Premda je trebao biti jedna od tri glavne zvijezde tog zbivanja koje će se održati točno na njegov 77. rođendan, svečanost dodjele dodjeli godišnjih i životnih Državnih nagrada za sport Franjo Bučar, Petar Skansi odlučio je pratiti iz svog doma u Lovranu. S obzirom na životnu dob i činjenicu da je na liječenju, Pero je odlučio po nagradu koja vrednuje njegove igračke i trenerske doprinose poslati mlađeg brata Damira koji će se morati malo strpiti jer je, zbog epidemiološke situacije, svečanost odgođena.
Kada se nekome dodjeljuje nagrada za životno djelo to sugerira da je on zaokružio svoj profesionalni opus. Stoga smo u razgovor, s ovim nekad sjajnim košarkašem, i nakon toga eminentnim trenerom ali i bivšim doministrom sporta, krenuli raspitujući se za njegovo djetinjstvo na Braču gdje je rođen ratne 1943. godine.
- Moj otac je bio pomorac, Bračanin, a majka učiteljica doseljena na otok zbog potreba stručnog kadra. Kada sam rođen već sam imao starijeg brata i sestru, a kraj rata smo dočekali u Zagrebu. Vratili smo se na Brač jer je majka dobila posao učiteljice u Pučišćima na Braču gdje smo živjeli do mog drugog razreda osnovne škole. Tada smo se preselili u Split jer je majka ondje dobila službu.
Bila su to, iz perspektive motoričkog razvoja djece, neka bolja vremena.
- Kada smo doselili u Split, živjeli smo u jako oskudnim uvjetima, no djeca su tada ionako bila stalno vani. U to vrijeme je osnovno pravilo bilo da se djeca trebaju igrati, a moji sportski počeci vezani su za ulicu.
Prvi sport kojeg je organizirano trenirao ovaj košarkaški velikan bio je vaterpolo.
- Pored nogometa, u Splitu je tada najprivlačniji bio vaterpolo i ja sam ga trenirao do juniorskih godina. No, kako to obično biva, kada je netko posebno obdaren visinom onda nastane strka od strane košarkaških trenera koji rade s mlađim uzrastima. Danas to kao da nije slučaj jer su rukomet i vaterpolo postali primamljiviji što je uvjetovano rezultatima reprezentacije jer je kod mladih reprezentacija uvijek glavna propaganda sporta.
A Perini košarkaški počeci vezani su za jednog učitelja tjelesnog odgoja.
- S obzirom da sam bio visok i nejak u rukama, imao sam problem popeti se na konop, pa mi je učitelj tjelovježbe, koji je ujedno bio i član uprave KK Split, rekao da ću teško proći godinu ako ne odem na košarku i malo ojačam. Na to sam ja rekao da mi to ne pada na pamet, a on je najavio da će mi zaokružiti jedinicu i tako me prisilio da počnem trenirati košarku.
Posebnost vezana uz Skansija ista je ona koja stoji i u biografiji velikog Dražena Dalipagića.
- Praja i ja smo valjda jedini košarkaši sa značajnijim karijerama koji nikad nisu igrali za juniore. Ja sam košarku počeo trenirati sa 17 i pol godina, no to tada nije bio problem jer u novi sport nisam došao sa kompjutora nego kao motoričan klinac koji se bavio s više sportova.
Koliko mu je trebalo vremena da da osjeti da mu košarka doista ide od ruke.
- Relativno kratko, no za tehniku i poznavanje igre trebalo je vremena.
Tadašnji mu trener Branko Radović, čovjek kojeg zovu ocem splitske košarke, u svojim je zapisima notirao da Skansi ima veliki potencijal, ali da je malo fjakast.
- Sve je to točno, imao je šjor Branko sto i jednu zamjerku, ali je napisao da je uz veliki rad moguće dostići izgubljeno. Tako se i dogodilo. Košarku sam trenirati počeo u zimu 1960. a da sam već 1963. bio pozvan u reprezentaciju.
Samo pet godina otkako je počeo trenirati košarku osvojio je i svoju prvu reprezentativnu medalju.
- Da, te 1965. bili smo drugi na Prvenstvu Europe u Moskvi. No, moram priznati da sam ja stasavao u povlaštenim uvjetima. S obzirom da je u to vrijeme bio jako mali broj visokih igrača, meni su vrata bila širom otvorena. Rato Tvrdić i ja smo isto godište, a kada sam ja ušao u reprezentaciju on je za mene bio igračina kojem nisam bio niti blizu pa sam shvatio da sam bio povlašten.
Netko je očito imao jasnu viziju.
- Branko Radović i Ranko Žeravica. Nastojali su od mene napraviti igrača po instant receptu. Za to vrijeme veže me misao o tome koliko su truda i vremena ljudi potrošili na to da me oblikuju.
Očito je da su u tome i uspjeli jer je Skansi doista vrlo brzo postao standardni reprezentivac, važan faktor u uzdizanju splitskog kluba.
- Nakon što smo igrali hrvatsko-slovensku regionalnu ligu, sjajnu za razvoj mladih igrača, u prvu ligu smo se plasirali 1963., nakon što smo prošli dva kruga kvalifikacija i to tek u drugom pokušaju.
Bila su to romantična vremena, posebice kada su u pitanju putovanja na utakmice.
- Išlo se vlakom, drugim razredom. Nikad neću zaboraviti kako je Rato spavao u onoj mreži za kofere. On je bio niži pa se mogao čak i ispružiti, a mi smo se stiskali na sjedalima. U Srbiju smo išli tako da bi vlakom došli do Beograda, a onda autobusom dalje. Pitaj Gospu gdje sve nismo bili.
Osobni automobili, tih 60-tih, bili su velika rijetkost.
- Budući sam na dan utakmice imao ispit na fakultetu, na jednu utakmicu u Ilirskoj Bistrici ja sam došao s fićom kojeg je vozio jedan naš navijač, inače profesionalni vozač. Možete misliti kako je izgledalo da ja sa svojih 208 centimetara sjedim u fići satima i nakon toga igram utakmicu.
A za današnje košarkaše (i ostale visoke sportaše) rade se posebni autobusi s većim razmakom između sjedala.
- S današnjim načinom razmišljanja reklo bi se da je nama bilo užasno teško i da mi pričamo bajke, no za mene je to tada bilo veliko zadovoljstvo.
Osim toga, tada je bilo najnormalnije da se od košarke ne živi već da se košarkaši školujući pripremaju za karijeru nakon karijere.
- Kada sam ja završio srednju pomorsku, brat i sestra su već bili na studiju u Zagrebu, pa mi je otac rekao da studiram što me volja, samo neka to bude u Splitu, da ne mora i treće dijete slati od kuće. No, nakon dvije godine strojarstva u Splitu, ja sam morao nastaviti taj studij u Zagrebu i to je bio jedan vrlo delikatan dio karijere. Preko tjedna bih bio u Zagrebu, a subotom bih igrao utakmice ili u Splitu ili negdje na gostovanju i to je bilo dosta teško razdoblje za mene pa sam propustio Prvenstvo Europe u Napulju. Srećom, u to vrijeme se jako puno vremena provodilo na pripremama reprezentacije, od tri do pet mjeseci, pa sam barem tamo imao kontiunitet rada. Reprezentacija je tada bila u prvom planu, a sve ostalo bilo je od sekundarne važnosti.
Studij Skansi nije uspio završiti.
- U Zagrebu sam završio treću i dao dio četvrte godine i sveukupno sam položio 36 ispita, ali nikad nisam diplomirao.
Da li si je ikada predbacivao zbog takvog ishoda akademske karijere?
- Premda sam u tome bio prilično uspješan jer sam imao znanje i radne navike, nisam bio oduševljen studijem.Jer, vidio sam u košarci nešto što ne smijem odbaciti, nešto što je moja budućnost.
U međuvremenu se junak naše priče i oženio.
- Supruga Damira je studirala na Političkim naukama, a kako je mene sve zanimalo ja sam s njom "studirao" njen fakultet. Kao da sam bio upisan na njen fakultet.
S obzirom na uspješnu košarkašku karijeru, da li je ikad zažalio što nije stekao fakultetsku diplomu?
- Nisam, no kada sam izabran za pomoćnika ministra za sport, u mom kurikulumu su pročitali da nisam diplomirao pa je ispalo da sam nekim vezama došao na to mjesto i to me ražalostilo.
Vrhunac Skansijeve igračke karijere bilo je Svjetsko prvenstvo u Ljubljani 1970. na kojem je, od novinara, proglašen za najkorisnijeg igrača svjetskih prvaka.
- Ćosić je bio najbolji u najvažnijim utakmicama, a ja sam bio konstanta. Ćosićeva briljantnost je bilo nešto što najviše impresionira, no kod mene je srednja vrijednost mojih nastupa bila visoka.
To svjetsko zlato, prvo za SFRJ, odredilo je i sudbinu tog sporta u bivšoj zajedničkoj državi.
- Mi smo kroz drugu polovicu 60-tih već postali dio svjetske elite a s tim domaćim terenom riskirali smo puno, znali smo kakva vrsta opasnosti prijeti zbog eventualnog kraha. No isto tako smo znali da, ako se dobro pripremimo, ne trebamo razbijati glavu s tim i zato su te pripreme bile jako naporne. Nakon što smo osvojili zlato, košarka je izvršila prodor u domaćinstva, preuzevši primat najsimpatičnijeg sporta.
Pero je bio prilično brz centar za svoje vrijeme.
- Znate li tko je bio najbrži u reprezentaciji iz 60-tih? Gjergja i ja. Naučio sam prodirati, šutirati izvana pri čemu nisam imao šut s trice jer se u to doba trica nije niti pucala. A danas centar koji nema tricu gotovo pa ne može igrati što je jako glupo, no to je već neka druga tema.
Još jedan igrački trofej ima posebno mjesto i Skansijevom sjećanju.
- Godine 1971. Jugoplastika je osvojila svoj prvi naslov prvaka nakon čega je pola Splita izašlo na Rivu. Bilo je to nešto najveće nakon dočeka Đurđice Bjedov po osvajanju olimpijskog zlata 1968. i početak običaja da se dočekuju splitski šampioni iz raznih sportova. Nakon toga pozvani smo i na utakmicu Hajduka i predstavljeni na centru što je također bio način da se kvantificira privrženost sportskog puka.
Godinu kasnije, Skansi, Tvrdić, Šolman, Manović, Prug i društvo igrali su u finalu Kupa europskih prvaka, a nakon nedosuđenog prekršaja na Šolmanu, na šutu za pobjedu, slavio je talijanski Ignis iz Varesea kojeg je vodio Aca Nikolić.
- Prvi put je naš klub sudjelovao u nekom europskom klupskom natjecanju i odmah smo završili u finalu i to je bila senzacija, samo po sebi. Tada sam bio razočaran, no kada prođu puste godine i stekneš dodatna iskustva onda vidiš da su to stvari koje se događaju. Nekad na tvoju štetu, a nekad u tvoju korist.
Bila je to posljednja Perina igračka sezona u Jugoplastici.
- Jednu sezonu sam odigrao u Italiji za Pesaro, nakon čega sam se vratio u Jugoplastiku ali kao trener. Nagovarali su me da i dalje igram, no kako sam u momčadi imao Jerkova, Macuru i Krstulovića u interesu njihova razvoja ja sam odbio biti igrač i trener.
Za reprezentaciju je prestao igrati tri godine ranije, sa Svjetskim prvenstvom u Ljubljani. Sa samo 27 godina.
- Te 1970. dobio sam kćerku i počeo razmišljati od čega ću živjeti. Htio sam se posvetiti studiju, a na koncu niti sam završio studij niti sam osvojio dodatne medalje.
A kao igač ih je osvojio četiri - svjetsko zlato i srebro, olimpijsko srebro i europsku broncu - a da je nastavio igrati barem do 30. imao bi još dvije europske medalje (srebro i zlato). No, kompenzirao je to s nekim medaljama za trenerski uradak, a iznimno priznanje njegovu trenerskom talentu bila je trostruka kruna (Kup Koraća, Prvenstvo i Kup SFRJ) koju je Jugoplastika osvojila 1977.
- Nezahvalno je bilo to što sam trenirao kolege s kojima sam igrao kao što su Šolman i Tvrdić, a trebalo je izgurati mlade. Osim toga, trenerski autoritet se ne stiče igračkom karijerom, već ga moraš ponovo graditi startajući od nule. Moram reći da sam tada imao veliku pomoć od Tvrdića i Šolmana, ali ću isto tako i reći da je s mladima bilo lakše jer oni su jako dobro primili moj stav da napadačke nedostatke moramo pokrivati intezitetom u obrani. Nekoliko sezona prije, završavali smo na drugom ili trećem mjestu pa su nas prozvali "Drugoplastika", no na koncu smo uspjeli promijeniti mentalitet momčadi. Naime, događa se da veliki igrači nisu spremni na žrtvu, a igra u obrani je žrtva i ona troši energiju, iziskuje napore koji onda oštete tvoju lucidnost u napadu.
Već sljedeće godine Skansi je bio pomoćnik Aleksandru Nikoliću prigodom osvajanja naslova svjetskih prvaka.
- Možda ja i nisam bio Acin ljubimac, no moja trostruka kruna kumovala je tome da me se nije moglo preskočiti. No, suživot s Acom nije bio idiličan i on je rezultirao ružnim rastankom. U poluvremenu finala sa Sovjetima, Aca je igrčaima održao predavanje o taktičkim shemama, a ja sam, vidjevši da su igrači ukočeni, sebi dozvolio dam i drugarski kažem "ljudi, dajte se opustite, pa najbolji ste šuteri na svijetu, odmaknite se korak u nazad, nemojte ići po banane od Tkačenka". Rekao sam to u želji da ih opustim, no to je Acu tako uvrijedilo da je, kada smo sletjeli u beogradsku zračnu luku, novinarima koji su se sletjeli oko njega kazao "pitajte to Skansija, on vam je sljedeći izbornik". Ja se nisam mogao uvrijediti na čovjeka kojeg sam poštovao kao oca, no ostala mi je knedla u grlu.
No Aca jest bio u pravu kada je najavio Skansija kao sljedećeg izbornika. No, bio je to samo na dva natjecanja.
- Te 1979. vodio sam reprezentaciju u Torinu na Eurobasketu, gdje smo završili na trećem mjestu jer nas je jedan poraz u prednatjecanju od Izraela stajao nastupa u finalu. Naime, tada se igralo tako da su finale igrale momčadi koje su bile prve i druge u finalnoj skupini, nije bilo ni četvrtfinala niti polufinala. Imao jesam kompletnu momčad svjetskih prvaka, no Dalipagić je bio u vojsci pa je došao sa 10 kilograma viška i nije bio onaj isti kakav je bio godinu prije u Manili kada je bio najbolji igrač SP-a. Ćosić je pak bio u izvjesnom padu i nije dao onaj svoj standardni doprinos, Slavnić je stalno nešto mutio i nismo imali pravu atmosferu. Ono gdje sam ja pogriješio bilo je pak u Splitu, na Mediteranskim igrama. Igrali smo doma i ja sam bio relaksiran, uvjeren da to osvajamo s pola snage, no iznenadili su nas Grci koji su tako najavili svoj sjajan naraštaj predvođen Galisom i Janakisom.
A sve to završilo je hitnim sastankom u Centralnom komitetu Komunističke partije Jugoslavije.
- Na taj sastanak bio sam pozvan zajedno sa 50-tak ljudi, što igrača a što trenera. Svi su kritizirali igrače, krivili činjenicu da su neki bili u vojsci i da nisu trenirali, a nakon svega našao sam se sam u Beogradu. Pored svih pustih prijatelja i poznanika svi su odjednom morali neku poći. I tada mi je postalo jasno da je tadašnji generalni sekretar KPJ Stane Dolanc odlučio da me smijeni. No, to je bila i moja sreća u životu jer sam poslije toga završio u profesionalnim trenerskim vodama i otišao u Italiju.
A na "Čizmi" je proveo svojih deset trenerskih godina pri čemu je vrhunac doživio u 90-tim kada je s dva kluba - Benetton i Fortitudo - igrao Final Four Eurolige. Štoviše, s Benettonom je igrao i finale kojeg je izgubio od Limogesa Bože Maljkovića.
- I danas žalim što nisam osvojio naslov klupskog prvaka Europe. U sastavljanju Benettona imao sam sreće da odaberem Del Negra i da sam imao pristup Kukoču kojeg sam pratio od njegovih kadetskih danay. Kada sam saznao da ga Split pušta, bio sam prvi u redu i to je utjecalo na brzinu s kojom smo mi od dna tablice osvojili Prvenstvo Italije a potom igrali i finale Lige prvaka.
I danas se raspredaju priče o tome je li u posljednjem napadu Limogesa Jure Zdovc faulirao Tonija Kukoča.
- Toni je na toj utakmici bio izuzetno nervozan jer nije bio zdrav i igrao je s neprijavljenom temperaturom. A Zdovc je bio igrač zadatka, pametan dečko, koji je znao kako treba igrati prljavo na Toniju a da već u prvih deset minuta ne ispadne iz igre s pet penala. To kako je on čuvao Kukoča bio je "protuprirodni blud", ali je urodilo plodom jer je Maljković znao da nas može dobiti jedino s obranom na granici prekršaja. Ono u čemu je klub pogriješio bilo je što je dozvolio da nam ode Del Negro. Naime, on je tražio od kluba isti ugovor kao što je imao Kukoč, a kako čelnici kluba odnosno obitelj Benetton na to nisu pristali, držeći da on na njih gleda kao na urođenike, Del Negro je otišao u NBA.
Tih bennetonskih godina Skansi je postao prvi izbornik hrvatske nacionalne vrste. Kako je došlo do toga?
- Ja to uopće nisam očekivao no odjeknulo je to što sam s Benettonom postao prvak Italije. U to vrijeme, zajedno sa suprugom Damirom, ja sam u Trevisu organizirao humanitarnu pomoć za Hrvatsku, a moj stan je bio centrala tih zbivanja i to je bio moj jedini kontakt s Hrvatskom dok sam košarkaški bio prilično neinformiran. Kada me je nazvao Rato Tvrdić, a on je bio član Stručne komisije, da sam izabran za izbornika rekao sam mu da ne pratim ništa i da ne znam kako ću ja to. On i je na to rekao: "To si sada rekao meni i nemoj više nikome. Nemoj da te sustigne stigma da ne želiš pomoći Hrvatskoj." Naravno, da sam bio počašćen tim izborom. Osim toga, prednost je bila ta što je tu momčad, s psihološkog aspekta, bilo najlakše trenirati jer nisam morao držati motivacijske govore niti tragati za njihovim stopostotnim učešćem.
Koliko je pak bilo teško psihološki voditi tu momčad s obzirom na niz jakih individua i teoriju o rogovima u vreći?
- Veći je problem bio dizbalans u momčadi jer smo imali pet-šest igrača koji su bili na putu za NBA ili su već tamo igrali dok ostatak sastava nije bio na toj razini. Iz toga je proizlazio i problem s razigravačem. Ne poznavajući dobro sva događanja s Draženom u NBA ligi ja sam bio uvjeren da je on i dalje najbolji razigravač u Europi, kao što je to bio u Ciboni i Realu, no on se odvikao od te uloge jer njega su u NBA ligi pretvorili u šutera. Koliko god sam se ja trudio, na treninzima i pripremnim utakmicama, on je ulogu playmakera odbijao, želio je biti realizator, a na toj poziciji nismo imali igrača njegove karizme. Uz sve komplimente koje mogu izreći na njihov račun, Alanović i Gregov nisu imali vremena ni snage da se nametnu kao vođe u toj momčadi. I zato sam, nakon dugog razmišljanja, postavio način igre u kojem su četiri igrača sudjelovala u kreiranju igre, a to su bili Dražen, Toni, Peras i Komazec. Niti jedan od njih nije na papiru bio razigravač, a svi su mogli započeti akciju, svi su bili opasni realizatori, svi su mogli igrati i leđima i licem košu pa smo postali problem za suparnike.
Mnogi i danas vrte film najznačajnije utakmice Hrvatske nakon osamostaljenja, a to je ona u olimpijskom polufinalu sa selekcijom ZND-a. Još 35 sekundi prije kraja bilo je "minus 4" a onda je Kukoč zabio tricu, Volkov dvaput promašio bacanja, a Dražen je svoje zabio za vodstvo.
- Ključni trenutak bio je kada je Kukoč zabio tricu. Pričalo se tada da je Dražen napravio prekršaj na Gorinu, u posljednjem napadu ZND-a, no to su situacije u kojima suci ne vole donositi odluke. I tu se vraćamo u Tel Aviv, na onaj Jugoplastikin finale s Ignisom, kaa su suci "progutali žviždaljku". Nekad je to na tvoju štetu, drugi put u korist.
Vodio je Skansi Hrvatsku i na sljedećim Olimpijskim igrama, u Atlanti 1996., ali sa drugačijim ishodom. Bili smo šesti.
- Ta momčad ni tada, tri godine kasnije, nije "probavila" nedostatak Dražena Petrovića i njegov duh je još uvijek bio prisutan. I zato igrači nisu bili spremni preuzeti odgovornost koju je on pokrivao. Osim toga, naši NBA igrači na pripreme su došli s prvom namjerom da se dobro pripreme za novu NBA sezonu i zato smo jako dobro trenirali, ali smo igrali rastrgano jer još nismo bili riješili pitanje razigraača. Primjerie, Marcelić je na krilnoj poziciji bio jako dobar realizator koji nije dobio dovoljno upotrebljivih lopti.
Već na sljedećem velikom natjecanju - Eurobasket 1997. - nije bilo nikoga od NBA igrača, a iz Atlante su tu bili samo Mulaomerović, Rimac i Marcelić.
- Morali smo krenuti u smjenu generacija. Stvoriti jezgro igrača koji će igrati za reprezentaciju naredno desetljeće. Nažalost, jedan nepotreban prekršaj Prkačina na centru doveo je Poljake u priliku da iz dva bacanja odluče utakmicu, a imali smo u rukama pobjedu koja bi nas vodila u borbu za medalje.
Trenersku karijeru Skansi je okončao ondje gdje ju je i započeo, u svom matičnom klubu Splitu, kojem je te 2003. donio i posljednji naslov prvaka kojeg je ovaj klub osvojio.
- U Splitu smo se uhvatili u koštac s nečim što je bilo skoro pa iluzija, no Rađa me molio da došem spasiti njegov ugled pa sam se prihvatio tog posla. Rađa je s prijestolja htio skinuti Cibonu koja je vladala od osamostaljenja pa sam došao na pola sezone. Rađino iskustvo bilo je odlučujuće, ali i iskustvo Jure Zdovca, klasa Sesara, kvaliteta Žižića pa smo složili respektabilnu momčad koja je mogla igrati i Europu.
Posljednji posao prije umirovljenja kojeg je obavljao ovaj dobitnik Bučarove nagrade za životno djelo nije bio trenerski već dužnosnički. Prihvatio se posla pomoćnika ministra za sport u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i sporta za koji je kazao da je bio teži od, uobičajeno stresnog, trenerskog.
- Naravno da je teži od trenerskog jer kao trener si glavni i odgovorni, a ovdje je kao da hodaš u blatu do struka. Htio bi se kretati napred, a sve te nešto koči. U te dvije i pol godine shvatio sam da kod nas, bez obzira tko bio na vlasti, ako hoćeš nešto promijeniti moraš dobiti pristanak premijera. A da bi ti došao do njega to ti je kao put na Mount Everest jer on uvijek ima važnijih stvari i nema koncentraciju na ono što je tebi važno - zaključio je Skansi iz svog lovranskog doma.
U Ljubljani 1970.god.najbolji je bio Krešimir Ćosić,a šef komunista je bio Tito.