Gost emisije Povijesni dijalozi bio je povjesničar Josip Mihaljević, koji je govorio o povijesti komunizma, čiji je utjecaj obilježio nekoliko desetljeća hrvatske povijesti tijekom 20. stoljeća. Prije svega Mihaljević je objasnio nastanak komunističke ideologije koju su utemeljili Karl Marx i Friedrich Engels u jeku industrijske revolucije, ali i revolucionarnih previranja sredinom 19. stoljeća. To je ujedno bilo i razdoblje modernizacije, koje je u potpunosti promijenilo dotadašnji život ljudi, pogotovo radništva, koje je bilo u vrlo lošem položaju.
Mihaljević je objasnio i tadašnje Marxove i Engelsove negativne stavove o Hrvatima. Rekao je da se oni pritom nisu bavili Hrvatima kao narodom, nego je uzrok njihove negativnosti bio u odnosu na Jelačićevu akciju protiv mađarske revolucije i potporu koju su 1848. on, pa time i Hrvati kao politički entitet, dali Habsburškom austrijskom dvoru i starom režimu nasuprot novih revolucionarnih gibanja.
Rekao je Mihaljević potom da je komunizam svoj pravi uspon doživio revolucijom 1917., kojom su Lenjin i boljševici preuzeli vlast u Rusiji. Dvije godine nakon toga osnovana je i Komunistička partija Jugoslavije, u kojoj je bila jaka hrvatska socijalistička struja. Zaključio je na kraju da je po pitanju Jugoslavije u drugoj polovini 20. stoljeća potpuno ispravno i najprikladnije koristiti izraz „komunistička Jugoslavija“.
Vračajući se na objašnjavanje situacije nakon pobjede boljševičke revolucije Mihaljević je objasnio kako je Kominterna zapravo postala produžena ruka sovjetske partije i Sovjetskog Saveza. Na prvim izborima poslije Prvoga svjetskog rata komunisti su u Jugoslaviji dobili popriličan broj glasova po kojima bi postali treća snaga u parlamentu.
Mihaljević je također objasnio i Kominternin stav o razbijanju Jugoslavije koji je bio dominantan sve do 1935. Od tada se ona nije više zalagala za razbijanje Jugoslavije, preuzevši istovremeno i taktiku tzv. Narodne fronte. Mihaljević je nadalje objasnio sudjelovanje hrvatskih komunista u španjolskom građanskom ratu u dobrovoljačkim internacionalnim brigadama.
Mihaljević se potom osvrnuo i na Tita, kojega je okarakterizirao tek kao jednog od jugoslavenskih komunističkih čelnika. Bio je Staljinov čovjek od povjerenja i nikada ne bi mogao odigrati takvu ulogu da nije imao podršku Moskve. Mihaljević je zaključio da je zbog toga Tito ostao nerazjašnjen kao kontroverzan čovjek, koji je preko tuđih leđa i preko tuđih života stigao do te čelne pozicije KPJ.
Mihaljević je nadalje istaknuo da su komunisti tijekom rata bili nositelji antifašističkog otpora i partizanskog pokreta. Rekao je da su se u početku te postrojbe sastojale prvenstveno od srpskog stanovništva, što se počelo mijenjati od druge polovine 1942. godine. Mihaljević je također istaknuo da partizanski rat nije bio samo antifašistička borba, nego i komunistička revolucija, kojom se kroz borbu htjelo osvojiti vlast u Jugoslaviji.
Mihaljević je potom objasnio i značenje ZAVNOH-a te istaknuo da su komunisti odigrali vrlo pametno jer su promovirali program bratstva i jedinstva. U posljednjem dijelu emisije Mihaljević je objasnio poslijeratno komunističko preuzimanje vlasti u Jugoslaviji i srednjoj i istočnoj Europi te sukob između Tita i Staljina 1948. godine.
Pri kraju emisije Mihaljević se osvrnuo i na Hrvatsko proljeće i nezadovoljstvo dobrog dijela hrvatskih komunista situacijom u Jugoslaviji. Na samom kraju emisije Mihaljević se osvrnuo i na Udbu čiji je rad od 1966. iz savezne nadležnosti prebačen na republike.
Otvori KEKS Pay
Nakon tzv. bombaškog procesa u Zagrebu 1928. i robije Tito se 1934. sklonio u Beč. Kad je dobio dopuštenje i preporuku Milana Gorkića, generalnog sekretara KPJ od 1932. do 1937., otputovao je u Moskvu pod izgovorom da želi studirati na Lenjinskom sveučilištu. No, pravi razlog odlaska u Moskvu bila je ambicija da postane generalni sekretar KPJ. U travnju 1935. uspostavio je kontakte sa šefovima tajne policije NKVD, koji su od njega tražili da napiše karakteristike svojih drugova i vlastitu biografiju, što je vrlo rado učinio. Time je stekao povjerenje NKVD-a, koji ga je ubacio u jugoslavensku delegaciju VII. kongresa Kominterne usprkos protivljenju partijskog vodstva.