Krajem 1970. godine, u uredima diskografskog diva Warner Communicationsa, rodila se ideja koja će nogomet u Sjedinjenim Američkim Državama izvući iz potpune anonimnosti i pretvoriti ga u najglamurozniji spektakl na svijetu. Idejni začetnici bili su braća Ahmet i Nesuhi Ertegün, osnivači legendarne izdavačke kuće Atlantic Records, koji su nakon prodaje svoje tvrtke Warneru uvjerili njezina predsjednika, Stevea Rossa, da uloži u osnivanje nogometnog kluba. Ross, medijski mogul s vizijom, koji o nogometu tada nije znao gotovo ništa, prepoznao je potencijal. Okupio je grupu investitora, od kojih je svaki uložio 35.000 dolara za osnivanje nove franšize u Sjevernoameričkoj nogometnoj ligi (NASL). Ubrzo je postalo jasno da je projekt financijski zahtjevniji nego što se mislilo, pa je Warner Communications otkupio klub od originalnih ulagača za simboličan jedan dolar, preuzimajući sve buduće troškove. Ključna figura u operativnom smislu bio je Clive Toye, engleski sportski novinar koji je postao prvi generalni menadžer kluba. Njegov zadatak bio je stvoriti sve od nule: momčad, identitet i, najvažnije, ime.
Toye je imao samo nekoliko tjedana od osnivanja kluba u siječnju 1971. do prve utakmice u travnju da smisli ime koje će odražavati grandioznu viziju vlasnika. Želio je nešto veliko, drugačije i pamtljivo. Analizirajući imena postojećih njujorških sportskih franšiza, zaključio je da mora nadmašiti sve. Inspiracija je došla od bejzbolskog tima New York Mets, čije je ime bilo skraćenica od Metropolitans. Toye je razmišljao: Što je veće od metropolitanskog? Odgovor je bio kozmopolitski. Međutim, prijedlozi vlasnika išli su u potpuno drugom smjeru. Braća Ertegün inzistirala su na imenu New York Blues, dok je drugi dio vlasničke strukture imao još bizarniju ideju: da se klub zove New York Lovers (Njujorški ljubavnici) i da igrači nose ružičaste dresove. Toye je bio užasnut. Odlučan da progura svoju ideju, skratio je Cosmopolitans na zvučniju i moćniju riječ – Cosmos.
Da bi uvjerio tvrdoglavo vlasništvo, Toye je posegnuo za lukavstvom. Organizirao je javni natječaj za ime kluba, osiguravši primamljivu nagradu: dvije povratne avionske karte od New Yorka do Švicarske, sponzorirane od strane Swissaira. Međutim, u siječnju 1971., bez značajnijeg medijskog publiciteta, broj prijava bio je zanemariv. Toye je tada uzeo stvar u svoje ruke. Vlastoručno je ispisao desetke prijava s različitim imenima i adresama, predlažući Cosmos. Sudbina mu se osmjehnula kada je, otvarajući poštu neposredno prije sastanka uprave, pronašao dvije autentične prijave. Dvojica profesora tjelesnog odgoja iz Queensa, Meyer Diller i Al Capelli, neovisno jedan o drugome, predložili su ime Cosmos. Toye je sada imao stvarne pobjednike kojima je mogao uručiti nagradu, ali i dvadesetak lažnih prijava čiji je rukopis sumnjivo nalikovao njegovom. S tim "dokazima" izašao je pred vlasnike i rekao: Gospodo, narod je odlučio. Zvat ćemo se Cosmos.
Ipak, stvarni počeci bili su daleko od glamuroznog. Prva momčad New York Cosmosa bila je skupina poluprofesionalaca i studenata koji su imali dnevne poslove – jedan igrač radio je u arhitektonskom uredu, a vratar Shep Messing bio je učitelj. Trenirali su samo dvaput tjedno. Klub je lutao od stadiona do stadiona - prvo su igrali na ogromnom Yankee Stadiumu pred šačicom gledatelja, u prosjeku tek 4.517 po utakmici, što je bilo manje od 7 posto kapaciteta. Zatim su se preselili na znatno manji Hofstra Stadium na Long Islandu, gdje su 1972. osvojili svoj prvi naslov prvaka. No, vrhunac skromnih početaka bio je Downing Stadium na otoku Randall's Island, zapušteno zdanje čiji je teren bio toliko loš da ga je teško bilo nazvati travnjakom. Radilo se o blatu s pokojom vlati trave, punom rupa i komadića stakla. Za potrebe televizijskih prijenosa, klupski domar doslovno je prskao blato zelenom bojom kako bi stvorio iluziju nogometnog igrališta. Na takvom terenu je nekoliko godina kasnije svoju prvu utakmicu odigrala najveća zvijezda u povijesti sporta.
Clive Toye i Steve Ross od samog su početka znali da im za uspjeh treba više od imena; trebala im je globalna ikona koja će Ameriku natjerati da zavoli nogomet. Njihova meta bio je samo jedan čovjek: Edson Arantes do Nascimento, poznatiji kao Pelé. Toye je godinama neumorno proganjao brazilsku legendu. Putovao je na ekshibicijske utakmice Santosa diljem svijeta, od Jamajke do Belgije, samo kako bi dobio nekoliko minuta s njim. U ožujku 1975., njegova upornost se konačno isplatila. Na komadu papira ukradenom iz jednog belgijskog hotela, Pelé je skicirao pristanak da će razmotriti dolazak u New York. Kada je Toye predstavio ideju Steveu Rossu, ovaj je navodno pitao: Tko je Pelé? Toye mu je odgovorio: Nemojte ga uspoređivati s drugim sportašima. Usporedite ga s Papom. To je bilo dovoljno. Warner Communications je odobrio transfer koji će postati poznat kao posao stoljeća.
Pele 10 ( N.Y.Cosmos)
— tphoto (@tphoto2005) September 16, 2025
Tampa Bay Rowdies 4-2 New York Cosmos at Tampa, US on 29 May 1977
Photo by Masahide Tomikoshi / TOMIKOSHI PHOTOGRAPHY pic.twitter.com/FrHtoYDWh5
Pelé, tada 34-godišnjak u polu-mirovini, dobio je ugovor vrijedan basnoslovnih 1,4 milijuna dolara godišnje, plaću koja je u to vrijeme zasjenila primanja najvećih zvijezda američkog nogometa, bejzbola i košarke. Ugovor je bio pravo financijsko remek-djelo, osmišljeno da se izbjegne plaćanje visokih poreza. Jedan od aneksa, primjerice, navodio je Peléa kao "glazbenog umjetnika" pod ugovorom s Atlantic Recordsom. Čak je i tadašnji američki državni tajnik Henry Kissinger osobno intervenirao kod brazilske vlade, koja se protivila odlasku svog nacionalnog heroja, objašnjavajući važnost transfera za američko-brazilske odnose. Peléov dolazak 10. lipnja 1975. izazvao je medijsku pomamu. Ured Cosmosa, koji je dotad zapošljavao petero ljudi, preko noći je narastao na pedeset. Njegov debi protiv Dallas Tornadoa prenošen je u 22 zemlje, a pratilo ga je više od 300 novinara. Nakon prvog poluvremena na zeleno obojenom blatu, Pelé je navodno u svlačionici strahovao da je dobio gljivičnu infekciju.
Dolazak "Kralja" bio je tek početak. Uprava je shvatila da Pelé ne može sam. Ubrzo mu se pridružio Giorgio Chinaglia, temperamentni talijanski napadač iz Lazija, koji će postati najbolji strijelac u povijesti kluba. Za razliku od Peléa, Chinaglia je stigao na vrhuncu karijere i bio je poznat po svojoj aroganciji, često govoreći Peléu da mu se "makne s puta" kako bi on mogao zabijati golove. Godine 1977. momčad je postala istinski "dream team". Stigli su Franz Beckenbauer, kapetan Zapadne Njemačke koja je osvojila Svjetsko prvenstvo 1974., i Carlos Alberto, kapetan legendarne brazilske reprezentacije iz 1970. godine. Utakmice Cosmosa na Giants Stadiumu u New Jerseyju privlačile su redovito preko 40.000 gledatelja, a na derbije je dolazilo i preko 77.000 ljudi. Putovati s Cosmosom, prema riječima klupskog tajnika, bilo je "kao ići na turneju s Rolling Stonesima". U svlačionici su se osjećali kao u Hollywoodu, a na tribinama su sjedili Robert Redford, Mick Jagger, Barbra Streisand i Muhammad Ali. Iako je era originalnog Cosmosa završila slomom NASL-a 1984. godine, njihova priča o postanku ostaje neponovljiv primjer kako su vizija, drskost i malo prijevare stvorili najglamurozniji klub u povijesti nogometa.
Otvori KEKS Pay
