Na današnji dan prije točno trideset godina, hrvatska nogometna reprezentacija prvi je put je igrala protiv Engleske. Tog 24. travnja 1996. godine, na velebnom stadionu Wembley u Londonu pred 33.650 gledatelja, rođeno je novo nogometno rivalstvo – koje je dosegnulo 11 međusobnih utakmica. A ove godine će ih biti još najmanje tri: jedna na Svjetskom prvenstvu, dvije u Ligi nacija.
Hrvatska nogometna reprezentacija, tada još mlada snaga na međunarodnoj sceni, po prvi je put stala nasuprot Gordog Albiona u razdoblju priprema za Europsko prvenstvo. Za Engleze je to bila jedna od posljednjih provjera uoči tog natjecanja kojem su bili domaćini, a za Hrvatsku prilika da na gostujućem terenu odmjeri snage s jednim od svjetskih nogometnih divova. Susret je završio rezultatom 0:0, ishodom koji je u sebi krio mnogo više drame i značaja nego što je sama brojka na semaforu sugerirala.
Hrvatska pod vodstvom karizmatičnog izbornika Miroslava Blaževića na Wembley nije došla umirati u ljepoti, već demonstrirati taktičku disciplinu i obrambeni granit. Sastav krcat prštećim talentom - koji će dvije godine kasnije zadiviti svijet na SP-u u Francuskoj - bio je usredotočen na potpunu neutralizaciju domaćina.
S majstorima poput Zvonimira Bobana, Roberta Prosinečkog i Aljoše Asanovića u veznom redu, Hrvatska je bila, kako su zabilježili engleski kroničari, "prekrasno staložena" kada je imala posjed. Ipak, primarni pristup bio je defenzivan, strategija osmišljena da frustrira Engleze i uništi utakmicu kao spektakl, u čemu su izabranici Ćire Blaževića u potpunosti uspjeli. Engleski napad, unatoč silnom trudu, iznova se razbijao o čvrsti zid kojim su dirigirali Slaven Bilić, Igor Štimac i Nikola Jerkan.
S druge strane, momčad engleskog izbornika Terryja Venablesa proživljavala je večer čiste frustracije. Dominirala je u posjedu i stvarala prilike, no realizacija je u potpunosti izostala. Statistika zorno prikazuje odnos snaga na terenu: Engleska je uputila 13 udaraca prema golu, dok je Hrvatska zabilježila tek četiri.
Engleska javnost i mediji očekivali su komotnu pobjedu, no umjesto toga svjedočili su nizu promašaja. Najvećim tragičarom proglašen je mladi i poletni napadač Liverpoola, Robbie Fowler, koji je prvi put zaigrao od prve minute za reprezentaciju i pritom propustio realizirati nekoliko izglednih situacija.
Vrhunac engleske nemoći dogodio se deset minuta prije kraja, kada je još jedan igrač Liverpoola, Steve McManaman, snažno opalio s distance, a lopta je uzdrmala vratnicu gola Marjana Mrmića.
Dok se Venables hvatao za glavu zbog neefikasnosti svoje momčadi, Miroslav Blažević je nakon utakmice održao malu školu psihološkog ratovanja. Njegova analiza engleske igre postala je legendarna.
- Mislim da su Englezi sterilni. Previše su predvidljivi - rekao je Ćiro engleskim novinarima i dodao:
- Osamdeset posto opasnosti koju stvaraju dolazi iz centaršuteva. To rade već pedeset godina, ali vratari su danas toliko dobri da to više ne funkcionira.
Venables, vidno pogođen kritikom, uzvratio je oštrim replikom:
- Nadam se da ćemo i dalje biti predvidljivi ako ćemo stvarati ovakve prilike u svakoj utakmici.
Momčad Hrvatske koja je tog dana istrčala na Wembley bila je istinski izlog vatrene generacije. Na vratima je bio Marjan Mrmić iz Varteksa, a početnu obranu činili su Dubravko Pavličić iz Herculesa, Robert Jarni iz Betisa, Igor Štimac iz Derby Countyja, Nikola Jerkan iz Ovieda i Slaven Bilić iz West Hama. Vezni red bio je motor momčadi, s kapetanom Bobanom iz Milana, Asanovićem iz Hajduka i Prosinečkim iz Barcelone, koji su dirigirali ritmom. Napad su predvodila dva svjetska golgetera, Davor Šuker iz Seville i Alen Bokšić iz Lazija.
Tijekom utakmice Blažević je priliku dao i Mariju Staniću (Club Brugge), koji je na poluvremenu zamijenio Bobana, te Zvonimiru Soldi (Dinamo), Igoru Pamiću (Osijek) i Mladenu Mladenoviću (Gamba Osaka). Bila je to okosnica momčadi koja će na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. osvojiti brončanu medalju, a nastup na Wembleyju bio je rani pokazatelj njihove snage, karaktera i taktičke zrelosti.
Večernji list zabilježio je u broju od 25. travnja 1996., u tekstu pod naslovom „Englezima igra, našima zadovoljstvo”, kako su Nikola Jurčević i Dražen Ladić otpali zbog ozljeda. I dok je Ladić na Wembleyju bio na klupi, Jurčević je bio izostavljen iz zapisnika.
- Nije točno da sam ozlijeđen, potpuno sam zdrav, stvar je izbornika koga će postaviti u momčad, a ne znam zašto nisam bio ni na klupi – izjavio je tada Jurčević.
Junak utakmice bio je Marjan Mrmić, danas član Dalićevog stručnog stožera.
- Nisam imao pojma da ću braniti protiv Engleza sve dok šef Ćiro na sastanku prije utakmice nije izgovorio moje ime. Bio sam iznenađen, mislio sam da se zabunio, ali nisam se prepao te prilike. U to vrijeme u Varteksu sam branio u vrhunskoj formi, a demonstrirao sam je i na Wembleyju. Ondje sam imao pet-šest velikih obrana, a i primio sam dosta udaraca od njihovih napadača. Baš sam bio ponosan na taj nastup, to mi je, uz utakmicu u Kijevu protiv Ukrajine kada smo se plasirali na SP, najdraža utakmica za reprezentaciju. U njoj mi je Ladić bio rezerva – kazao nam je Mrmić, vratar s 14 nastupa za reprezentaciju.
Otvori KEKS Pay
