U povijesti svjetskih prvenstava samo su dva para braće uspjela zajedno dosegnuti nogometni Olimp i podići Zlatni globus. Prvi kojima je to pošlo za rukom bili su Nijemci Fritz i Ottmar Walter, ključni kotačići u stroju koji je 1954. godine u Švicarskoj senzacionalno osvojio naslov svjetskog prvaka pobjedom nad moćnom mađarskom "Lakom konjicom". Fritz, kapetan i legendarni vođa, bio je igrač čija je vještina dolazila do izražaja u najtežim, kišnim uvjetima, što je u njemačkom nogometu ostalo zapamćeno kao "Fritz-Walter-Wetter" (Fritz Walterovo vrijeme). Njegov mlađi brat Ottmar bio je ubojiti napadač, a njihova sinergija na terenu bila je odraz cjeloživotne povezanosti.
Dvanaest godina kasnije, 1966., Engleska je na domaćem terenu osvojila svoj jedini naslov, a okosnicu momčadi činila su braća Bobby i Jack Charlton. Sir Bobby, jedan od najvećih engleskih igrača svih vremena i preživjeli iz minhenske zrakoplovne tragedije, bio je mozak i elegancija momčadi, dok je njegov stariji brat Jack bio beskompromisni, čvrsti stup obrane. Obojica su odigrali svaku minutu turnira, a njihova slika u zagrljaju na travnjaku Wembleyja nakon finalne pobjede postala je besmrtni simbol engleskog nogometnog trijumfa i bratske ljubavi.
Svoju bratsku priču na velikoj sceni ima i hrvatska nogometna reprezentacija. Niko i Robert Kovač, rođeni i odrasli u Berlinu kao sinovi hrvatskih gastarbajtera, postali su simbolom nepokolebljive odanosti domovini svojih roditelja. Njihova strast prema Hrvatskoj, koju su kao dječaci bodrili s tribina, pretočila se u karijere u kojima su postali stupovi obrane i veznog reda "Vatrenih". Zajedno su branili hrvatske boje na dva Svjetska prvenstva, 2002. godine u Japanu i Južnoj Koreji te 2006. u Njemačkoj, zemlji u kojoj su rođeni. Niko, kao dugogodišnji kapetan, bio je produžena ruka izbornika na terenu, vođa čija se riječ poštovala, dok je Robert bio stijena u obrani, poznat po svojoj staloženosti i čvrstini. Njihova zajednička prisutnost u reprezentaciji bila je više od pukog sportskog partnerstva; predstavljala je ostvarenje sna dijaspore i bila inspiracija generacijama Hrvata izvan domovine. Kasnije su svoju nogometnu priču nastavili i u trenerskim ulogama, ponovno zajedno vodeći reprezentaciju, čime su zaokružili jedan od najupečatljivijih obiteljskih puteva u povijesti hrvatskog sporta.
Fenomen braće na svjetskim prvenstvima nije rijetkost, a kroz povijest smo svjedočili brojnim primjerima. Nizozemska je, primjerice, imala nekoliko slavnih parova: blizanci René i Willy van de Kerkhof bili su dio legendarne generacije koja je igrala dva uzastopna finala 1974. i 1978. godine, dok su Ronald i Erwin Koeman zajedno nastupali 1990. Nekoliko godina kasnije, na scenu su stupili Frank i Ronald de Boer, koji su bili ključni igrači "Oranja" na prvenstvima 1994. i 1998. Danska se ponosi braćom Michaelom i Brianom Laudrupom, koji su zajedno činili okosnicu momčadi na Mundijalu 1998. godine. Slične primjere nalazimo diljem svijeta: braća Kolo i Yaya Touré bili su vođe Obale Bjelokosti na čak tri svjetska prvenstva (2006., 2010. i 2014.), dok su belgijski virtuozi Eden i Thorgan Hazard dijelili svlačionicu 2018. i 2022. godine. U Hondurasu je 2010. godine ispisana jedinstvena stranica povijesti kada su za reprezentaciju pozvana čak trojica braće: Jerry, Wilson i Jhonny Palacios, što je prvi i jedini takav slučaj do danas. Njihova priča, nažalost, ima i tragičnu pozadinu jer je njihov najmlađi brat Edwin otet i ubijen dvije godine ranije, pa je nastup na Mundijalu bio posveta njegovoj uspomeni.
Globalizacija i migracije posljednjih desetljeća donijele su modernom nogometu fascinantan fenomen: braću koja, zbog dvojnog državljanstva ili porijekla, odlučuju predstavljati različite reprezentacije. Najpoznatiji i prvi takav slučaj u povijesti Mundijala je onaj polubraće Boateng. Jérôme i Kevin-Prince, rođeni u Berlinu od oca iz Gane, odabrali su dijametralno suprotne nogometne puteve. Dok je staloženi branič Jérôme postao stup njemačke obrane i svjetski prvak 2014., njegov stariji i temperamentniji brat Kevin-Prince odlučio je braniti boje Gane. Sudbina je htjela da se nađu u istoj skupini na čak dva uzastopna prvenstva. Prvi put su se sučelili 2010. u Južnoafričkoj Republici, a četiri godine kasnije i u Brazilu. Njihovi međusobni dueli postali su globalna priča. - Naravno da je bilo posebno, ali nekako je bilo drugačije četiri godine kasnije - izjavio je Jérôme, dodavši da je 2010. to bilo nešto izvanredno, dok su se do 2014. već navikli igrati jedan protiv drugog u Bundesligi.
Taj trend se nastavlja i jača, a svjetsko prvenstvo 2026. godine donijeo je čak četiri para braće koja će igrati za različite države. Braća Iñaki i Nico Williams, rođeni u Baskiji roditeljima iz Gane, obojica su zvijezde Athletic Bilbaa. Mlađi Nico postao je ključni igrač španjolske reprezentacije, dok je stariji Iñaki, nakon samo jednog nastupa za Španjolsku u prijateljskoj utakmici, odlučio ispuniti djedov san i zaigrati za Ganu. - Ova mi odluka omogućuje da se približim svojim korijenima, svojoj kulturi - rekao je Inaki.
Sličnu priču imaju i Désiré i Guela Doué, rođeni u Francuskoj, ali porijeklom iz Obale Bjelokosti. Mlađi Désiré je zvijezda PSG-a i francuske reprezentacije, dok je stariji Guela odabrao Obalu Bjelokosti, za koju je nedavno u prijateljskoj utakmici zabio gol upravo protiv bratove Francuske. - Naravno da smo se malo zadirkivali prije utakmice. Na kraju, mi smo obitelj i jako smo sretni jedan zbog drugoga - rekao je Guela. Ostali parovi su polubraća Derrick Luckassen (Gana) i Brian Brobbey (Nizozemska), te Harry Souttar (Australija) i John Souttar (Škotska). Harryjeva odluka da zaigra za Australiju, domovinu svoje majke, došla je nakon što ga je Škotska u mlađim uzrastima ignorirala.
Osim bratskih veza, povijest Mundijala ispisale su i nogometne dinastije koje se protežu kroz više generacija, potvrđujući da je talent ponekad doista zapisan u genima. Najpoznatiji takav primjer u Meksiku je obitelj Hernández-Balcázar, koja se proteže kroz čak tri generacije. Djed, Tomás Balcázar, bio je dio reprezentacije na Svjetskom prvenstvu 1954. godine. Njegov zet, Javier Hernández Gutiérrez, igrao je na Mundijalu 1986. Konačno, unuk i sin, Javier Hernández Balcázar, poznatiji kao "Chicharito", postao je najbolji strijelac u povijesti meksičke reprezentacije i nastupio je na tri svjetska prvenstva (2010., 2014. i 2018.). Slično je i u Urugvaju, gdje je Diego Forlán, dobitnik Zlatne lopte 2010., naslijedio oca Pabla, koji je igrao na prvenstvima 1966. i 1974. godine. Priča ide i dalje, jer je Diegov djed s majčine strane, Juan Corazzo, bio izbornik Urugvaja na prvenstvu 1962.
U Španjolskoj su obitelji Reina i Alonso ostavile dubok trag; vratar Miguel Reina bio je u sastavu 1966., a njegov sin Pepe Reina bio je dio zlatne generacije koja je osvojila naslov 2010., dok je Periko Alonso igrao 1982., a njegov sin Xabi Alonso bio je ključni veznjak u trijumfu 2010. Od Nizozemaca Dannyja i Daleyja Blinda do Šveđana Roya, Patrika i Daniela Anderssona, ove priče pokazuju kako se strast i vještina prenose s koljena na koljeno, stvarajući neraskidivu vezu između obitelji i najveće nogometne pozornice.
FOTO Drama na SP-u: Urušio se dio stadiona, reprezentacija trenira usred opasnog gradilišta
Otvori KEKS Pay
