednjom i utakmica završi bez pobjednika. Opet dvorana kliče protiv mene, a ja u hodniku kažem predsjedniku kluba Kreši Mulvaju: – Vraćam se u Zagreb, neću ovo trpjeti. Uspjeli su me nagovoriti da ostanem i već u drugoj utakmici skupine odigramo neodlučeno u Bremenu, u klubu u kojem je igrala sjajna Anja Andersen. Vratim izgubljeni bod, a tu nas je krenulo. Dođemo do finala, u prvoj utakmici pobijedimo Hypo s tri razlike, ali u Beču gubimo s minus sedam. Ništa, sljedeće godine složim ekipu po svom guštu. Mihoci sam prebacio sa srednjeg vanjskog na krilo, iz Rumunjske smo doveli Cozmu, sjajnog pivota, a i iz Lokomotive je došla Renata Pavlačić koja nažalost nikad nije bila dobro prihvaćena u klubu. S Pavlačić, Cozmom i Palčić imao sam obranu koju nitko nije mogao lako proći. Na vratima sam imao Ljerku Krajnović koja je branila kao muškarac. Pazite, na klupi je sjedila Simona Šturm, možda najbolja slovenska igračica svih vremena. A ona ne može igrati u prvoj sedmorci. Toliko smo bili jaki. Na kraju osvojimo "kantu".
Niste ostali do kraja treće sezone?
Presudio mi uvjerljiv poraz u Valenciji. Čudilome što su za trenera doveli Rimanića kojeg sam pobijedio godinu prije u finalu kupa prvakinja. Podravka je ispala u četvrtfinalu od danskog Viborga.
Kakav ste odnos imali s Petikom?
Njoj je uvijek trebala posebna pozornost. Kao igračica bila je odlična. Nitko na svijetu u ženskom rukometu nije imao takvu fintu kakvu je imala Petika.
S klupskog ste se prebacili na reprezentativni rukomet. Postali ste izbornik ženske rukometne reprezentacije Hrvatske?
Bio sam izbornik u dva navrata. Prvi put od 1996. do 2000. godine. Moje prvo veliko natjecanje bilo je Europsko prvenstvo 1996. Da nismo tada izgubili od Austrije, osvojili bismo medalju. Drugi put sam sjeo na klupu 2005. i ostao sam do 2008. godine. Vodio sam novu generaciju koja je na Svjetskom prvenstvu u Rusiji bila 11., a dvije godine poslije u Francuskoj smo bili deveti na svijetu. Najviše mi je žao što nisam odveo reprezentaciju na Olimpijske igre u Peking. Kvalifikacije su se trebale igrati u Rumunjskoj. Uz domaćina i nas u skupini je bila još Njemačka. Prve dvije reprezentacije išle su na Igre. Mi smo se za taj kvalifikacijski turnir pripremali u Skopju, kako bismo bili bliže Rumunjskoj. I onda se turnir odjednom premješta u Njemačku. Ne samo to, nego smo dobili potpuno novu skupinu u kojoj su bili Njemačka i Švedska. Izgubili smo od obje reprezentacije i nije bilo ništa od mog odlaska na Olimpijske igre. Sa ženskom reprezentacijom osvojio sam dvije medalje na Mediteranskim igrama, bili smo drugi u Bariju 1997. te treći u Almeriji 2005. godine. Oproštaj od klupe imao sam u Podravci 2008., to je zadnji klub koji sam vodio. U Koprivnicu sam se vratio nakon što je Goran Mrđen kao trener izgubio prvenstvo od Lokomotive. Tih godina klub nikad nije uspio proći barem do četvrtfinala Lige prvakinja, a u to vrijeme vodili su ga Polančec i Markulin. Moram reći da je, kad sam drugi put došao u Podravku, situacija bila daleko od idealne što se tiče igračkog kadra. Dosta je igračica htjelo otići, svaki dan sam slušao o tome. Napravim sastanak s igračicama, lupim šakom u stol i kažem – Tko želi, neka ide slobodno. Drugi dan na treningu dođe njih deset. Vratio sam Tatari koja je bila na posudbi u Virovitici, a i Božicu Palčić nagovorio sam na povratak igranju. Vratili smo domaći naslov u Koprivnicu, a na kraju nisam otišao zbog loših rezultata, nego zbog privatnih razloga.
Nikad niste bili muški izbornik?
Nikad nisam bio ni blizu tome. A nisam htio da me nakon velikog natjecanja netko dočeka na aerodromu i kaže: – Nisi bio dobar, hvala ti na svemu i doviđenja.
A da vas netko danas pozove na klupu, u 77. godini?
Meni bi bilo dosta 15 minuta u bilo kojem klubu da snimim situaciju. Vjerujem da bih mogao biti trener, ali ni zdravlje mi to ne dopušta. Teško se krećem, sve me boli. Ne bi išlo samo zbog toga.
Otvori KEKS Pay
Šojat bje velika faca hrvatskog rukometa.