Na Svjetskom prvenstvu Divizije III, skupine A, održanom u Zagrebu, hrvatska ženska reprezentacija u hokeju na ledu ostala je nadomak medalji. Završila je četvrta, a kapetanica reprezentacije Diana Stolar proglašena je i najboljom hrvatskom igračicom. Iza tog rezultata stoji mnogo više od nekoliko utakmica. Tu su godine rada, povratak nakon majčinstva, vođenje mlade ekipe i život u sportu koji u Hrvatskoj i dalje traži ogromnu ljubav, odricanje i upornost.
Nemamo dovoljno leda
Malo je nedostajalo do medalje?
– Jako. Baš smo bile blizu. Kako je turnirski sustav takav da svi ovise o bodovima, ta zadnja utakmica doslovno je odlučivala hoćemo li biti prve, druge, treće ili četvrte. Na kraju je ispalo četvrto mjesto i ostao je baš velik žal, jer smo osjetile da nam je medalja bila jako blizu. Da smo pobijedile Rumunjsku, otišle bismo u višu diviziju.
Reprezentacija je generacijski šarolika. Koliko mlađe cure uče od vas, a koliko vi od njih?
– Ja njima mogu dati neku dozu smirenosti jer sam ipak starija i prošla sam dosta toga. To je nešto što mogu prenijeti. A od njih stvarno naučim svašta. Od toga kakva će mi djeca biti za nekoliko godina do svih mogućih novih društvenih mreža, pjesama, plesnih pokreta i svega ostaloga.
Koliko vam je kao kapetanici važno da ekipa funkcionira izvan leda?
– Jako mi je važno. To sam naučila još prije, kad sam u jednom razdoblju bila najmlađa, a bila kapetanica. Ako stvari ne riješiš izvan terena, na ledu to ne funkcionira. Negdje će puknuti – netko neće dodati, netko neće poštovati svoju poziciju, netko će reagirati drukčije. Ako ekipa izvan leda nije kako treba, to se na ledu jako vidi.
Hokej je i dalje sport koji se u Hrvatskoj bori s infrastrukturom.
– Da, to je veliki problem. Nemamo dovoljno leda, nemamo uvjete kakve bi ovakav sport trebao imati. Svi tereni su ili na otvorenom ili pod balonom. Sisak je jedina prava ledena dvorana, ali je izvan Zagreba i to otežava stvari. Kod djece je još teže jer ih treba voziti, oblačiti, nositi opremu, sve to košta i traži ogromnu uključenost roditelja.
I sami ste danas i sportašica i roditelj u hokeju.
– Da, sve troje djece trenira hokej. I najmlađi je sad baš "zagrizao", a ima četiri godine.
Dolazite iz prave hokejaške obitelji, a posebno mjesto u vašoj priči ima otac.
– Da, moj tata Damir Krušalj-Posavec bio je ključna figura u mom razvoju, ali i u razvoju ženskog hokeja u Hrvatskoj. Kad ljudi čuju moje djevojačko prezime, odmah ga povežu s njim, jer ga jako puno ljudi iz hokeja poznaje. Bio je trener, zapisničar, sudac, stvarno je jako puno vremena ulagao u hrvatski hokej. S nekolicinom cura koje su danas već prestale igrati, on je praktički digao ženski hokej u Hrvatskoj na noge. Radio je besplatno, trenirao cure, pokušavao ih motivirati kad realno neke velike motivacije izvana nije bilo.
Radim kao programerka
Danas uz sport imate i ozbiljnu karijeru izvan leda.
– Da, završila sam FER i danas radim kao programerka. Volim svoj posao, imam odličnu atmosferu i razumijevanje za to da uz posao imam i hokej i obitelj. U Hrvatskoj se od ženskog hokeja ne može živjeti, to je realnost, zato mi je uvijek bilo važno imati i drugo zanimanje.
Izdvojite tri ključne stvari za razvoj hokeja u Hrvatskoj.
– Prvo, ozbiljan plan i program rada za nekoliko godina unaprijed. Drugo, infrastruktura i led – da ne ovisimo stalno o okolnostima. I treće, ljudi: i treneri i način na koji ćemo privući djecu da zavole taj sport – zaključila je Diana Stolar.
Otvori KEKS Pay
